Zlatna livanjska priča

Kad sam se jutros probudio uštipnuo sam se za obraz kako bih provjerio da li cijelo ovo vrijeme sanjam. Vjerojatno ni sam sam. Mnogo je onih Hrvata koji još uvijek nisu svjesni trenutka u kojem se nalazimo. Ovako sam se naježio samo nekoliko puta u životu. U Domovinskom ratu pri ulasku HV u Knin te kada je Marko Perković Thompson objavio pjesmu “Prijatelji”. Aktualni hrvatski nogometni uspjeh sve me više podsjeća i vraća u te velike dane našeg ponosa i slave.

Kad sam se prošle godine zadnji puta vozio cestom od Kupresa prema Livnu kod Šuijice osjetio sam nešto posebno lijepo oko srca. Počeo sam razmišljati o brojnim ljudima koji su iz ovih naših bosansko-hercegovačkih područja otišli diljem svijeta i pronosili slavu svojega kraja i svojih ljudi. I nisu pronosili sebe nego cjelokupni hrvatski identitet.

Zlatna livanjska priča nije započela s Zlatkom Dalićem, velikim domoljubom, vjernikom i čovjekom. Nije započela. Dostigla je danas vrhunac, ali on se gradio stoljećima kroz marljive žuljevite ruke, koje su prije svega, na tvrdjoj zemlji odgajale svoju djecu na kršćanskim korjenima i ljudskim univerzalnim postulatima, upijajući i slušajući ono što fratri na Gorici govore u svojim “pridikama”. Kad su vidjeli da im prošli sustav ne donosi neko dobro odlučili su potražiti bolje sutra i brojne konje,koji su im do tada pomagali, poslati na Krug planinu i uzeti kofere u ruke i krenuti put neizvjesnosti: bilo u Ameriku, Njemačku, Hrvatsku… ali ponijeli su i plemenitost i osnovne ljudske postulate, kojih se “aktualni hrvatski heroj” Dalić ponosno sjeća svake večeri nakon pobjede: “U porazu se ne ponizi. U pobjedi se ne uzvisi”!

Mnogi su otišli u svijet i nisu više pravili Livanjski sir. Na svjetskim bauštelama su zarađivali za kruh i gradili bolju budućnost. Neki su u ravnoj Slavoniji započinjali novi život, zamjenjujući traktorima konje, koji ih i danas prizivaju s Kruga. O ni koji su ostali imali su isti zadatak: sačuvati vjeru, domoljublje, obitelj. I plemenitost, jer silni ti konji na Krugu nisu ubijeni i postali paštete. Živi su. Prolazeći tim poljima na kojima se ponekad u galopu pojavljuju, “slučajno” ugledaju hranu. Nije pala s neba. Čuvaju ih njihovi Livnjaci. Ponekad sa strane dođu neki drugi, ali… to je neka druga priča.

I tako su se malo po malo rađali Dalić u Livnu, Šuker u Hrvatskoj, Kovači u Njemačkoj i brojni drugi. Tako se gradila Zlatna livanjska priča. I nitko, bez obzira, koliko pokušavali, ne mogu izvaditi taj livanjski kamenac vjere u Boga, koja donosi dostojanstvo i ponos temeljene na radu, trudu, domoljublju i molitvi.

Vidim kako se svijet čudi krunici u Dalićevu džepu. Čemu? Čude se, jer ne poznaju elementarnu ovdašnju povijest. Čude se, jer ne poznaju Bosnu, Hercegovinu, Posavinu. Nisu imali čast upoznati naše stare bake koje su radeći molile, jer su znale da je ljudskom umu nedohvatljivo sve bez našega Gospodina Isusa Krista i da On sve vodi. Svjestan je toga svaki od gore spomenutih ambasadora pravog istinskog livanjskog identiteta. I zato i zbog toga Francuzima se sutra dobro ne piše. Jer, Livno nije više prepoznatljivo samo po siru, nego po nogometnom znanju koje ruši sve granice i barijere svojim radom i svojom poniznošću ukoričeno hrvatskim zajedništvom u sveopću dobrobit Lijepe Naše.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Komentari