Stuttgart – velegrad Hrvata, Bosanaca i Srba, ali bez balkanske atmosfere

28. studenoga 2017., 7:19
Share Button

stutgart

NISAM očekivala puno od Stuttgarta. Valjda zato što svaki put kad bih čula da je netko od naših otišao u Njemačku uglavnom bi se radilo o Stuttgartu pa sam ga zamišljala kao velegrad Hrvata, Bosanaca i Srba na jugozapadu Njemačke koji odiše balkanskom atmosferom. I dok s prvom mišlju nisam bila daleko od istine, s drugom sam se potpuno prevarila.

Stuttgart je glavni i najveći grad njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg s više od 600.000 stanovnika u samom gradu i preko 2.7 milijuna u njegovom administrativnom području, dok u metropolitanskom živi više od pet milijuna ljudi. Ovo je mjesto konstantno svrstano među prvih 20 europskih područja po GDP-u, a unutar Njemačke među tri najbogatije savezne pokrajine.

Već na ulazu u Stuttgart dočekali su me prizori ogromnih modernih građevina, poslovnih zgrada i gradilišta. Ovo je grad u kojem se gradi i oko centra može se vidjeti hrpa temelja kako niču iz zemlje. Mnoštvo velikih kompanija ovdje ima svoje sjedište ili je otvorilo podružnice – Bosch, Daimler, Porsche, IBM i Kodak samo su neke od njih.

Silaskom s glavne željezničke postaje preda mnom se prostrla živa i užurbana Königstraße. Stotine ljudi, svatko u svom smjeru i u svom filmu prolazili su s lijeve i desne strane pored malih klupica koje okružuju pokoje drvo nasred ulice. Potpuni stranci koji na njima sjede jedni pokraj drugih, neki tipkajući, neki telefonirajući, neki čitajući, a neki, poput mene, samo sjedeći i promatrajući okolinu, na prvi pogled izgledali su kao da su dio jedne velike, urbane predstave u samom srcu grada. Vika, šaputanje, glazba, miris hrane, zagrljaji, smijeh isprepletali su se u svu živost ove ulice kao savršeni doček za svakog stranca koji siđe s glavne željezničke postaje u Stuttgartu.

Produžila sam do Schlossplatza, glavnog trga. Kad sam bila ovdje održavao se Ljetni festival te je trg bio pun pultova, štandova i malih pozornica. Ljudi su ležali na travi i uživali u događaju koji je na jednom mjestu okupio sve interese i udovoljio svojom hranom, pićem i glazbom sve ukuse.

Bila sam sama, ali se nisam tako osjećala.

Španjolci, Kinezi, Bosanci, Englezi, oko mene kao da je bilo sto nacionalnosti, a svakim korakom čula bih neki drugi jezik.

Na jednoj strani ulice usred dana zavija glazba iz kluba iz kojeg partijaneri u vidno ošamućenom izdanju izlaze na dnevno svjetlo, a s druge strane poslovni ljudi u odijelima i s aktovkama.

Na jednoj strani ulice žena se zavezala za drvo i bori se za zaštitu prirode, s druge skupina vjerskih
fanatika propovijeda o Bogu.

Na jednoj strani ulice wanna be boy bend svira hitove iz 60-ih, s druge lik odjeven u bijelu plahtu pleše na njihovu muziku.

Na jednoj strani ulice lik u uggsicama i tajicama preko kojih nosi roza hlačice telefonira, s druge djevojka koja kao da je upravo izašla s modne piste.

Da neki izvanzemaljac dođe na Zemlju i završi u Stuttgartu, rekao bi lik da je ovo prava psihijatrija.

Multikulturalizam je na nivou i to u svom svojem sjaju, izražen kroz razne vrste društvenog djelovanja, modnih stilova, životnih sklonosti, restorana, glazbe... i ekspresionističkog individualizma, a sve obitava rame uz rame i čini Stuttgart gradom koji inače zasigurno ne bi bio toliko lijep. U svoj toj individualnoj slobodi svatko gleda svoja posla i nitko se ne obazire na tuđa. Imala sam osjećaj da se skinem nasred ulice da me nitko ne bi doživio. Ili bi to smatrali umjetničkim performansom.

No uskoro sam iskusila i negativnu stranu ovog metropolitanskog načina života.

Odlučila sam se odmoriti od cjelodnevnog hodanja gradom i počastiti pivom uz pop-rock pozornicu.
Nakon što sam nabavila svoj Weizenbier, počela sam se provlačiti kroz masu. Ubrzo sam našla svoje “mjesto za jednog” i ugodan me osjećaj obuzeo – kao da sam se u isto vrijeme izgubila u masi i bila dio nje.

Moje samotno njihanje na melodije pop-rock koncerta prekinula je jedna Njemica u 30-ima kad me
zamolila za cigaretu. Počele smo pričati i ubrzo mi se učinila jako usamljenom.

“I ti si tu sama?” pitala me. Nasmiješila sam se i kimnula glavom.

“Ja često dolazim sama na koncerte… Moji su prijatelji većinom oženjeni i zauzeti poslom i obiteljima”, rekla je.

“Moji su pak prijatelji na svim stranama svijeta”, nasmijala sam se, s nadom da će se zbog toga bolje osjećati.

Ničeg neobičnog nije bilo u vezi ove žene. Ljudi inače misle da s nekim nešto nije u redu ako se sam pojavi na nekom događanju. Potpuno krivo razmišljanje. Neki ljudi uživaju u svojoj samoći, a nekima se jednostavno tako poklopilo kroz splet poslovnih, obiteljskih, društvenih ili osobnih okolnosti da završe provodeći neko ili većinu vremena sami. Ovaj drugi slučaj je zapravo poprilično tužan, osobito danas kada u isto vrijeme nikad nisi bio više povezaniji i odvojeniji od drugih.

Ubrzo se pozdravila sa mnom i rekla da sutra ide negdje na planinarenje. Rukovale smo se i gledala sam je kako odlazi. Zamišljala sam kako će sada doći u stan, napraviti večeru za jednog, natočiti jednu čašu vina i sjesti za stol na čijim stolicama nitko osim nje neće sjediti. Zatim će prostrijeti krevet za jednog i leći pored prazne strane kreveta.

Pomislila sam kako je nevjerojatno da se u ovoj masi, među tisućama ljudi koji u svakom trenutku prolaze pored tebe, u buci sačinjenoj od riječi, smijeha, glazbe, auta, u svojoj ovoj živosti i užurbanosti čovjek može osjećati usamljenim. Usamljenim na način koji mu još teže pada, baš zbog činjenice da je konstantno okružen – tisućama ljudi.

Stuttgart je odjednom za mene poprimio drugačiju dimenziju. Sad kad prolazim pored žene zavezane za drvo, svirača na cesti, partijanera koji je usred dana izašao iz kluba ili poslovnog čovjeka koji užurbano hoda ulicom tipkajući po mobitelu, pitam se koliko njih je zapravo poput ove žene – samo u svom sjaju multikulturalizma, individualizma i mogućnosti jednog metropolitana.

Svijetla strana toga je, kako kaže ona narodna: “Ako smo svi sami, barem smo u tome zajedno.”

http://www.index.hr

Share Button

Komentari

JOŠ IZ KATEGORIJE Svijet


...