‘Zaručnica je s posla dolazila u krvavim hlačama, a ja dnevno prenosio 20 tona’

Naš čitatelj obratio nam se pismom nakon što je pročitao nedavno objavljenu ispovijest nezaposlene Hrvatice. On i zaručnica su, iako su imali posao u Hrvatskoj, odlučili otići u Njemačku, nezadovoljni radnim uvjetima u Lijepoj našoj. Evo što nam piše…

‘Pročitao sam ispovijest nezaposlene Hrvatice. I znam točno kako joj je, to što je napisala je sve istina. I teška svakodnevica svakog nezaposlenog Hrvata. Ali neka pazi što želi, jer ako i nađe neki posao iskorištavat će je dok može hodati.

I baš zbog tog razloga smo ja i moja zaručnica odlučili napustiti našu Hrvatsku. Bilo nam je dosta konstantnog režanja jedno na drugo i svađanja. A oboje smo radili. Ona kao medicinska sestra kod privatnika. Nije čak ni pauzu imala. Koliko puta je sa posla došla sa hlačama zamrljanim od krvi jer je nisu čak ni pustili na toalet da zamijeni uložak. Koliko je zdravstvenih problema sa leđima imala zbog toga što je morala stajati uz doktora 8 sati (a ponekad i po 12 sati, što joj naravno nije bilo plaćeno).

‘Ubijali su nas’

I ja sam imao posao skladištara. Ali ne, to nije bio normalan posao. Ubijali su nas. Radio sam u tvornici stočne hrane i svaki dan je preko moga ramena prešlo otprilike 20 tona. Ali imao sam barem pauzu. Iako su nam i to u minutu gledali. Npr. ako bih otišao u 9:58, morao bih se vratiti na radno mjesto u 10:28. Da ne spominjem ono kada su uveli zakon da se prekovremeni ne moraju plaćati nego da se daju slobodni dani. Odmah po izlasku tog zakona su nam uveli radno vrijeme od 6 do 18, gdje bi za ove prekovremene dobili slobodne dane. Koje smijemo koristiti kada nema posla a ne kada nama treba.

I kada se sada sjetim poslije posla kakvi smo bili. Što mislite, jesmo li uživali u životu? Jesmo li išli šetati ili provozati se biciklom ili otišli negdje na kavu? Spavaj i radi, kao da smo robovi.

Na crno zaradio 6000 kuna, njoj dao 30

Posebno me to zasmetalo za Badnjak pretprošle godine kada su nam na poslu organizirali kuhanje fiš paprikaša. Mi obični radnici smo morali biti unutra i raditi kao da je normalan radni dan, dok je ekipa probranih (rođaka bliskih gazdi firme) cijeli radni dan bila vani kuhala fiš i pila. Zaručnica je na taj Badnjak s posla u stan došla u pola 10. Iako je doktor radio na crno i u džep si taj dan spremio 6000 kuna, njoj je za četiri sata što je duže ostala dao 30 kuna. I tu smo izgubili svaku nadu u život u Hrvatskoj te smo odlučili svoju sreću i život potražiti negdje drugdje.

Tempom rada koji nam je bio nametnut bismo za pet godina oboje u kolicima završili. A nismo htjeli ni za našu djecu takvu budućnost, koju nemaš ako nisi član neke stranke.Htjeli smo nešto bolje našoj djeci, mjesto gdje će imati zdravu okolinu za razvoj, mjesto gdje neće biti toliko izrabljivani,mjesto gdje neće cijeli svoj životni vijek raditi da bi vratili što su lopovi pokrali. Mjesto gdje u trgovini neće čuti kako dijete moli tatu da mu kupi čokoladu, a tata objašnjava da ne može. Mjesto gdje ispred pekare ljudi ne prose da bi si kupili kilu kruha, mjesto gdje ljudi ne plaču jer ne znaju što će jesti zato što nisu plaću dobili.

I tako smo počeli štedjeti i samostalno učiti njemački, bez tečajeva. Našli smo puno štiva i primili se učenja.I svaki mjesec malo po malo odvajali.I evo, sada smo u Njemačkoj. Oboje radimo, imamo stan i dijete na putu. I tu poslije posla možemo i otići prošetati i popiti kavu i provozati se biciklima i sve ono što nismo mogli u Hrvatskoj.

Zaručnica je medicinska sestra, a ja strojarski tehničar. Tu posla u strojarstvu ima koliko hoćeš. Ne žalim ni najmanje za Hrvatskom jer tu me nitko ne iskorištava. Nemamo se namjeru vraćati, pogotovo kad pročitam naslove na portalima kako se političari hvale da su smanjili nezaposlenost, a 40 000 ljudi došlo u Njemačku prošle godine. Želim svakom sreću i uspjeh tko pokuša ovo što smo mi pokušali. Neka ostavi lopovima da se kradu međusobno.’

https://www.croexpress.eu

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply