– Radio sam prvu smjenu i malo zakasnio pa je nestalo zastava – kroz smijeh mi govori Ante dok čekamo svetu misu u Grudama u povodu Dana hrvatskih branitelja općine Grude i dana kad je utemeljena Hrvatska Republika Herceg Bosna. Ovaj dan već je ušao u tradiciju obilježavanja, okupi se mladi svijet, sijede glave, mnogi… – Ti ne možeš zakasniti, ti si glavni ovdje, zapovjednik – odgovorio sam mu, a u očima mu se iščitavao ponos. I bila je to sasvim iskrena rečenica jer Ante je imao ono nešto da ga se s nepunih 19 godina moglo nazvati ljudinom i frajerom. – E kad je tako, možeš li me fotografirati pored zastava. Imam kapu, u crnom sam, sve mi dobro stoji pa da ostane uspomena – zaželio je.
Dobro odgojen i vrijedan
– Naravno – uzvratio sam i napravio dvije fotografije. Pogledao ih je u fotoaparatu. – Ekstra, dobre obje – reče. – Jesu, meni za arhivu, a tebi za Facebook, Instagram, TikTok i Snapchat – kazao sam mu, na što se nasmijao i on i sav taj naraštaj mladih ljudi, stjegonoša koji su obilježavali 28. kolovoza. Mladić koji je imao ono nešto poveo je, uz jednog časnika, stjegonoše u crkvu svete Kate, a zatim se suptilno maknuo da zastave budu u prvom planu. Krenuo je i u Park hrvatskih velikana u Grudama.
Jučer ujutro jedna poruka, dvije, tri… i informacija da je Ante stradao u prometnoj nesreći. Kroz glavu mi prolazi taj razgovor, nakon kojeg očekuješ da ćeš zabilježiti stotine fotografija tog mladog čovjeka na raznim društvenim događajima, i ne sluteći da je to posljednji put. Prošao sam puno događaja, prometnih nesreća. Nekoliko mi ih se posebno urezalo u pamćenje ili zato što sam poznavao aktere tih nesreća ili su mi drugi govorili o njima.
A o Anti i na temelju osobnih zapažanja i na temelju drugih sve najljepše se može reći. – Što god se o njemu lijepo kaže i napiše, neće se pogriješiti. Bio je nekako starinski tip čovjeka u najpozitivnijem smislu kad je društveni angažman u pitanju. Sa svakim bi stao i porazgovarao o temama o kojima i puno stariji ljudi nemaju pojma – ispričala mi je rođakinja koja je s Antom bila u razredu u osnovnoj školi. Osobno sam ga upoznao ljetos u Marića gaju, u restoranu Kivi, gdje je radio na sezoni i gdje se vidjela njegova predanost poslu, profesionalnost i šarm te je sve vodilo tome da izraste u nekog velikog, nekoga s kim će se uvijek moći stati i porazgovarati kao ovog poslijepodneva pred crkvom svete Kate.
Odgojen i vrijedan, iz kuće koja nema zamjerki, a još ranije upoznao sam mu mlađeg brata koji je učenik generacije u Grudama i perspektivni glazbenik. Nekako, oko mene se pojavljuje drukčiji naraštaj mladih ljudi, koji ne žive samo na društvenim mrežama, već u stvarnom životu, a Ante je bio takav. Praktički je u dva mjeseca mnogima postao omiljeni ugostitelj i svima je teško padalo što dolazi rujan, početak školske godine, vrijeme kad je Antiša trebao u školsku klupu. Nažalost, njegova školska klupa, stolica na kojoj je sjedio, ostat će prazna. Fotografija uz bijelu ružu kolegama će se zauvijek urezati u pamćenje, iz iskustva znam i iz iskustva to zna svatko tko je izgubio kolegu iz školskih klupa.
