Tko se igra našim sudbinama?

Slušam prije par dana na Radio Livnu ministricu Broćeta kako se hvali sa uspješnim projektima u svom ministarstvu (doplatkom za djecu i potpisana dva kolektivna ugovora u zdravstvu).

Nošen emocijama ovih dana (dani obrane Livna) dobio sam potrebu da iznesem javno kako
se Njezin uspjeh odrazio na mene.

Dolazim s posla jedan dan, a moja mala curica me nestrpljivo čeka da mi priopći kako im je učiteljica rekla kako će ići na ekskurziju (da vam slika bude jasnija, supruga i ja imamo 5 djece. Supruga radi kao spremačica u Žup. bolnici Livno a ja kao med. teh. u Domu zdravlja.
Kao i većina drugih preživljavamo a pored toga smo i u kreditu)

„Tata mogu li ja ići na ekskurziju?“

Malo zastanem pa joj odgovorim: „Znaš kćeri brat ti ima uskoro krizmu pa tata nije siguran može li to sve financirati.“

Ona me tužno pogleda suznih očiju i sagne glavu. Normalno da mi ju je bilo teško gledati u takvom stanju. Razmislim malo, pa možda ipak uspijem poslati dijete na ekskurziju ubrzo bi trebao biti doplatak za djecu, a i s novim kolektivnim ugovorom bih imao veću plaću.

Pa joj kažem: „E ma nemoj biti tužna, tata bi trebao uskoro imati veću plaću pa bi trebalo biti i
novca za ekskurziju.“

Njoj zasjaše oči, nasmiješi se i veselo ode (koliko malo djeci treba da su sretna). Da bi vam stvari bile jasnije sada se moram vratiti na početak do ratnih dana. Kada je rat počeo bio sam apsolvent na višoj med. školi u Sarajevu. Zbog ratnih događanja morao sam prekinuti školovanje.

Rat sam proveo kao branitelj u sanitetu. U to vrijeme primaju me u radni odnos u Domu zdravlja Livno – higijensko epidemiološku službu, točnije 01.12.1992. godine.
Po završetku rata od 01.06.1996. godine zbog poslova koje sam obavljao u gore spomenutoj službi, postavljaju me za gl. teh. službe.

(U to vrijeme nije bilo puno teh.- sestara sa završenom višom školom, tada je bilo oko 90%
gl. teh.- sestara službi i odjela sa završenom sss raspoređenih na ta radna mjesta zbog
nedostatka višeg kadra.)

S tim imenovanjem dobio sam i primanja koja idu uz to radno mjesto . Sada vjerovatno pogađate razvijanje događaja, novim kolektivnim ugovorom izgubio sam status koji sam dosada imao. Poslije 26 godina radnog staža na tom radnom mjestu sada, s novim kolektivnim ugovorom, više nisam sposoban za to radno mjesto („nisam kvalificiran”)

Ovo mogu „zahvaliti” ministrici na njezinom „uspješnom radu”

Također bih se za ovo još zahvalio i našim radnim kolegama Doktorima koji su se (ne)sebično odvojili od našega zajedničkog sindikata prepustivši nas na milost i nemilost…
Bez Njih u sindikatu ostali smo nezaštićena „masa”. Vjerovatno se pitate zašto su Oni istupili. Nije ni meni odmah bilo jasno jer kada su Doktori štrajkali jedno vrijeme sam bio zbunjen, nije mi bilo jasno zašto Oni štrajkaju, a mi ne.

Tada sam saznao da su istupili iz zajedničkog sindikata i osnovali svoj samostalni jer smo im mi „teret” koji ih sputava u ostvarenju ciljeva. Kao da smo mi toliko moćni da utječemo na ishod štrajka, ali vjerovatno su se bojali da ne bi dobili ono što su tražili. Oni jesu kadar kojega nedostaje,utjecajni su i kao takvi znali su da u manjoj grupi mogu dobiti što žele. Tako su oni istupili i osnovali svoj sindikat.

Slažem se s tim da dobiju ono što su tražili jer rade odgovoran posao, pa trebaju da budu i adekvatno tomu i nagrađeni (školovanje jednog Doktora je dugotrajno, puno odricanja i potrebno je uložiti puno truda).

Ali (ne)mogu da im ne zamjerim! Kao da i mi nemamo obitelj, djecu , kao da i nama ostalima ne treba da živimo. Sve ovo što su dobili, dobili bi svakako bez obzira na nas. Zajedno s Njima u sindikatu, zbog utjecaja kojeg Doktori imaju, bili bi zaštićeniji i naš kolektivni ugovor ne bi bio diskriminirajući.

Umjesto da dobijem povećanje plaće ovim kolektivnim ugovorom me degradiraju. Poslije 26 godina radnog iskustva nisam više sposoban za to radno mjesto. Bez da mi se pruži mogućnost da u određenom periodu završim započeto školovanje koje sam naveo na početku.

Da skratim priču!

U ovom periodu dok je trajao dogovor za potpisivanje kolektivnog ugovora, svaki dan kada bih došao s posla kući moja bi me je kći s nestrpljenjem čekala i pitala jeli došla veća plaća. Iako njoj nije bilo jasno sve što se događa i ne zna što je taj „kolektivni” o kojem njezini roditelji razgovaraju, znala je to da bi tata trebao dobiti malo više novca i omogućiti joj odlazak na ekskurziju.

Sad ja trebam objasniti djetetu,da poslije „povećanja plaće” tata ima manja primanja nego prije (to bi zbunilo i odraslu osobu a kamoli dijete).
Ishod ekskurzije ne trebam da vam kažem, već sami zaključujete . Razočarenje djeteta je
teško opisati …

Na kraju bi zamolio Ministricu da se jedno vrijeme suzdrži od svojih “uspjeha” jer nisam siguran kako bi se mogli odraziti na nas…

Jozo Andabak

Komentari