ALE KAMBER / Umro još jedan poznati Livnjak

Ismet Bučo je po nekoliko karakteristika bio livanjski fenomen

U 80-toj godini života umro je Ismet Bučo, još jedan poznati Livnjak, gromada od čovjeka, kako po pitanju korpulentnog gorštačkog izgleda, tako i po pitanju ljudske dobrote.

Ovaj nekadašnji veseljak, ali u određenim periodima i samotnjak, na bolji svijet je prselio 23.04.2022. godine, a
smiraj je našao četiri dana kasnije, na Bučinom groblju, u rodnoj Podgredi, gdje je odrastao podno stjenovite kamene litice-grede iznad drevnog, omanjeg naselja, koje je po tome i dobilo ime.

Kao i ostala mu braća, pješačio je do škole u Livnu kroz šumarke i po tvrdom kamenu, a kad ne bi bio u školi radio je oko stoke koju su držali, a posebno je volio konje, kao i ostali ukućani.

Upravo su Buče bili jedni od nekoliko vlasnika livanjskih konja koje su svojevremeno pustili dolaskom traktora i nadolaskom ratnih zbivanja na visoravan Kruzi.

Na taj način nastala je već nadaleko poznata ergela livanjskih, sada već divljih konja, kojih je preko 800 i koje obitavaju tijekom cijele godine na prostranoj visoravni iznad naselja Zagoričani, Potočani, Podgreda,Begovača, Livno i Suhača.

Ergela je dodatno pojačana pred posljednji rat i kupreškim konjima obitelji Kalinić iz Malovana, te pokojim glamočkim.

Konji, čizme i vuk po mjeri

Ismet je bio vrlo vješt sa konjima, koje je i kad su pušteni u divljinu, dok je mogao često obilazio, satima ih promatrajući. Znao je konje i krotiti, hvatati ih lasom poput kauboja, upregnuti da odrade kakav vanredni posao, projahati i ponovo pustiti.

Ovaj gorštak nije bio fenomen samo po ljubavi prema konjima i poznavanju istih, već i po tome što je imao vjerovatno i najveća stopala među Livnjacima, pa kada je išao na odsluženje vojnog roka krenuo je u gumenim batama koje je jedva pronalazio za sebe, te u njima proveo i prve vojničke dane, sve dok mu nisu napravili čizme po mjeri.

U najjačim mladalačkim danima udavio je vuka golim rukama koji ga je napao u šumovitom dijelu njihovoga sela. Često je govorio kako ga je vuk zaskočio i da je bilo “on ili ja”.

Jedan dobar dio života proveo je i u inozemstvu gdje je zaradio dovoljno da napravi oveću kuću u gradu, ali se uvijek vraćao rodnoj kući u Podgredi, kao i ostala mu braća, koja su u međuvremenu, radeći također u inozemstvu i sami sagradili nove objekte u Podgredi ili obližnjoj Begovači.

Ale Kamber