SVJEDOČANSTVA TRIJU GENERACIJA IZ OBITELJI VRDOLJAK Sutra će Bog providjeti…

Snimio: V. Čutura | Ivka i Pero Vrdoljak
»Bog nas je nagradio sa šestero djece, tri zeta, snahom, dvadeset i troje unučadi, od kojih je šestero već oženjeno i udano te od njih imamo 13 praunučadi. To je blagoslov«, ističe dijamantna jubilarka Ivka Vrdoljak.

Kroz povijest čovječanstvo je opstajalo zahvaljujući roditeljstvu, rađanju novoga života bez obzira na gospodarske, sociološke, kulturne, pravne i političke okolnosti. A danas se sve više u medijima rabi sintagma »teško je imati djecu«. Često se time pravda da je teško osigurati egzistenciju i sve ono što bi djeca i njihovi roditelji željeli.

No svako doba ima svoja obilježja, svoje teškoće, a prvi redci Biblije pozivaju na opstanak čovječanstva. »Muško i žensko« pozvani su pred Bogom i čovječanstvom održati svoj rod i porod. Danas je institucija braka izložena brojnim progonima, medijskim manipulacijama, političkim prijevarama, pa i sa psihološkoga i psihijatrijskoga gledišta promatrano, nerijetko patološkim odlukama.

Ivka i Pero Vrdoljak, koji su proslavili 60 godina braka, imaju brojno potomstvo, a svjedoče da su prolazili kroz različite društveno-političke sustave i okolnosti. Istodobno, u priči su i brakovi njihove djece i unučadi. Njihovu obnovu bračnih zavjeta u crkvi sv. Franje na zagrebačkom Ksaveru nedavno je predvodio na misnom slavlju zlatomisnik fra Josip Vrdoljak, trećoredac koji je slavljenikov brat. U proslavi su sudjelovale tri generacije iz obitelji i sve tri rado svjedoče.

Ni konja ni partizana
Dijamantna Ivka Vrdoljak rođena je u obitelji Perković 11. ožujka 1941. u selu Glavicama u župi Vidoši kod Livna kao najstarije dijete Dragojke i Josipa Perkovića koji su imali četvero djece. Rođena je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata te je ranu mladost sa svojom braćom i sestrama provodila odrastajući uz majku i oca koji su živjeli svoju vjeru i u teškim trenutcima neimaštine, ali uvijek su mislili na druge.

»Majka mi je bila trećoretkinja, a samoga vremena Drugoga svjetskoga rata ne sjećam se dobro«, navodi Ivka. »Znam da se nije imalo, ali kako su moji roditelji bili ipak iz malo bolje kuće, jer djed je bio šumar, pamtim da je majka uvijek pomagala ljudima u selu i pazila tko nije imao da mu se pomogne. Otac mi je dugo bio bez posla, bavio se samo poljoprivredom, što nije bilo dovoljno za prehranjivanje obitelji te je na kraju otišao na rad u Njemačku.«

Dijamantni jubilarac Pero Vrdoljak rođen je 11. ožujka 1936. u selu Žabljaku kraj Livna kao najstarije od četvero djece Ljube i Ive Vrdoljaka. Odrastanje i ranu mladost proveo je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. »Pamtim da su vremena bila jako teška, sjećam se da se otac skrivao da ga ne odvedu partizani«, navodi Pero.

»Isto tako sjećam se događaja kad su nam partizani oduzeli konje uz obećanje da će ih vratiti. Kao dijete cijeli dan sam čekao, ali ni konja ni njih. Odrastao sam sa svoja tri brata u obitelji, a tada je iz šire obitelji više njih odlazilo u svećenike i časne sestre. Tako je i jedan moj brat otišao u franjevce za svećenika u Zagreb. Radost nam je da je brat Josip krajem prošle godine proslavio zlatni svećenički jubilej, a mi dijamantni pir.«

Dijamantni supružnici navode da su se upoznali na jednoj svadbi. Poslije je Pero otišao u vojsku na dvije godine, a po povratku iz vojske, dok ga je Ivka nestrpljivo čekala, odlučili su se oženiti i vjenčali su se 18. siječnja 1959.

»Vremena su bila iznimno teška jer tada se živjelo u zajednici i bilo je više generacija u obitelji, ali uvijek se poštivalo starije. Kad nam se rodila druga kći, odlučio sam poći u Njemačku da zaradim nešto za obitelj«, navodi dijamantni Pero.

»Računao sam ostat ću do dvije godine, no ostao sam 17 godina. U to doba u Livnu nam se rodila i treća kći, pa sam uz nešto zarade sa suprugom odlučio kupiti gradilište u Remetama u Zagrebu i tu sagraditi kuću. Sami smo je gradili, supruga Ivka mi je bila pomoćnik i tako smo se 1967. preselili u Remete.«

Gledali je čudno u trudnoći

Slavljenica Ivka priča da su joj najteže godine bile kad je sama s troje djece vrlo brzo bila trudna s četvrtim djetetom. »Svi su me gledali u čudu i dijelili savjete kako da se toga riješim. Zbog brata koji je išao u svećenike bili smo i na meti za rušenje kuće, ali Bog nađe načina i pošalje svoju pomoć.

Veliku snagu imala sam u vjeri i molitvi, a pomoć i oslonac bio nam je tadašnji župnik o. Ante Stantić koji nam je u najtežim prilikama i kušnjama znao uputiti pravu riječ i dati snage za dalje. Kako su odmicale godine, u Zagrebu se rodilo još troje djece. Dakle, troje nam je rođenih u Livnu, a troje u Zagrebu. Bilo je teškoća, ali uz Božju pomoć išlo je uvijek naprijed.

Suprug Pero se 1978. odlučio vratiti i nastaviti život s obitelji. Po povratku je otvorio građevinski obrt. Isto tako po njegovu povratku trebalo se naučiti zajedno živjeti jer sve te godine navikla sam sama donositi odluke, a sad je trebalo naučiti zajedno rješavati teškoće. Bilo nam je potrebno gotovo ponovno upoznavanje. Početkom Domovinskoga rata najstariji sin je otišao u rat. Bio je zarobljen i u zarobljeništvu je proveo šest mjeseci i četiri dana. U najteže vrijeme jedinu snagu nalazili smo u svakodnevnoj molitvi krunice. Krunica se i dandanas moli u našoj obitelji, tako nekad nas ima više, a ponekad samo nas dvoje, kako tko može od obveza. Zna se i danas da je u određeno vrijeme molitva.«

Jubilarac Pero ističe: da bi brak bio uspješan, muž treba slušati i poštivati suprugu, jer samo s dogovorom i međusobnim uvažavanjem u životu se rješavaju problemi.

»Bitno je povjerenje i razumijevanje, ali i vjera. Posebno molitva daje snagu za lakši prolazak kroz poteškoće. Djecu smo učili da poštuju starije i da kroz sve nedaće, ali i kroz lijepe trenutke u životu, idu hrabro s vjerom.«

Supružnici Vrdoljak svjedoče da se vjernik ne smije bojati budućnosti, a isto tako da nitko nema pravo prekidati kontinuitet čovječanstva.

»Danas je dan takav kakav je, a za sutra će Bog providjeti, stoga se u njega treba pouzdati. Cijeli svoj život okruženi smo ljudima koji su nam na nesebičan način pomagali, i onda kad se nismo nadali.

Najstarija kći Marija je u Djelu Marijinu, pokret Fokolara, gdje je svoj život posvetila Bogu. Ostala djeca: Terezija, Josipa, Ivica i Kristina imaju svoje obitelji, a najmlađi sin Franjo još je s nama. Ljubav Božju osjećamo i preko ljudi koji su bili ili još jesu dio našega života, a svojom su nas nazočnošću obogatili. Bog nas je nagradio sa šestero djece, tri zeta, snahom, dvadeset i troje unučadi, od kojih je šestero već oženjeno i udano te od njih imamo 13 praunučadi. To je blagoslov«, zaključila je jubilarka Ivka.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Bog je uvijek tu!
Kći Josipa, rođena 1963. u Livnu, sa suprugom Ljubomirom Čuvalom već je 35 godina u braku. »Ranu mladost provela sam u Livnu, a u Zagreb sam se doselila s pet godina«, navodi. Njezin je suprug Ljubomir Čuvalo rođen 1961. u Zagrebu. »Upoznali smo se u Zagrebu te nakon dvije godine poznanstva vjenčali smo se 14. siječnja 1984. Imamo četvero djece, snahu i dvoje unučadi.«

Prisjećajući se prvih kontakata, Josipa kaže: »Kad sam upoznala supruga, vrlo mi je važno bilo da imamo iste vrijednosti o životu. U to vrijeme ja sam bila vezana uz crkvu u Remetama, gdje sam redovito išla na srednjoškolski i studenski vjeronauk te se i on vrlo brzo priključio. Mogu reći da mi je taj period našega upoznavanja i pripremanja za zajednički život puno značio i jačao me u ljubavi i učenju kako prihvatiti naše različitosti.

Danas, kad gledam unazad, vremena su se strahovito promijenila. Naši su roditelji odrastali u velikoj zajednici, u kojoj je bilo više obitelji i postupno su se odvajale u samostalna kućanstva. Danas se mladi sve teže odlučuju na zasnivanje obitelji, a jedan od problema je ‘nemamo gdje’. Kad sam se udala, živjela sam u kući zajedno s roditeljima te bratom i sestrom moga supruga.

Nije mi to bilo teško jer sam odrasla u velikoj obitelji. Zapravo, tada je bilo normalno živjeti skupa s roditeljima. Istina, i ja sam tada željela biti sama, imati svoj kutak, ali život u zajednici me obogatio na svoj način. Imala sam uzore u svojim roditeljima, ali i roditeljima svoga supruga. Mislim da treba puno toga naučiti iz života roditelja. Njihova vjera i pouzdanje u Boga trebaju nam biti primjer da i u trenutcima kad sve izgleda nerješivo i kad se čini da nema izlaza, Bog je uvijek tu, treba mu se otvoriti i kako kaže moja majka: ‘Danas je dan takav, a sutra će Bog providjeti.’«

Brak je avantura ljubavi

Ljubomir Čuvalo potječe iz čuvene obitelji Čuvala, koja je dala brojne franjevce, književnike, publiciste… »Kada smo nas dvoje ulazili u zajednički život, postupno smo upoznavali jedno drugo, a to činimo i dandanas«, navodi Ljubomir. »Zajednički rješavamo sve probleme koje pred nas stavlja avantura života. Nismo imali ništa unaprijed definirano, dakle ni stan, ni broj djece. Uzdali smo se u pomoć svoje okoline, a i vjerovali smo da će nam i Bog pomoći.

Danas mladi smatraju da im sve treba biti unaprijed riješeno. Često čujem promišljanja da prije braka moraju imati riješeno pitanje i stana, auta, posla, broja djece. I onda, ako nešto ne bude po tom planu, nesretni su i okrivljuju sve oko sebe za to. To je razlog zašto se i ne odlučuju za zajednički bračni život. Kad ulazi u brak, osoba se mora odreći polovice sebe da bi napravila mjesta za onoga drugoga. Često današnji mladi ljudi nisu spremni na odricanje. Moderna tehnologija i društvene mreže uz nekoliko klikova mišem otkrivaju sve o svakome i mladi gube čar međusobnoga otkrivanja.

Mediji nameću toleranciju kao glavnu pretpostavku zajedničkoga života, a ona to nije. Tolerancija je dopušteno odstupanje od određenih graničnih vrijednosti, a ljubav je bezgranična. Suživot pretpostavlja trpljenje u zajedničkom životu, a ne samo radost zajedničkoga življenja. Mi svojoj djeci pokušavamo pokazati pravi put svojom ljubavlju i zajedničkim životom da shvate da moraju biti spremni na rješavanje svih problema koje su u stanju riješiti, ali isto tako da moraju shvatiti da postoje stvari koje moraju prepustiti u Božje ruke«, kaže Ljubomir.

Svaki je novi život radost

U dijamantnom slavlju je sudjelovala i treća generacija iz obitelji Vrdoljak. Tomislav Martinović, sin kćeri Terezije, odnosno unuk jubilaraca, ima 35 godina, a sa suprugom Jelenom u braku je devetu godinu.

»Sljedeće godine slavimo desetu godišnjicu braka«, navodi Martinović. »S bakom i djedom uvijek sam bio povezan, a neko sam vrijeme s roditeljima živio u njihovoj kući. Kroz njihov dom prošlo je mnogo stanara, baka i djed uvijek su ih dočekivali raširenih ruku s osmijehom na licu. Nije im uvijek bilo bajno, ali nikada im nije bilo teško učiniti nešto za drugoga. Drugačije nije ni danas unatoč godinama. Uvijek su davali ne očekujući ništa zauzvrat.

U bakinoj i djedovoj kući uvijek je vesela i ugodna atmosfera, zato im je kuća uvijek puna gostiju. Ako igdje možemo sresti rođaka kojega nismo dugo vidjeli, bakina i djedova kuća mjesto je gdje ćemo se sigurno sresti. Iako imaju brojnu obitelj, uspjeli su tu obitelj održati složnom, a to zahtijeva ubijanje sebičnosti i stavljanje sebe u službu drugoga, što je ponekad teško. U samim ljudskim odnosima i ljubavi prema životu ništa se nije promijenilo unatoč promjenama vanjskih okolnosti. Upravo su nam baka i djed pokazali da je dom ispunjen veseljem ako život prati otvorenost, poniznost, sloga i molitva.

»Svaki je novi život radost i on je najvažniji, posebice u današnje vrijeme kad je institucija braka na klimavim nogama. Upravo brakovi koji su se održali kroz brojne promjene u društvu putokaz su da je moguće voljeti se i poštovati do kraja života.« Vjera je ključna, a nju treba oplemenjivati zajedničkom molitvom. To je vodilja, jer bez vjere nema ni odricanja ni žrtve, a ni darivanja iz ljubavi prema drugomu.

Supruga i ja imamo četvero djece. Nije lako odgajati djecu u današnje vrijeme, ali ako djeca imaju živi primjer u svom životu, vjerujem da iz toga primjera i uče. Teško je, ali uz vjeru i molitvu nema straha ni od čega, to su nas naučili dijamantni jubilarci djed i baka«, zaključio je Martinović.

https://www.glas-koncila.hr/

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply