ISPOD LIVANJSKIH KROVOVA
Iz novije povijesti Livna
Livno je poslije II. svjetskog rata bilo gradić s oko pet tisuća žitelja. Godine 1972. cijela livanjska općina je imala nešto više od 50.000 stanovnika.
Imala je oko sedam tisuća onih koji su imali netko bolja, a netko lošija radna mjesta i primali plaće.
U naše dane, u vrijeme osvajačkog ratnog ruskog pohoda na Ukrajinu govori se da u tom gradu živi oko petnaest tisuća gorštaka.
Nadmorska visina većine sela i grada je iznad 700, a neka su i iznad 800 metara. Znano je da su livanjska sela dugo vremena imala znatno više domaćinstava nego li grad Livno.
U posljednjih dvadeset godina sela se stravično prazne. Iseljavaju se. Mnoga su gotovo i ispražnjena. Odlaze ljudi jer je nastupio veliki zastoj u zapošljavanju, odlaze zbog česti nepravdi u sudkim postupcima, zbog nepotizma i stranačkog zapošljavanja, odlaze zbog etničkih kriminalnih politika u Bosni i Hercegovini, odnosno zbog neizvjesne budućnosti države pod protektoratom UN.
Unatoč velikom iseljavanju u naše dane broj žitelja livanjskih sela je približan onom broju koji živi u gradu. Popisi kazuju da je broj Livnjana u svijetu nekoliko puta veći od ukupnog broja stanovnika livanjske općine. Rasuti su po svim prikladnijim prostorima planete Zemlje.
Prigradska sela Begovača, Brina, Drinova Međa, Žabljak, Stupe, Rapovine, Zastinje i Suhača su od grada udaljena od jedan do dva kilometra. Malo udaljenija sela su Potočani, Zagoričani, Dobro, Vidoši, Karijani, Držanlije, Guber i Kablići.
Veća livanjskih sela su od grada udaljena od sedam do trideset i nekoliko kilometara. Ima ih udaljenih i više od dvadeset kilometara.
Sela Prolog i Podhum su trideset godina poslije II. svjetskog rata imala po više od dvije tisuće žitelja. U ta dva sela osmogodišnja škola je radila u dvije smjene. U vrijeme dok je BiH etntiteski podijeljena, dok je protektoratom UN-a, dok jedan narod krade izborna prava drugog naroda zatvaraju se livanjske škole.
Velika osmogodišnja prološka škola, ona koja je radila u dvije smjene je zatvorena, jer više nema učenika. Mali broj ima ih u novijoj osmogodišnjoj školi u Orguzu.
Dugo vremena, sve do sedamdesetih godina livanjski putovi i ceste su bili makadamski i prašnjavi. Te ceste i ti putovi su nijemi svjedoci odlaska Livnjana u okrilje drugih podneblja.
Stoljećima su Livnjani bježali ispod svog podneblja: bježali ispod višestoljetnog ropstva pod otomanskim sultanima, bježali i u vrijeme bečke carevine, i vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a i u vrijeme komunističke Jugoslavije. Odlaze i u naše vrijeme, u vrijeme ‘isprobavanja demokracije’ uz pomoć Daytonskog mirovnog dogovora.
Mnogo je Livnjana i Duvnjana, kao i Hercegovaca, Dalmatinaca, Ličana, Slavonaca, a i onih iz drugih mjesta Bosne znaju reći da im je Njemačka nova prava domovina.
To odlaženje u svijet se dugo vremena zvalo putovanje „trbuhom za kruhom“. Zvalo se i „odlazak na privremeni rad“.
Može se reći da u naše dane mnogi i ne odlaze zbog siromaštva, jer neki ostavljaju radna mjesta i odlaze s namjerom da žive u uređenim društvima, da se obogate.
Broj Livnjana i Duvnjana je nešto povećan dolaskom izbjeglica iz srednje Bosne, a umanjen odlaskom Srba u Republiku Srpsku i u Srbiju.
Neke koji odlazi goni strah od novih ratova, neke ljubav prema nacionalnim centrima, a najviše je onih koje privlače ekonomski razvijenije zemlje i slava i raskoš bogatih zemalja.
Stekle su se i tradicionalne navike odlaženja. Prenose se s koljena na koljeno. Oni koji su ostajali, oni koji ostaju odupirali su se i odupiru izazovu iseljavanja. Naoružavali su se i naoružani su trpljenjem i borbom za život. Znatan je broj onih koji nisu odselili, a koji su se dobro prilagođavali i tuđinskim vlastima i snalazili se u svim povijesnim prigodama, pa i u današnjim.
Slika jedne borbe s životnim nevoljama
U svim bivšim vremenima vodila se najčešće borba za opstanak. Tako je bilo i u omanjem prigradskom selu, u seocetu Brina.
Brina je ‘cigaret hoda‘ udaljeno od Livna. Godine 1926. građena je i sagrađena je crvenim crijepom pokrivena obiteljska kuća Tadije Penjaka.
Imao je Tadija i svoju staru šimlom pokrivenu kuću, ali je za njegova četiri sina i tri kćeri bila pretijesna. Govorilo se da je ta naslijeđena kuća starija od trista godina. Pod krovom te kuće su 1812. godine živjeli braća Antun i Grga.
O Antunu se malo upamtilo, a za Grgu se zna da je imao šest sinova i pet kćeri. Godine 1832. Brinu je harala kuga, pa je jedna obitelj Penjaka ostala bez djece.
Nisu bili jedini, jer je poharano mnogo livanjskih sela. Kuga se u kratkom vremenu u još dva navrata navraćala u livanjski kraj. Ugibala je i stoka, pa je zabilježeno da je posebno stradalo selo Ljubunčić.
Ime Grga se njeguje u obitelji Penjaka, a jedan Grga naveden je godine 1741. u popisu biskupa Dragičevića kao starosjedilac u selu Komorani. Zabilježeno je da je godine 1814. u Vržeralima mlada umrla Janja Penjak.
Godine 1853. na groblju u Rapovinama pokopan je potomak Grge Penjaka. Unuk ili praunuk? Prezime Penjak tada se pisalo dalmatinskim pravopisom kao Pegnak.
Spomenik na groblju u Rapovinama je izradio poznati livanjski kamenoklesar Mato Baja. Na spomen križu visokom dva metra piše da su ocu spomenik podiglo sinovi Pere i Tomo.
Taj Grga je imao šest sinova i pet kćeri. Njegov unuk Tadija je rođen 1872. godine i za života je bio pod vlašću triju otomanskih sultana, bečkog cara, trojice srpskih kraljeva, jednog poglavnika i jednog maršala.
Na Brini su se gradili novi domovi i novi krovovi. Neki krovovi su bili od bijelih kamenih ploča, a neki od jelove šimle.
Ostarjeli Jakov Penjak je pamtio vrijeme kada je na Brini bilo osam Penjakovih krovova. Grgini sinovi Toma i Pere su se bavili trgovinom. Na konjima su najčešće iz Lašvanske doline dogonili domaće prehrambene proizvode i snabdijevali neke livanjske dućane. Nešto su prodavali i u primorskim mjestima i u Livno dogonili dalmatinske proizvode.
Toma je oženio djevojku Dalmatinku. Bila je roda Pocrnja. Rodila mu jednog sina i četiri kćeri. Njegov brat Mate je imao tri sina, a brat Marko četiri kćeri. Ivan zvani Ivšin nije imao djece, a brat Antun je kao momak poginuo u snježnoj mećavi ispod Cincara.
Tadijini potomci
Pod najstarijim Penjakovim krovom se i umiralo i rađalo. Tomin sin jedinac, sin Tadija je sa suprugom Matijom imao četiri sina i tri kćeri i valjalo je pobrinuti se i za životni prostor za buduće četiri obitelji.
Znao je Tadija da nema velik grunt, da po ustaljenom običaju Hercegovaca, Dalmatinaca i Ličana neke starije sinove mora ili odijeliti, ili otpremiti u svijet, poslati ih da se bore za svoj opstanak.
Svima se nije mogao osigurati krov nad glavom. Za dvojicu se na vrijeme pobrinuo. Josipa (Jozu) je školovao za poštara i nakon završene građanske škole država ga uposlila.
Radio je najprije u Livnu, a potom u Brčkom. Tragično je preminuo. Ubio se jer ga žena varala. Našao je pisma koja joj pisao jedan livanjski svećenik. S njim se i u Brčkom sastajala. Taj svećenik se i nakon Josipove smrti viđao sa njegovom suprugom. Pomagao joj školovati i svog sina i Josipovu djecu, a njegov sin je doktorirao ekonomske znanosti.
Drugog svog sina Marijana Tadija je dao na pekarski zanat. Primljen je u Novu livanjsku pekaru i postao vrstan mladi pekar. Njegove koščate ruke lako su se poigravale sitom loparima i vrećama brašna.
U nj se zaljubila vragolasta gazdina kći. Zbog te ljubavne veze morao otići u svijet. Vlasnik pekare mu zabranio da se primiče njegovoj kćeri i pekari. Marijan je našao rješenje, tako da je odselio iz Livna.
Tadijin stric Pere imao je okretnog i sposobnog sina Nikolu. Zvali su ga Ninom. Nina se najprije okušao u zidanju i pokrivanju novih kuća u Konavlima.
Sagradio je i novu kuću na Brini, ali ju prestao voljeti. U njoj mu umrlo dvoje malodobne djece. Posebno je tugovao za osmogodišnjim dječakom Perom. U toj kući supruga mu se potišteno osjećala. Napustili su ju. Odselili su u Dubrovnik.
Pošto je dobro radio i zarađivao novac, kupio je i auto i postao prvi dubrovački vlasnik taxi vozila. Kupio je i kuću unutar zidina Dubrovnika.
Iz Livna je odveo mladog pekara Marijana i u Cavtatu ga uposlio. Uposlio ga u pekari ostarjelog pekara Mijatovića. Marijan se u Konavlima i oženio. U selu Brgat našao svoju životnu družicu Mariju i odveo ju u Cavtat.
Nakon nekoliko godina postao je i vlasnik pekare i imao trgovinu sitne robe. Zaradio je dovoljno novca da kupi veliki stan u Dubrovniku. Bio je ponosan na svoj uspjeh i na svoja tri sina i kćerku jedinicu.
Školovao ih, pa su i dva sina i kći stekli fakultetske diplome, a jedan sin se odškolovao za krojača. Imao je Marijan i unuka i praunuka pomorca.
Unuk Davor kao telegrafist na brodu je oplovio sva svjetska mora. Njegov praunuk Antun je završio pomorski studij i upravlja brodom koji plovi po svjetskim oceanima.
Unuk Tonči je bio ugledni televizijski novinar, a i njegov sin Joško je ugledni novinar na dalmatinskim radio postajama. Marijanov praunuk Toni se u Dubrovačkom simfonijskom orkestru proslavio svirajući na instrument rog.
Jakovljev dom
Nastojao je Tadija pobrine se i za trećeg svog sina, za plavokosog Jakova. Odlučio je sagraditi mu novu kuću i bio ponosan na tu svoju odluku.
U poslove oko gradnje uključili se i prijatelji i ukućani, a posebno vrijednim se isticao i četvrti najmlađi trinaestogodišnji sin Toma.
Ukućani su bili ponosni na vitkog plavokosog Jakova, jer je osvojio ljubav lijepe susjede Mare Barišić. Dok se pravila kuća Jakovu je svo vrijeme veseli osmijeh ukrašavao lice. Želio je da kuća ima četiri sobe i želja mu bila ispunjena.
Pred Božić 1926. godine pod Tadijinim novosagrađenim krovom su se dogodile mnoge lijepe stvari: dovršena gradnja kuće, stolar napravio i ugradio petora vrata, ostakljeno pet kućnih prozora, isprošena susjeda Mara, a sretni Jakov dobio na dar novu kuću i pola očevog imanja.
Staru kuću i pola imanja namijenio je Tadija četvrtom sinu Tomi. U svojoj namjeri nije potpuno uspio, jer je Tomo, nakon što je odrastao, nakon što se oženio i stekao sina i kćer poginuo. Poginuo je u trideset drugoj godini života. Poginuo šest dana prije završetka II. svjetskog rata. Tadija je ono što je namijenio četvrtom sunu oporukom ostavio svom unuku, Tominom sinu Ukromiru.
Taj II. svjetski rat je Tadiju bolno pogodio. Četiri su člana obitelji Penjaka poginula, a i najstarija kći ostala udovica. Bolno je Tadija doživljavao novostvorenu proletersku državu Jugoslaviju.
Doživio je da mu iz kuće odnose žito i sijeno. Doživio je da mu jedan unuk s Križnog puta pobjegne, da stigne u Argentinu. Trpio je sve to, jer je znao da je u samo u nekoliko poslijeratnih mjeseci bilo je mnogo više ubijenih i poginulih negoli tijekom cijelog rata.
Neposredno poslije rata komunistička partizanska vojska je hapsila i ubila mnoge vojnike HOS-a koji su se predali, i brojne civile. Ubijali su i one koji se se krili i one koji su im pomagali u skrivanju.
Ubijali su osobito one u koje su sumnjali da bi mogli biti smetnja proleterskoj revoluciji. Pred kućnim pragom ubili su i Tadijine rođake Grgu i njegovog malodobnog sina Slavka.
Tom prigodom su ubili i Grginog gosta iz Kablića, ubili oca Tadije Maganića. Ubijalo se i radi prisvajanja tuđih imanja, tvornica, trgovina, kuća, vila i stanova.
Mnoge masovne otkopane i neotkopane grobnice svjedoče o komunističkoj doktrini i o komunističkim zločinima.
Posebno su se partizani bili okomili na katolički živalj, jer su katoličanstvo procijenili kao prepreku svojoj komunističkoj revoluciji. Ubili su više od pola milijuna za njih nepodobnih građana, ubili desetine svećenika, a stotine otpravili na robijanje i prisilan rad.
Ispod Jakovljevog krova
Jakovljevu novu kuću je pratio Božji blagoslov i rađala se djeca. Prvo dijete je rođeno 1927., a posljednje 1945. godine.
U toj kući je odraslo desetero od dvanaestero Marine i Jakovljeve djece; odraslo pet kćeri i pet sinova. Dva sina su u kolijevci umrla.
Jakov je bio svestrano sposoban, a imao je i osnovnu i tri razreda građanske škole i rado se družio i s knjigama.
Ukromir pamti kako je u zimske dane do kasno uvečer ukućanima čitao priče Zagorke Jurić, čitao čak i roman Jadnici.
Dok bi čitao vladala je crkvena tišina. Neke stranice iz romana Jadnici je po željama svoje djece ponovno čitao, a bilo je trenutaka kad bi ganuta djeca brisala suze. Ganula ih sudbina djevojčice Kozet i glavnog junaka romana Jana Valgeana.
Jakov je bio prisiljen raditi mnoge poslove, od imanja nije mogao živjeti, jer je imao samo jedan hektar ne baš plodne obradive zemlje. Žarko je želio školovati svoju djecu. Mnogo novaca je potrošio kupujući im knjige i bilježnice.
Dva starija sina su završila zanatske škole i postali postolari, tri kćeri završile pučku školu, jedan sin realnu gimnaziju, a čak petro pohađalo višu gimnaziju. Sin Pavo je postao učitelj. Najuspješniji je bio treći sin, jer je ocu donio fakultetsku diplomu.
Sin Zvonimir (zvani Zvonko) je postao ugledni farmaceut. Prvi je livanjski fakultetski diplomirani apotekar. Jakov je i dvije kćeri poslao da steknu fakultetsko obrazovanje. Jedna je stekla diplomu doktora stomatologije, a druga je zbog nedostatka novca napustila studij građevinarstva.
I Jakovljevi unuci su zavoljeli škole. Po uzoru na oca dvojica Jakovljevih starijih sinova su skolovali svoje sinove i bila ponosni na njihove uspjehe. Odškolovali su svojih šest sinova.
Najstariji sin Ante je bio ponosan na učitelja Berislava, a sin Dražan je u Hrvatskoj postao sudac županijskog suda. Sin Slavko je ponosan na gorostasnog svog sina Tomislava, a i na mlađeg Zvonku diplomiranog pravnika i ljubitelj umjetnosti.
Zvonkini sinovi Mislav i Borna su također diplomirani pravnici. Čak četvero Jakovljevih potomaka je stekla diplome diplomiranih pravnika, a praunučad Neven i Nevena i doktorate pravnih znanosti. Fakultet farmacije i fakultet ekonomske znanosti završile su Jakovljeve praunuke, a Zoranove kćeri Dražana i Nevena.
Njihova mati Milica nije doživjela da njena unučad završi osmogodišnju školu. Radovala se susretima s njima, ali je dosta mlada umrla. Tadijin praunuka, a Jakovljeva unuka Maja je postala diplomirani inženjer elektrotehnike, a njena mlađa sestra Alenka diplomirani žurnalist.
U kući Tadijinog unuka Ukromira čak četiri osobe su profesori hrvatskoga jezika, a njegova kći Ivan je profesorica pedagogije u dubrovačkoj gimnaziji.
i s muževima se uspješno borile za kruh svakidašnji. I one su školovale svoju djecu, pa je kći Pavka odškolovala sina Ljubana za diplomiranog pravnika, a Jelkina kći Jasna je postala ugledna liječnica u Zagrebu. Jelkin sin Leo je postao pomorac i oplovio je sva svjetska mora. Kćerki Delfini (Delfi) su Voždovi agresorski ratnici u Bosanskom Brodu opljačkali i potom minirali novu kuću, pa je s dvoje djece i s mužem završila u Njemačkoj. Vrijedna kao krojačica za nekoliko godina je stekla dovoljno novca da kupi kuću u Zagrebu.
Od desetero Jakovljeve djece jedino je najmlađa kći o obiteljskoj kući na Brini brigu brinula, pa se umorila i kuću prodala. Prazna je ostala i kuća koju je sagradio sin Tvrtko. Umro Tvrtko, umrla njegova supruga Iva, a umro i Tvrtkov nasljednik Boro. Tvrtkova kći Ljilja živi u Orguzu.
Najmlađi Jakovljev sin Pavao (Pavo) sebi je u blizini očeve sagradio novu kuću i u njoj živio više od pedeset godina. Već par godina na njegovoj lijepo renoviranoj kući blista novi krov i nova fasada, a nova moderna vrata otvara i zatvara udova Kata. Njena kći, a Jakovljeva unuka Renata je diplomirala za inženjera prehrambene tehnologije, a njene četvero djece se školovalo i školuje.
Dvije kćeri su diplomirale na fakultetu u Mostaru, a dva sina se još školuju. Sin Dominik je uz to što je izvrstan nogometaš završio studij farmacije. Pavina kći Marija je uspješno završila pedagoške studije. I ona je svoju majku Katu bakom učinila. Ponosna je Kata i na to što ju unuka Dora prabakom učinila, ponosna na uspjehe svojih potomaka.
Jakovljev ponos, prvi Livnjak diplomirani farmaceut
Treći Jakovljev sin Zvonko je bio njegov ponos, ali i ponos svih ukućana, pa i ponos Brinjana. Od početka školovanja dobivao je najbolje ocjene i pohvale i kao četrnaestogodišnji dječak otišao je na daljnje školovanje: najprije u Mostar, a potom u Zagreb.
U Mostaru, u gradu ispod tikvastog brda, ispod Huma je završio višu realnu gimnaziju, a potom otišao u najveći hrvatski stolni grad. Kada bi dolazi na studentska ferja donosio je radost. Brinjanke su ga isticale kao uzor svojoj djeci. Siromašna strina Ivka bi mu redovno nešto darivala.
Ponekad i omanji suhi pršut sa svoga tavana. Nakon studenskog školovanja Zvonko se u Livno vratio pun velikih očekivanja, jer je tada diploma o završenom studiju farmaceutskog fakulteta imala svoju značajnu vrijednost.
Zanimljivo je i to da je u Sloveniji služio vojni rok i po isteku vojne službe doveo je kući mladu učiteljicu, doveo svoju Mariborčanku Dragicu. Dragica je vrlo malo ”po horvaški” govorila, ali ga brzo naučila i obojila ga svojim nježnim vinduškim naglaskom. Počeli su raditi i uživati u stečenom ugledu i stekli su dvije kćerkice.
Zvonko je majku obasipao pažnjom i dugo je tugovao kad je prerano umrla. Kao apotekar bio je susretljiv i srdačan i uživao je u pohvalama.
Baš zbog toga jer je bio ljubazan i često davao stručne savjete bio je omiljen među nezavidnim Livnjanima. Bio je otvoren za svakojaka druženja, pa i u kavanske susrete. Na iznenađenje mnogih znanaca odbio je postati član SKJ (Saveza komunista Jugoslavije).
Kada je s njim razgovarao jednoruku direktor Doma zdravlja i rekao mu: „Ti bi trebao imati crvenu knjižicu“, odgovorio mu je da je kao sin radnika, kao student iz brojne radničke obitelji trebao dobiti livanjsku stipendiju, a nije ju nikad dobio ni on, niti itko iz njegove obitelji i da to dobro pamti.
Rekao mu je: „Davali ste stipendije onima koji su bili slabiji učenici od mene, davali ste onima koji su bili imovno bogatiji.“ Na te riječi jednoruki direktor mu je rekao: „Požalit ćeš zbog ovoga.“ I doista osjetio je doskora osvetničke postupke.
Pratila ga livanjska komunistička vlast. Otkrilo se da voli slušati i pjevušiti pjesme koje srce voli, a koje žbirovi osluškuje i prijavljuju, a sudska vlast kažnjava.
Zamjerio se i govorom kojeg su zvali „zapadnom varijantom“, zamjerio se onima koji su u komunističkim komitetima o svemu raspravljali i zbog ozbiljnih opomena morao je mijenjati mjesta rada i boravka.
Tražio je nove sredine, pa je radio i u Konjicu, i u Duvnu, i u Glamoču, i u Sinju i Trilju. Omiljena mu bila pjesma „Marjane, Marjane“. Kad bi okupio i počastio mlade momke, s njima bi tu pjesmu i pjevao. Stalno se naglašavalo da je odbio crvenu knjižicu, odbio knjižicu „slavne“ partije, jedne jedine dopuštene u državi.
Živeći u malom dalmatinskom mjestu Trilju družio se s onima koji su kritički mislili o stanju u neprirodno skrojenoj jugoslavenskoj balkanskoj državi. Jedanput kada je u Trilju s mladićima prkosno pjevao o barjaku miloj zastavici, pod kojom su pali Zrinski Frankopani, uhićen je i morao je dva mjeseca boraviti u pržunu.
Drugi put ga prijavio neki gostioničar, onaj što je nedaleko Mosora sagradio poveliku kuću i u njoj imao gostionicu, jer je „uvrijedio“ njegovu konobaricu. U krčmi ga konobarica pitala: „Ću donesem crno ili belo vino?“, a on ju podučio i rekao joj:” U ovom kraju ljudi govore:’ Hoćete li nešto popiti?’ i ljudi ne piju „belo vino“, piju bilo i crno i to imaj na umu.” Konobarica se požalila gazdi i gazda ga prijavio miliciji. Izjavio da je apotekar Zvonko na jezično nacionalnoj osnovi ispravljao i uvrijedio njegovu iz Trupala kod Niša pristiglu konobaricu, pa Zvonko dobio još dva mjeseca pržuna.
Poslije toga Zvonko je bio među prvima koji je ne samo sanjao, nego i glasno govorio o tome da će se raspasti voljom sila pobjednica iz I. svjetskog rata skrojena neprirodna balkanska tvorevina. U svom društvu je govorio kako se 1941. godine lako raspala, jer je za Hrvate Kraljevina Jugoslavija bila tuđinska i kako je u ratu stvorena FNRJ mahom Staljinova tvorevina, tvorevina njegovih instruktora, a i engleske kolonijalne politike i da toj državi bliži raspad.
Zbog hrabrosti da jasno zbori i govori o svojim stavovima i svojim političkim željama, oko njega se okupljala probuđena mladež i to mu uzeto za najveći grijeh. Rekli mu da truje omladinu i da radi protiv tekovina socijalističke revolucije, da razara bratstvo i jedinstvo. Iz Trilja je premješten u Sinj i morao je svakodnevno putovati.
Nakon nekog vremena Trilj nije imao ljekarnika i Zvonko se ponovno javio na natječaj. Bojao se da ga neće primiti, da će mu reći da je nepodoban, pa je na po savjetu svog rođaka Branka izveo manevar. U sinjskom općinskom komitetu tražio potvrdu o podobnosti, jer da će se javiti na natječaj u Mariboru. Velikodušno mu izišli u susret, jer bi se time Cetinska krajina riješila jednog nepodobnog građanina. Oduševio se Zvonko toj potvrdi i neposredno ju prije rješavanja prijema po natječaju priložio i tako se ponovno vratio u Trilj, u svoju apoteku.
Zvonko nije doživio ni rušenje Berlinskog zida, ni Domovinski rat i kraj neprirodno skrojene države, jer ga život izmorio. Ostalo je zapamćeno da je na pogrebu u Livnu bilo mnoštvo svijeta iz Sinja i Trilja i da su mu održani počasni govori. Isticalo se kako je svijet u Trilju vjerovao u Zvonkinu stručnost, kako je stalno bio na usluzi mještanima i kako su slobodno usred noći kucali na njegova vrata. Mnogo je bilo onih koji su rekli: „Hvala ti dragi naš Zvonko“.
Njegova supruga Dragica je kuću u Trilju prodala, pa odselila u svoju zemlju, u zemlju Vinduša. Sad živi tamo gdje su velika skijališta i skijaške skakaonice, a za Dušni dan dolazi u Livno i na grob svog rano umrlog apotekara donese cvijeće i svijeće. Zna ona da je njen Zvonko bio prvi domaći livanjski student koji je završio fakultet farmacije, zna da nije bio jedini koji je zbog svog domoljublja kažnjavan. Stari Jakov ga pet godina oplakivao, pa i on 1988. godine posve oslijepio i slijep preselio na onaj svijet.
Nijemo svjedoči Jakovljeva kuća da je u njoj bilo obilje života i nije jedina livanjska kuća u kojoj više nitko ne obitava.
Branko Penjak
