U Tuzli, Zenici, Sarajevu otvoreno davali podršku Vatrenima i njihovom izborniku iz Livna

Vijesti, fotografije, videa da se slavi po bosanskohercegovačkim gradovima nakon pobjede Hrvatske nad Rusijom u subotu navečer obišle su medije i društvene mreže, ali pored onih ‘uobičajenih’ gradova, gdje se i inače slavi kada Hrvatska pobjeđuje i tuguje kad gubi, slavilo se i tamo odakle su nam nerijetko stizale vijesti da se slavilo zbog pobjeda – hrvatskih protivnika.

Fotografije, videa slavlja, oduševljenja pa i pucnjave iz Sarajeva, pa i drugim gradovima da parafraziramo zloglasnu izjavu ratnog zločinca Mladića ‘gdje nema puno hrvatskog življa’ izazvale su oduševljenje, ali prije svega nevjericu i čuđenje.

Međutim, to ne govori o Sarajevu koliko o nama. Naviknuli smo da ako jedni slave drugi moraju patiti. I obrnuto. Hrvati imaju svoju poskočicu ‘Neka pati koga smeta’, a oni kojima je bosanskohercegovačka reprezentacija u Srcu svoju – ‘Ko ne skače, mrzi Bosnu’. U oba slučaja princip je isti – nisi s nama, protiv nas si. Ili, ako nisi naš, pati. To što se u subotu navečer nakon Rakitićevog gola otvoreno slavilo u sarajevskim kafićima i ulicama, što je u Tuzli, Zenici i drugim gradovima bilo puno kafića gdje su okupljeni otvoreno davali podršku Vatrenima i njihovom izborniku iz Livna, trebalo bi biti normalno i ljudski očekivano.

Ali ne, slavlje u Livnu nije vijest, ali slavlje u Sarajevu, bogme, jest. Da su iz Banja Luke ili Bijeljine kojim slučajem stizale vijesti o oduševljenju pobjedom, da se desila, ruske reprezentacije, isto ne bi bila vijest. Toliko smo nakaradno ‘nasađeni’, toliko smo mentalno ustrojeni da svoje ne damo, tuđe preziremo.

Nismo nimalo naivni da pomislimo kako će se ovo sve promijeniti, kako će moguće ultimativno slavlje, osvajanje naslova prvaka, ujediniti Bosnu i Hercegovinu, ili barem Federaciju, ali je barem pozitivan ‘presedan’. Nismo ni naivni ni da pomislimo da u srijedu neće biti ‘engleskih navijača’ u svim gradovima, jer, priznajmo, bilo je i turskih i brazilskih, pa i nigerijskih ‘navijača’.

Da, slavilo se i u dijelu Mostara kada su Nigerijci zabili BiH 2014., nemojmo biti licemjerni. Ali ćemo biti donekle optimistični da je ovo barem prvi korak da povjerujemo kako ovo naše društvo može barem ličiti na normalno. Možda će sljedeći put ‘ovi drugi’ pomisliti, ‘pa vidi, raduju se oni našim pobjedama, da se barem mi ne veselimo njihovim porazima’.

Vjerojatno neće, ali barem sada postoji šansa. Hoće li taj pozitivni pomal biti i u srijedu, ili ćemo se vratiti na ‘početne’ pozicije, vidjet ćemo. Ulozi su dignuti, Hrvatska igra za finale, a istog dana je dan žalosti u BiH. Ako položimo i taj ispit, možda ipak ima nade.

https://www.bljesak.info

Komentari