U bolnicama krali djecu sirotinji i tvrdili im da su mrtva

Tijekom 50-ih i 60-ih godina mnoge vlade u svijetu otimale su djecu od siromašnih roditelja, a u jednoj zemlji je to bilo masovno

Ofra Mazor, danas 62-godišnjakinja, tražila je bezuspješno stariju sestru Vardu više od 30 godina. A onda je predala uzorak DNK izraelskoj tvrtki za rodoslovlje ‘MyHeritage’ i čekala. Na samrti njezina joj je majka Yochevet ispričala priču. Rodila je još jednu djevojčicu 1950. godine. Stigla ju je samo jednom dojiti, a onda su joj medicinske sestre priopćile tužnu vijest.

Njezina beba je umrla. Majčinski instinkt govorio joj je da to nije istina. Rekla je to suprugu i molila ga da pronađe dijete. No, njihova djevojčica nikad im se nije vratila. Stoga je Ofra pokušala saznati što se dogodilo s njezinom starijom sestrom. Čekala je odgovor i on je konačno stigao nekoliko mjeseci kasnije. Iz tvrtke ‘MyHeritage’ javili su joj da su pronašli osobu čiji DNK odgovara njezinom i u siječnju 2019. godine sestre su se prvi put zagrlile, piše New York Times.

Vardu Fuchs usvojio je njemačko-židovski par u Izraelu.Već u vrlo ranoj dobi rekli su joj da su ju usvojili. Sestre su dio zajednice Izraelaca jemenskog podrijetla koji već desetljećima traže odgovore na pitanja gdje su njihovi izgubljeni rođaci.

Poznata je kao ‘Afera jemenske djece’ jer postoji više od 1000 službenih prijava o nestanku beba i male djece, a prema nekim dokumentima, čak ih je 4.500. Njihove obitelji vjeruju da su ih izraelske vlasti otele 50-ih godina 20. stoljeća, te da su ilegalno bile davane obiteljima Aškenaza bez djece. Djeca koja su nestala uglavnom su dolazila iz židovskih obitelji porijeklom iz Jemena i drugih bliskoistočnih zemalja, tzv. Mizrahi zajednica. Naime izraz Mizrahi je zajednički naziv židova porijeklom iz Srednjeg i Bliskog istoka, dok su Aškenazi porijeklom iz zemalja sjeverne i istočne Europe.

Dok izraelska vlada nastoji biti transparentnija u vezi s ovim nestancima, do danas ona poriče da je bilo sustavnih otmica. “Bila sam sigurna da sam jemensko dijete”, rekla je 68-godišnja Varda Fuchs.”Osjećala sam to.” Njezina sestra Ofra Mazor kaže da je pronalaženje sestre poput zatvaranja kruga. “Obje smo odrastale znajući da nešto nedostaje”, kaže ona. Nakon osnivanja Izraela 1948. godine, novi imigranti u novoj državi smješteni su u tranzitne logore, u teškim uvjetima, koji su bili zapravo gradovi od šatora i kojima je upravljala država zbog nestašice stambenog prostora. Stotine svjedočanstava obitelji koji su živjele u takvim uvjetima, bile su stravično slične: ženama koje su rodile u preopunim bolnicama ili bi odnijele svoje dojenčadi liječnicima na pregled, bilo bi rečeno da su njihova djeca iznenada umrla.

Svjedočenje nekih obitelji govore da im je čak bilo naređivano da djecu moraju voditi u jaslice, a kad bi popodne dolazili po njih, bilo bi im rečeno da su djeca završila u bolnici i da ih više nikad neće vidjeti. Obiteljima nikad nisu pokazali ni tijelo, ni grob. Mnogi nikad nisu ni primili smrtni list. Ova afera počela se otkrivati 1994. godine, kad se rabin Uzi Meshulam i njegova naoružana sekta sljedbenika zabarikadirala na 45 dana u jednom prostoru u gradu Yehudu, zahtijevajući službenu vladinu istragu oko nestanka jemenskih beba. Jedan od učenika rabina Meshulama ubijen je u pucnjavi s policijom, a rabin i njegovi drugi sljedbenici poslani su u zatvor. U to su vrijeme gotovo svi Izraelci odbacili rabina Meshulama i njegove optužbe kao suludu teoriju zavjere religijskog radikala. Cilj rabina Meshulama bio je djelomično postignut jer je sljedeće godine osnovana Komisija Cohen-Kedmi kako bi ispitala više od 1.000 slučajeva nestale djece. To je bila treća formalna istražna komisija koju je izraelska vlada stvorila od šezdesetih godina. Povjerenstvo je 2001. zaključilo da nema osnova za tvrdnju da je država otela bebe. Nalazi su pokazali da je većina djece koja su prijavljena kao mrtva, doista i umrlo, ali je oko 50-oro njih doista nestalo. Sve tri komisije imale su slične zaključke. Ali obitelji i pravni stručnjaci nisu vjerovali zaključcima Komisije.

Naama Katiee, 42, sjeća se kako je čula za rabina Meshulama još kao tinejdžerica. Upitala je oca o tom slučaju jer je htjela čuti što se zapravo dogodilo, no on joj je rekao da o tome ne želi razgovarati. Upoznala je Shlomija Hatuka preko Facebooka u aktivističkoj grupi Mizrahi i zajedno su osnovali AMRAM, neprofitnu organizaciju koja je katalogizirala preko 800 svjedočanstava obitelji na svojoj internetskoj stranici. Katiee i gospodin Hatuka dio su pokreta među mlađom generacijom Izraelaca jemenskog podrijetla – i aktivistima iz šire zajednice Mizrahi – koji stvaraju pritisak u javnosti kako bi dobili objašnjenja za djecu koja su nestala i traže priznanje da je ipak bila riječ o sustavnim otmicama. “Doista su mislili da moraju odgojiti novu generaciju, koja bi se odvojila od stare ‘primitivne’ zajednice”, govori Katiee o prvim danima u državi Izrael. U godinama koje su uslijedile nakon osnivanja Izraela, u zemlju su došli Židovi iz više od 80 različitih zemalja svijeta i iz nekoliko etničkih skupina, a dio nacionalnog projekta bio je stvaranje zajedničkog novog izraelskog identiteta. Kad su stigli Jemenci i drugi Mizrahi, oni su bili siromašniji, religiozniji i manje formalno obrazovani od aškenaškog establišmenta u novoj državi. Stoga su ih gledali s visine i željeli su da se što prije prilagode ideji modernog Izraela. Gospođa Katiee također ističe da su se slični incidenti u to vrijeme, događali i u drugim dijelovima svijeta. U Australiji djecu Aboridžina i stanovnika otočja Torresovog tjesnaca Vlada je prisilno izuzimala iz obitelji. Od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća ova praksa provodila se i u Kanadi bio je praksa i u Kanadi koja je dovela do oduzimanja djece domorodaca, te ih smještali u obitelji useljenika ili ih slali obiteljima u Sjedinjene Američke Države. “To je bio način podizanja nove generacije – razdvajanjem i prekidanjem veza s obiteljima”, rekla je gospođa Katiee. Godinama se ipak u Izraelu govorilo da griješe kad optužuju izraelsku vladu za ovaj čin. Hatuka je rekao da se mnoge majke, koje su došle na razgovor u AMRAM, a među njima je bila i njegova baka koja je također izgubila dijete, često nisu slagale oko toga koga smatraju glavnim krivcem. “One vole ovu zemlju”, rekao je. “Moja baka je znala da nešto nije u redu, ali u isto vrijeme nije mogla vjerovati da će joj netko tko je Židov to učiniti.”

Neke Izraelci pak nisu se složili sa svojim roditeljima koji su visoku smrtnost male djece i novorođenčadi pripisali teškim uvjetima života u logorima. Također smatraju da je kriva loša i neorganizirana birokracija, te loše vođenje evidencija o rođenoj djeci, pa je i to moglo uzrokovati nesporazume. No, problem je što se sad preko DNK testova pronalaze osobe, a svjedoče i medicinske sestre koje su tad radile u bolnicama i priznaju da je bilo oduzimanja novorođenčadi. Sve to natjeralo je vladu da počne davati odgovore. Premijer Benjamin Netanyahu 2016. godine implicitno je priznao nedostatke triju prethodnih vladinih komisija, pa je imenovao člana svog kabineta, Tzachija Hanegbija, da ponovno ispita dokaze. Hanegbi je za izraelsku televiziju rekao: “Odveli su djecu. Ne znamo kamo. Stotine djece je oduzeto bez pristanka roditelja” i to je bilo prvi put da je tako nešto priznao jedan državni dužnosnik. U prosincu iste godine, više 200,000 klasificiranih dokumenata iz državne arhive dano je javnosti na uvid a sadrže podatke o djeci i bolničku dokumentaciju, te posmrtne listove. Prošle je godine izraelski parlament usvojio zakon kojim će se obiteljima omogućiti da zatraže ekshumacije, a zakon je odobrio i Knesset, što bi omogućilo obiteljima da zatraže pristup dokumentaciji o posvojenjima. Prije toga, samo su usvojena djeca mogla pristupiti dokumentima kad bi navršili 18 godina. No, spor proces i razlike u dokumentima pogoršale su već duboko nepovjerenje između države i obitelji.

www.express.hr

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply