Zvuči kao početak vica, ali nije! Srbin sreo Hrvata u Njemačkoj: “Gospe mi, od vas se ne može pobjeći”

Psihoterapeut dr Vladimir Đurić napisao je status na svojoj Facebook stranici koji je zapalio Balkan. Opisao je jedan slučajan susret sa kondukterom spasiocem, koji ga je pri tom oslovio sa “zemljak”.

Prenosimo priču doktora Đurića u cjelosti:

“Skup mojih predrasuda o Njemačkoj se može podvesti pod onu staru “njemačka medicina je najbolja na svijetu”. Red…rad… disciplina… točnost… ozbiljnost… planiranje…uređenost.

Povučen tim razmišljanjem isplanirao sam put od Fulde do Strazbura u minut… Tri presijedanja, Fulda-Frankfurt-Karlsrue-Strazbur, da bih stigao točno na početak Ljetnje škole psihoterapije koju organizira Europska psihijatrijska asocijacija za koju sam se toliko spremao i kojoj sam se toliko radovao s obzirom na to da u Europi bukvalno ne postoji ništa bolje na što možete otići kako biste učili i porasli kao psihoterapeut.

Od Fulde do Frankfurta vlak je šljakao perfektno, u sekund.

VLAK NA VRIJEME

Mnogo nenašminkanih sređenih žena koje idu da rade, mnogo muškaraca u odijelima koji raspoloženi idu na posao, sa osjećanjem smisla i svrhe; mnogo studenata koji hrle na Sveučilište, ponosnih što trenutno apgrejduju svoj softver na viši nivo i sretnih što će sa tim komadom papira kasnije moći da biraju gdje će raditi, tj. kome će posvetiti svoje znanje vrijeme i trud u zamjenu za gospodski način života. Vlak stiže u minut, trčim sa sve koferom od centralne željezničke stanice u Frankfurtu do polazišta Fliksbusa, 300 metara dalje.

Razmišljam kako mora da je neko sa fakultetom baš za to pravio ove veleljepne stanice i povezivao ih sa drugim sistemima prijevoza na ovako logičan način, no to je druga i dosta mračnija priča…

Stigao sam tri minuta ranije, zauzeo busiju i posmatram kolege-putnike.

U BEOGRADU NIKAD NE BI TOLIKO KASNIO

Bombaš samoubojica Arapin, Afrikanac intelektualac sa laptopom, grupa turista iz Koreje sa tabletima, Šveđanke sa bekpekovima i osmijesima sjede na asfaltu, glasni gojazni Amerikanci sa kesom iz Meka, par fluorescentnih rejvera iz Njemačke i nekoliko sretnika iz Sirije koji su uspjeli da stignu tamo gdje su pošli i sad više ne znaju kud će sa svojom tugom. Čovječanstvo u malom.

Prolazi 15 minuta…30…45… Autobusa i dalje nema. Radnik sa stajališta nam objašnjava da se desio karambol na auto-putu i da će autobus kasniti dva i po sata. Mislim se u sebi, jbg, pa u Beogradu nikad ne bi toliko kasnio, ubacili bi nekako novi autobus, makar nas u tom trenutku bombardirali. Gotovo je, neću stići, neću uspjeti da presjednem na sljedeći bus u Karlsrueu… Zakasniću na ceremoniju otvaranja škole i predstavljanje učesnika. Plus ode 50 eurića… Bezveze…

Petnaest minuta kasnije na stanicu prispjeva autobus iz Berlina koji vozi za Štutgart… Letimično primjećujem da prolazi i kroz Karlsrue… Ushićen, stajem u red da uđem u njega… Pokušavam da objasnim radniku sa stanice što želim i da je po meni sasvim logično da zbog toga što autobus, za koji sam kupio kartu, kasni 2,5 sata imam potpuno pravo da idem bilo kojim njihovim autobusom do Karlsruea… Međutim, prema malim slovima na poleđini karte to je savršeno ok, samo što moram kupiti novu kartu od 30 eura i da se odreknem refundacije za staru…

GOSPE MI…

Bijesan… frustriran… nervozan… opsovah… onako sočno… po srpski… U tom trenutku otpoče čarolija… Kondukter iz autobusa, koji je stajao pored, me pogleda, nasmiješi se i reče:

– Zemljače… Odakle si ti?

– Iz Beograda.

– Baš iz Beograda?

– Baš.

– Srbin, dakle?

– Srbin.

– Gospe mi… Od vas se ni u Europi ne može pobjeć’.

Širok osmijeh, hrvatski akcenat, dinarska visina, prijateljske oči, balkanska duša, slovenska potreba “da se snađe”, da se nekako izigra sistem…

– Sačekaj, zemo samo da se pomjeri ovaj što nas kontrolira, pa ubacuj brzo kofer dolje i sjedaj tu iza mene.

Autobus polazi… Kondukter spasilac dolazi do mene, uzima mi kartu, ali je ne skenira… Smiješi se, namiguje i kaže:

– Častiš kavu na pauzi, zemo.

Komentiramo Europsko prvenstvo u košarci, Bogdanoviće, život u tuđini, situaciju u našim napaćenim zemljama, pljujemo političare i kriminalce… On odlazi dalje da radi… Ostajem sam… i nadahnut… Dobrotom.

Posmatram uređeni krajolik kroz prozor i potvrđujem u sebi odavno znane istine u koje se mogu zakleti.

ILI SI ČOVJEK ILI NISI

Ko misli da su svi Hrvati loši… Taj je Budala. Ko misli da su svi Srbi dobri… Taj je Budala.

Ko misli da postoji i jedna jedina pojedinačna karakteristika koja može definirati vrijednost cjelokupnog čovjeka, na primjer boja kože, oblik očiju, boja kose, visina, količina novca, nivo obrazovanja, adresa porodilišta, veličina penisa ili grudi… Taj je budala. A posebno onaj koji misli da to može uraditi obala sa koje neko posmatra Drinu.

Ili različito predstavništvo na nebu kome se molimo za potpuno iste stvari…

Autobus staje na semaforu, posmatram vaspitanog rasnog njemačkog psa koji mirno čeka sa gazdama da pređe ulicu na zeleno i mislim se…

Ko je više pas? Ovaj sa pasošem Europske unije ili ona moja lutalica Srbenda koju hranim ispred zgrade…

Ko je više životinja? Mrav ili medvjed? Svinja ili vuk? Antilopa ili lav? I bi mi potpuno jasno… Da nijedna životinja ne može biti više životinja od neke druge… Svaka je različita… Ali su sve potpuno iste… Po željama…pravima…i potrebama… Isto je i sa ljudima… Ili si čovjek… ili nisi… Živjeli dobri ljudi!”

https://www.haber.ba

Komentari