Terzićev uspjeh još je jednom skrenuo pozornost na bosanskohercegovački rasadnik sportaša. Dug je popis uspješne djece čiji su roditelji rođeni u toj državi, a onda su trbuhom za kruhom otišli svuda po bijelom svijetu
Čiji je državljanin Edin Terzić – bosanski, hrvatski ili njemački? Svi ga svojataju nakon velikog uspjeha koji je kao trener u Ligi prvaka postigao s Borussijom iz Dortmunda. Iako mu je otac iz Donjeg Vakufa (majka iz Osijeka), on nema bh. putovnicu, već hrvatsku i njemačku. U Bosni i Hercegovini zbog toga osjećaju kako su ga olako darovali. Uostalom, vakuf znači darivanje vlastitog dobra za društvenu zajednicu. A u BiH ih ima bezbroj.
Donji, Gornji, Srpski, Varcar, Kulen, Skucani, Skender, Dikanj – sve su to mjesta u Bosni i Hercegovini koja imaju još i “prezime” Vakuf. Uz njih, postoje još Vakufi kod Travnika, Seferovaca, Mrčevaca, Lopara, Foče, Bosanske Gradiške, Bosanskog Dubočca.
Terzićev uspjeh još je jednom skrenuo pozornost na bosanskohercegovački rasadnik sportaša. Dug je popis uspješne djece čiji su roditelji rođeni u toj državi, a onda su trbuhom za kruhom otišli svuda po bijelom svijetu. Čak je velik broj nogometnih izbornika nacionalnih reprezentacija čiji su roditelji iz BiH ili su oni rođeni u toj državi. U Hrvatskoj od preminulih Bosanaca Vlatka Markovića i Ćire Blaževića pa sve do Livnjaka braće Kovač i Zlatka Dalića. Sarajlija Vladimir Petković bio je vrlo uspješan izbornik Švicarske. Vahid Halilhodžić je iz Jablanice, a na bivša svjetska prvenstva izborio je nastup Obali Bjelokosti, Japanu i Maroku. Zeničanin Mladen Krstajić vodio je reprezentaciju Srbije. Brojni drugi nogometni treneri na čelu su europskih klubova.
Uistinu bi bio dug popis svih onih koji su svoje karijere u reprezentacijama i klubovima u svim sportovima ostvarili izvan BiH. Žalosno je da je ta država, poput vakufa, sve darovala, a sebi od tih svojih dragulja nije ostavila gotovo ništa. Zato se ovih dana, za razliku od susjeda, bh. reprezentacija ne sprema na Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Ostalo joj je tek igrati prijateljske utakmice, poput one sinoć s Engleskom. Na EP-u će “boje BiH” braniti tek sudac iz te zemlje Irfan Peljto i njegov pomoćnik Senad Ibrišimbegović. Naravno, ne računamo li igrače iz drugih nacionalnih timova koji su podrijetlom ili rođenjem vezani za BiH.
I dok bh. suci dijele pravdu na europskim nogometnim terenima, taj posao u njihovoj zemlji, ali ne u sportu, rade političari iz Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja. I čini se kako nitko u BiH nije zadovoljan odlukama tih sudaca, a i ukupna slika “na terenu” ne ide im u prilog. Nakon 30 godina međunarodne vladavine u BiH svi su bliže porazu nego pobjedi.
Politička i ekonomska situacija tako se razvija da se proces demografskog osipanja nastavlja. Sve više mladih i školovanih napušta tu zemlju. Oni koji su do prije koju godinu punili burze rada u BiH odlučili su profesionalnu i životnu sreću okušati u EU. Njima se pridružuju i mlade obitelji. Ali i brojni sportaši. Koji se, zbog nebrige i nemogućnosti napredovanja u svojoj BiH, odlučuju nastupati pod zastavama drugih država. I onda zbog toga bivaju “prozivani” u rodnoj zemlji. Gdje se nitko ne pita: Zašto su otišli? Mnogi se sve češće odlučuju napustiti posao i život nastaviti drugdje, gdje im političari i mediji svakodnevno ne prijete ratom, prekrajanjem granica, razgraničenjem, uskraćivanjem prava ili majorizacijom.
Možda je i to neka vrsta vakufa. Ako njihov odlazak osvijesti one domaće i strane političke moćnike koji odlučuju u BiH. U protivnom, oni koji ostanu u “tamnom vilajetu” u godinama i desetljećima što dolaze moći će se tek radovati uspjesima nekih novih dalića, petkovića, halilhodžića… Draguljima, koje će za sebe izbrusiti Hrvatska, Njemačka… Poput Terzića kojega BiH ipak ne bi darovala. Iako je iz Vakufa.
