TOMISLAVGRAD / Da nisam postao nogometaš, možda bih se vratio u BiH čuvati krave

Nikada nisam imao ljepšu nogometnu godinu, ne zbog naslova, već zbog momčadi s obzirom na to kako se čuvamo i pazimo, svi vučemo kao jedan – kaže Dilaver

nakon vrlo uspješne prve sezone koju je odradio za Modre, Dinamov stoper Emir Dilaver ovih dana boravi u rodnome duvanjskom kraju gdje rado posjećuje ne samo bližnju rodbinu u Tomislavgradu, Mandinu Selu i Blažuju već i instutucije i ustanove. Iako rođen u Mandinu Selu, a odrastao u Austriji, Emir se za Radio Tomislavgrad rado prisjetio uspomena iz djetinjstva provedenih tijekom ljeta u tom kraju gdje je dolazio s roditeljima: druženju s prijateljima na Đerekovcu, igri klikerima, veranju po mandoseljskoj gredi, hvatanju sova, ali i čuvanju krava, otkriva kroz smijeh ovaj vrlo jednostavni čovjek, otac dvojice sinova.

I danas rado dolazi u taj kraj, a posebno ga raduju susreti sa školskom djecom koji mu se iskreno vesele, prenosi Tomislavcity.com. – Obišao sam više razreda, svi bi htjeli da im posjetim. Volim ovdje doći, odmoriti se i naspavati na ovom zraku i kiša mi nimalo ne smeta. Djetinjstvo u duvanjskom kraju bilo mi je prava fantazija.

I u Austriji sam imao dobre prijatelje iz naše obitelji Sičaja koja ima četvero djece. S bratom i njima veselio sam se igri u parku i zajedničkim treninzima, prisjeća se Emir. Govori da su se njegovi roditelji dobro snašli u Austriji i upravo njima je najviše zahvalan što su mu pomogli da postane ono što danas jest. Njegova nogometna priča počela je u jednome malom austrijskom klubu koji je napustio s deset godina i onda je karijeru nastavio u Austrija Beču te nogometnom internatu gdje proveo 5 godina i gdje je, kako kaže, bilo teško “ući”, a imao je tek 30 austrijskih igrača.

Poslije je nastupao za mađarski Ferencvaros te poljski Lech Poznan odakle je prešao u zagrebački Dinamo. – Oduvijek sam želio postati nogometaš, još u ranoj mladosti to mi je bio cilj. Da nisam nogometaš, ne znam čime bi se bavio. Možda bih ovdje došao čuvati krave, kaže Emir koji vrlo voli životinje, a ljubav prema prirodi i životinjama prenosi i na svoju djecu. Kroz smijeh govori da ne zna na koliko mu je potpisan ugovor s Dinamom. – Kad je lijepo i dobro, o tome se ne zamišlja. Samo nek traje. Ekipa i atmosfera u Dinamu su predivni, odlično surađujemo – kazuje Dilaver koji se prisjetio i Dinamovoga poziva koji je uslijedio nakon što mu je novi trener Bjelica kazao da će ga za dan-dva zvati Zdravko Mamić, a tako je i bilo.

– Dobro, ljubavi – riješit ćemo mi to – rekao mi je tada Mamić. Zahvalan sam njemu kao i Bjelici koji me drži pod svoje ruke i zato ću mu biti zahvalan uvijek i dat ću sve od sebe za njega i ovaj klub. Dinamo mi je oduvijek, pa i zbog pjesama na Đerekovcu ostao u “glavi”. Nije bilo razmišljanja hoću-neću, prihvatio sam odmah doći.(smijeh). Idućih dana vidjet ću se s Mamićem na kavi. Toliko sam zahvalan tom čovjeku i on je dosta učinio za nogomet i hrvatsku repreprezentaciju, toliko je sposoban čovjek da zaslužuje poštovanje, rekao je.

Kaže da mu je najdraži osvojeni trofej austrijski kup 2012./2013. – To mi je bila prva titula, pa mi je zbog toga možda i najdraža, ali nikad ljepša kao ova sada osvojena s Dinamom. Nisam nikad ljepšu godinu nogometa imao, ne zbog titule, već zbog ekipe s obzirom na to kako se čuvamo i pazimo, svi vučemo na jednu stranu.

Nisam mogao zamisliti da je takvo što u nogometu moguće. Pohvalno se izrazio i z Boyse. – Boysi su mi fantastični! Želio bih da se još više napuni Maksimir i ako Bog da možda izgradi neki novi stadion kako bi se na utakmice moglo doći i kad je lošije vrijeme. Bilo je lijepo navijanje za Europu, a osjećao se i taj duh još od SP-a.

Na upit hoće li možda igrati i za BH nogometnu reprezetnaciju, Dilaver odgovara: – Imao sam kontakte sa Spahićem i Prosinečkim, krenuli smo sređivati papirologijju. Teško je u Austiji dobiti dvojno državljanstvo, to je u proceduri i ako Bog da nadam se da ću jednom igrati za BiH. To mi je san! Samo da imam taj dres, iskreno odgovara Emir.

Mnogi bi rado u Tomislavgradu htjeli doći do Emirovoga modrog dresa. No, kako kaže “dedo Haso (umirovljeni profesor biologije, op.a) sve je uzeo kod sebe i on to dijeli komu hoće.” – Dok sam došao odmah je pitao za dresove, ima kolega koji su ga već pitali pa sam mu morao donijeti cijelu vrećicu dresova, prenosi Tomislavcity.

www.vecernji.ba

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply