Zagreb i Sarajevo stvorili “genocidni” RS, a sada bh. Hrvate uče moralu

Još od livanjskog pitanja s početka 90-ih, kada je političko vodstvo Hrvata u BiH tražilo da referendumsko pitanje o neovisnoj BiH postavi dodatak, tako da se unaprijed definira kao unija triju administrativno-teritorijalnih zajednica, zbog odbijanja bošnjačkih predstavnika ta inicijativa nije prošla.

Čak je definiciju unije triju republika tražila i Europska zajednica kao uvjet za priznanje BiH. A Hrvati su prihvaćali čak i prijedlog po kojemu bi ostali bez Mostara, koji bi tada pripao većinskoj bošnjačkoj jedinici, što danas izgleda i zvuči nepojmljivo.

Autorski tekst analitičara Zorana Krešića za bh. izdanje Večernjeg lista prenosimo u cijelosti i bez uredničkih intervencija.

Jednom prigodom, kažu da je to postalo i legenda, velikan novinarstva i književnosti Petar Miloš došao je kod jednoga tadašnjeg dužnosnika Hrvata u Herceg Bosni nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma kako bi dobio informacije kakva je daljnja perspektiva Hrvata u BiH. I prije nego što je uspio otvoriti usta, pretekao ga je ovaj i danas živući političar pitanjem: “Moj Petre, što će ovo biti s nama”.

“Uklapanje” Herceg Bosne, a brojni Hrvati u BiH to su doživljavali i izdajom, zbog čega je i predsjednik Mate Boban podnio ostavku, u okvire hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH bilo je nametnuto od službenog Zagreba.

To je učinjeno potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine između bošnjačkog predsjednika Alije Izetbegovića i hrvatskog predstavnika Krešimira Zubaka.
Sve je ovjereno u Daytonu, gdje pitanje Herceg Bosne ili hrvatske administrativno-teritorijalne jedinice više uopće nije bilo na stolu, opet zbog “viših” interesa Zagreba, a jedine su dvije konstante bile nepromjenljive – Republika Srpska i Federacija BiH.

Bh. Hrvati više puta prodani

Taj su sporazum, a za što postoje tisuće fotografija, najprije nakon trotjednih razgovora, u vojnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu 21. studenoga 1995. godine parafirali predsjednici Hrvatske Franjo Tuđman, BiH Alija Izetbegović i Srbije Slobodan Milošević. Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu 14. prosinca 1995. godine uz nazočnost predsjednika najvažnijih svjetskih sila.

Time su praktički Hrvati iz BiH gurnuti na margine, “genocidni” RS je kao činjenicu “amenovao” cijeli svijet, a sve potpisali predsjednici BiH i Hrvatske uz, dakako, očekivani pristanak Slobodana Miloševića. Priča i nije tako jednostavna, makar ako se ima na umu položaj Zagreba i ovdašnjih Hrvata, ali u grubim konturama to je bio rasplet.

Čak 24 godine od potpisivanja Daytona, koji su samo rijetki kritizirali, postalo je problematično to što hrvatski predstavnici u vlasti u BiH, predvođeni Draganom Čovićem, odlaze na ceremoniju u Banju Luku “slaviti genocid”. I to najsnažnije osude, sotoniziranje i sijanje mržnje pristigli su upravo iz Zagreba i Sarajeva, koje je stvorilo tu Banju Luku. Nije nepoznato kako se ispod Sljemena ništa ne zna o BiH, čak ni u službenim institucijama, čast rijetkima, niti se pokušava razumjeti sadržaj i dubinu problema u kojemu se nalaze ovdašnji Hrvati i sama BiH.

Naime, još od livanjskog pitanja s početka 90-ih, kada je političko vodstvo Hrvata u BiH tražilo da referendumsko pitanje o neovisnoj BiH postavi dodatak, tako da se unaprijed definira kao unija triju administrativno-teritorijalnih zajednica, zbog odbijanja bošnjačkih predstavnika ta inicijativa nije prošla. Čak je definiciju unije triju republika tražila i Europska zajednica kao uvjet za priznanje BiH. A Hrvati su prihvaćali čak i prijedlog po kojemu bi ostali bez Mostara, koji bi tada pripao većinskoj bošnjačkoj jedinici, što danas izgleda i zvuči nepojmljivo.

Sve to, pa i mirovni sporazum iz Sintre, odbio je Alija Izetbegović, a što je, po mnogima, bio jedan od glavnih razloga za ulazak u krvavi rat. Bh. Hrvati nećkali su se hoće li ipak prihvatiti krnje referendumsko pitanje, ali je procjena Zagreba, koji je bio vojno i diplomatski pritisnut, presudila te su nakon poziva predsjednika Tuđmana te dvojice nadbiskupa Vinka Puljića i Franje Kuharića, bh. Hrvati ipak izašli glasovati i bili taj jezičac na vagi preglasavanja Srba, koji su pak bili za ostanak u krnjoj Jugoslaviji.

Hrvati u BiH nakon toga su prihvaćali sve mirovne prijedloge uz pritisak iz Zagreba, pa čak i one koji im nisu bili prihvatljivi. Najlošiji od svih bio je onaj iz Washingtona kada su praktički ostali bez vlastitog entiteta. A Zagrebu je takva trgovina trebala kako bi od “legalnih” vlasti u Sarajevu dobili dopuštenje da Hrvatska vojska može ući u zaleđe Krajine s bh. stranke.

Tako je potpisan Splitski sporazum koji je omogućio izvođenje više vojnih operacija, od oslobađanja Kupresa i Glamoča te zauzimanja Grahova, što je bio ključni preduvjet da Hrvatske snage mogu osvojiti Knin i slomiti pobunu. Bez ovoga poteza, “saveza” s Bošnjacima, i uz trgovinu Herceg Bosnom, u Hrvatskoj bi vjerojatno stvari završile uz daleko veće žrtve ili možda čak i uz ostanak nekog oblika SAO Krajine.

Sve vojne pobjede napravili su u zajedništvu Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane. Vojne postrojbe HVO-a i HV-a u okviru Hrvatskih snaga stigle su čak na 21 kilometra do Banje Luke. Jedan telefonski poziv iz Washingtona u Zagreb, odnosno zapovjedništvu u BiH, zaustavio je ulazak Hrvatskih snaga i zauzimanje Banje Luke. Iste one Banje Luke koja se mogla naći s druge strane sadašnje entitetske granice. No, viši interesi su opet presudili. Sadašnju Republiku Srpsku stvorili su, dakle, Hrvatska, Sarajevo i Beograd uz asistenciju međunarodne uprave.

Političko nasilje

Nakon što su prava bh. Hrvata godinama unakazivali međunarodni dužnosnici i pretvorili ih doslovno u manjinu kako bi lakše riješili problem s dvjema nepoznanicama, posljednja brana za očuvanje identiteta s tek nekoliko poluga, ostala je snaga vlastitog organiziranja, ali i praktičnog političkog paktiranja s onima koji su protiv političkog i institucionalnog nasilja većine te pokušaja da se u djelo provede ono što su Srbi radili u Jugoslaviji. U tome smislu potrebe političkog i nacionalnog opstanka ovoga naroda, jedino se treba razumjeti veza HDZ-a BiH i SNSD-a, pri čemu nitko ne niječe žrtvu koju su podnijeli Hrvati u tome entitetu, niti ju se smije zaboraviti.

Ovaj “pakt” interes je kako bi se zaustavila politika “jedan birač – jedan glas”, slabljenje uloge Doma naroda ili njegovo ukidanje te promjene Ustava koji bi ukinuo konstitutivne narode. Devedesetih je to tražio Beograd, danas to isto radi političko Sarajevo.

Dnevnik.ba

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply