Zašto su ustaše mislile da će ih na Bleiburgu dočekati engleski čaj sa walkersovim keksićima?!

Borit ćemo se protiv tiranije i nikada se nećemo predati. Ići ćemo do kraja, borit ćemo se na morima i oceanima. Borit ćemo se snažno, borit ćemo se u zraku, borit ćemo se na plažama, na poljima i ulicama, u brdima, pomažući jedni druge do izdisaja snage i do konačne pobjede nad tiranijom. Nikada se nećemo predati. Nikada, nikada, nikada.

Ovo su samo neke riječi iz govora Winstona Churchilla maja 1940. godine, kada je objavljujući rat njemačkim nacistima i njihovim saveznicima odbio prijedlog bivšeg premijera Nevilla Chamberlaina i lorda Halifaxa o mirovnim pregovorima sa Hitlerom koji su se trebali odvijati preko Mussolinija i njegovih ađutanata, a na tom putu do pobjede ne obećavajući svom narodu ništa osim – krvi, znoja i suza.

Tri godine poslije, maja 1943., Winston Churchill će poslati vojnu misiju na Balkan, točnije u grotlo njemačkih ofenziva između Neretve i Sutjeske, gdje su se partizanske jedinice narodnooslobodilačke vojske predvođene maršalom Titom i proleterskim brigadama već mjesecima tukle protiv brojčano i tehnički puno nadmoćnijeg neprijatelja, njemačkih divizija, ustaša i četnika.

Sudionik te misije i svjedok tih bitaka, William Deakin, u svojoj knjizi Embattled Mountain (Bojovna planina), zorno je opisao događaje tih dana, kao i ideju i karakter borbe partizanskih jedinica protiv njemačkih nacista i domaćih izdajnika.

Odmah po izvještaju sa terena Churchill stupa u savezništvo sa maršalom Titom i partizanima, odbacujući dotadašnju podršku vojnim komplotima kralja Petra ll Karađorđevića čiji je predvodnik bio general Draža Mihailović, bivši general kraljeve vojske i vođa srpskih četnika.

Raskrinkani dupli moral ideje i karaktera četničke borbe, čijim su formacijama partizanske jedinice upravo na Sutjesci nanijele poraz od kojeg se više nikad nisu oporavile – a gdje su pod njemačkom komandom zajedno sa ustašama ratovali protiv partizana – gubi tako najznačajniju podršku i uporište u savezništvu, Churchilla i Veliku Britaniju.

Nacisti, fašisti i njihovi vojni saveznici te 1943. godine, već od siječanjskog poraza i potpunog uništenja njemačke Šeste armije u bitci za Staljingrad, redaju samo poraz za porazom – dok se mitovi o nepobjedivosti nacista u hrđi već talože sa željeznim kukastim križevima na dnu rijeke Volge, na dnu Neretve i Sutjeske.

Krv, znoj i suze – koje je Churchill u borbi protiv tiranije “obećao” narodima Britanije – na Balkan i jugoslavenske prostore stižu već početkom 1941., bombardiranjem Beograda, kukavičkom bježanijom kralja Petra i ulaskom ustaša zajedno sa njemačkim nacistima u Zagreb.

Proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja, pod patronatom Hitlera i Musolinija, koja u novom poretku zauzima prostor cijele današnje Bosne i Hercegovine, ali zanimljivo ne i današnje cjelovite Hrvatske!, za njene stanovnike znači – Uvođenje rasnih zakona koji Židove, Srbe i Rome stavlja u kategoriju nižih i bezvrijednih rasa, pokatoličavanje istih u suradnji sa katoličkom crkvom, te progon u koncentracione logore gdje će na masovnim stratištima nestati desetine hiljada nevinih ljudi bez obzira na starosnu dob.

Nikakva suđenja!, glasi zakon o rasama u NDH. Krivi su jer su Židovi, jer su Srbi, i jer su Romi. Od tog dana će tračnicama u vagonima, baš kao i prema Auschwitzu, u prahu i dimu, kamom unakaženi, nestajati ljudski životi – djeca, žene, starci.

Iz gore navedenog povijesnog fakta, naposlijetku, jasno je i to – NDH nije bila nikakva država kojoj je hrvatski narod stremio u svojoj povijesti, već nacistička, anticivilizacijska i antigrađanska tvorevina u kojoj su – ne živjeti, nego ostati živi – mogli samo oni koji nisu pripadali “nižim rasama” i oni koji su “klekli” po nacističku zastavu, a u ustašku vojsku su vrbovali mahom ljude iz ruralnih sredina oko hrvatskih gradova, lažući im i varajaći svjetinu kako stvaraju slobodnu Hrvatsku.

Na otpor toj tiraniji, na krv znoj i suze, i zajedničku borbu protiv nacista i fašista, pozvala je jedino KPJ u svojim proglasima narodima i narodnostima Jugoslavije i pozivom na naoružavanje i zajednički otpor.

U tom kontekstu i Winstonov proglas o borbi protiv tiranije na poljima, ulicama i brdima, pomažući jedni druge do izdisaja snage i do konačne pobjede, svoju najbrutalniju realnost nalazi i oslikava upravo u teškim borbama proleterskih i dalmatinskih brigada koje su vođene na Neretvi i Sutjesci.

Tiranija koju je provodila NDH – i poslije tih bitaka – bila je tiranija ranjene zvjeri, pa su stradanja nevinih ljudi, od klanja po selima, do ubijanja u najvećem ustaškom logoru Jasenovac, u drugoj polovini 1943. i 1944. doživjela vrhunac svog anticivilizacijskog ludila.

NDH će svoj potpuni slom doživjeti u vojnom porazu nacističke Njemačke, čiji je projekt i bila, pa će se u tom kaosu ustaše poslije kapitulacije 9. svibnja 1945. zajedno sa ostacima razbijenih njemačkih, četničkih i belogardejskih formacija početi povlačiti prema sjeveru i Austriji, gdje će ih dočekati Saveznici i vojska naroda kojem je  Winston Churchill maja 1940. obećao samo krv, znoj i suze  – do konačne pobjede.

I sada su tu, na Bleiburgu. Poslije pet godina nacističkog terora, milijuna nevinih ubijenih ljudi u nacističkim koncentracionim logorima – Auschwitz, Dahau, Jasenovac… poslije Dunkirka, Staljingrada, i svih zločina protiv čovječanstva, sada tu na Bleiburgu stoje Oni – lice čistog ljudskog zla.

Nisu se prezali ni tada, na samom kraju zla, lagati naivne i lakomislene stanovnike da je bolje bježati, pa su masu te svjetine nagovorili na nepotreban zbjeg prema Bleiburgu, dok su kreatori zla –  od poglavnika Ante Pavelića do njegovih najbližih suradnika –  već bili daleko od “hrvatskog naroda”.

Da, daleko, daleko, na Štakorskom putu.

Za zločinačke vojske na Bleiburgu povijest je bila završena i sudbina zapečaćena već ranije, odlukama i zaključcima sa Jalte – od 4. do 11. veljače 1945. godine, gdje se između ostalog kaže – da će se nacističke vojske i njeni saveznici poslije kapitulacije morati na terenu predati onim pobjedničkim vojskama protiv kojih su se i borile, te da će sve državne tvorevine nastale u vrijeme nacističke okupacije biti  u tom porazu kao takve i poništene.

Endehaziji i ustašama se, tako, tu i tim odlukama i negdje daleko na bleiburškom polju nepovratno nazire kraj i spušta tamna zavjesa iza najvećeg ljudskog zla ikada – u porazu nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu.

Brutalno suluda i naprosto glupa je bila zamisao, a koju često spominju i današnji povijesni revizionisti, da su se ustaše nadale da će biti prihvaćeni u savezničko zarobljeništvo odakle će se u nekom suludom preokretu nastaviti boriti protiv narodnooslobodilačke vojske.

Ta današnja, naprosto idiotska revizionistička priča, nije ništa manje bolesna ni opasna od ondašnje u ideji stvaranja nacističke NDH, pa je kao takvu ne treba ni potcjenjivati, ali ratovati zajedno sa njemačkim nacistima i talijanskim fašistima četiri duge godine, pa onda od Titovog saveznika Churchilla na Bleiburgu očekivati topli engleski crni čaj sa puterovim Walkers keksićima, zaista je bilo i jeste suludo.

Mnogo godina kasnije, a upravo i samo zahvaljujući avnojevskim i zavnohovskim odlukama i zajedničkoj borbi i pobjedi hrvatskog naroda sa svojom južnoslavenskom braćom nad nacistima, ustašama i četnicima, u novijem dobu bilo je opće i moguće utemeljiti današnju međunarodno priznatu državu pod nazivom Republika Hrvatska, ali to je već druga priča.

Sve ostalo, svaki udio zla u kojem jedna ljudska ruka oduzima život drugom čovjeku – neka se nikad ne ponovi.

Nadati se, samo, nije dovoljno, tome nas uči i povijest.

Na tom treba i raditi, govoriti i suprotstavljati se onim što nazivamo i građanskom kuražom, jer – zlo je u ogledalu laži i povijesnog revizionizma još uvijek i svuda oko nas.

Darko Vidović

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply