KOLUMNA / Stvorili smo im državu, a sebi uvjete da je napustimo!

Devedesetih godina gledajući tadašnja zasjedanja vlasti u Sarajevu, u osvit krvavog rata, jedan lik mi se tada urezao u pamćenje. Ne zbog izgovorenih prijetnji za govornicom nego zbog luđačkog sjaja u očima. Radovan Karadžić!

Ime koje će obilježiti četiri krvave bosanske godine, ime koje je i danas sinonim patnje i stradanja. Teško je zamisliti psihu onih koji su u stanju ovakvu osobu veličati, braniti i uzdizati. A ima ih podosta i upravo takvi idioti su inicijalne kapisle nekih ne dao bog, budućih ratova.

Luđački sjaj Radovanovih očiju je izvjetrio onog momenta kada je iza brade i blesave frizure sakrio ukaljani obraz. Na žalost, ostali su pacijenti koji i danas uz rakiju, dvije viška veličaju ovog notornog ubojicu. Ima i onih koji vlastitom šutnjom veličaju zlodjela ovog ubojice. Pogotovo onih koji dolaze iz reda naroda koji je gotovo opustošen iz njegove srpske.

Takvi koji šute i šutnjom odobravaju zlikovca nisu boj bili niti u rovu smrt čekali. Takvima nije mladost prolazila na prvim crtama bojišnice pri čemu su slušali četnička orgijanja. Ni njima i njihovima.

Jer da su jednu jedinu noć zanoćili u rovu ne znajući da li će zoru dočekati, jasno i glasno bi rekli: Da, zločinac je i točka!

Naprotiv, takvi su danas u talu sa Radovanovim nasljednicima, onima koji su se pobrinuli da Hrvata nema ni za lijeka u Srpskoj. A što drugo i očekivati od friziranih Hrvata koji su promjenili majice tek kada su bili sigurni tko dobija, a tko gubi.

Tek kada su bili sigurni da bradate spodobe neće dobiti rat u potpunosti počeli su da se busaju u prsa hrvatska. Njima nitko nije poginuo, što od metka, što od granate, njihovi su bili na sigurnom, već tada obuzeti švercom nafte, cigareta, hrane…

Nekom rat,nekom brat. Tek kada su nam rekli da odložimo oružje i ispred očiju nestala magla, bilo nam je sve jasno. Bili smo potrošena roba, balast koji se nije uklapao u njihove planove. Stvorili smo im državu, a sebi uvjete da je napustimo.

Oni danas onako prijateljski surađuju, druže se, pljačkaju što se opljačkati može. Uz to pokušavaju novim tenzijama prekriti vlastitu prošlost. Narod tone, bez obzira na naciju i vjeru, bježi glavom bez obzira od vlasti koju sam bira.

Ni trunke bunta ni pobune. Umiremo u tišini vlastite propasti bez ispaljenog metka. Ovolika količina melankonije i bezvoljnosti naroda može potjecati samo od umirujućih supstanci koje nam možda sipaju u vodu.

Jer tko može normalan cijeli život šutiti i trpjeti nezaposlenost, loše plaće, male mirovine, šikaniranje, lopove na vlasti, lošu budućnost vlastite djece, neimaštinu koja već prelazi granice siromaštva…

Nitko normalan to ne trpi osim ako nije blesav i lud, drogiran i omađijan. Možda jednog dana ta opsjednutost i nestane, pa naši vrli političari završe u kontejnerima kao i sav drugi otpad, a na scenu dođu oni koji će cijeniti svoje, poštivati tuđe, a na prvom mjestu će im biti opća dobrobit. I da, osuđivat će kako svoje,tako i tuđe zločince jasno i glasno.

Do tada hibernirajte u dubokom snu!

Miljan Konta

ŠATORI MRĐEN LIVNO: Iznajmljivanje šatora, hladnjača i ostale opreme

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply