AUSTRIJSKI DER STANDARD O BLEIBURGU Bio je to masakr bez suđenja. Ubojstva su se dogodila s Titovim znanjem i odobravanjem

Zbog pandemije koronavirusa planirani skup u Bleiburgu ovoga puta se ne može održati. Umjesto toga, Katolička crkva u Hrvatskoj i hrvatski parlament (kao pokrovitelj Bleiburga, nap. red.) organiziraju komemoraciju na zagrebačkom groblju Mirogoj i u sarajevskoj Katedrali, piše bečki list Der Standard.
„Debata, prije svega, pokazuje koliko je u Hrvatskoj i BiH polarizirano i politizirano obilježavanje nekih povijesnih događaja. Dok hrvatski nacionalisti već godinama komemoraciju masovnog nasilja od strane partizana koriste kako bi njegovali nacionalistički diskurs žrtve, neke druge političke snage odbijaju priznati te zločine i mogućnost da se prisjeti žrtava“, piše dopisnica austrijskog lista. I dodaje kako to sve ima veze s činjenicom da je tijekom „komunističkog režima u Jugoslaviji“ bilo zabranjeno govoriti o zločinima partizana.

„Bio je to masakr koji se dogodio bez ikakvog sudskog postupka, masovno ubojstvo najmanje 60.000 hrvatskih i slovenskih vojnika i paravojnika, s kojima su bježali i civili i Kozaci“, prenosi “Der Standard” citat iz najnovije knjige povjesničara Olivera Jensa Schmitta, koji se specijalizirao za područje jugoistoka Europe.

„Instrumentalizacija od strane hrvatskih desničara sigurno je otežala pokušaj da se u prvi plan stave činjenice“, piše novinarka „Der Standarda“. Ona napominje kako se s hrvatske strane komemoracija u Bleiburgu inscenira kao ciljano masovno ubojstvo protiv „hrvatskog naroda” i pojašnjava da to ne odgovara istini, ne samo zato što su žrtve masovnih ubojstava bili i brojni Srbi i drugi, već i zbog toga što se radilo o političkim, a ne „etničkim neprijateljima”.

Ponajprije vojnici, ali i civili…

Austrijski dnevnik napominje da su partizani 1945. ubijali Hrvate, ali i Slovence, Srbe, Crnogorce, Talijane, pa i Austrijance. Mnogi od njih su bili vojnici, nejasno je i neistraženo koliko je tih vojnika prije toga počinilo zločine tijekom fašističkog režima, napominje Wölfl: „…ali sigurno je da su među žrtvama bili i civili, koji su u smjeru Koruške pobjegli iz straha od nasilja od novog režima.”

Schmitt u svojoj knjizi podsjeća na to da su se u Titovoj Jugoslaviji u mjesecima nakon kraja Drugog svjetskog rata „dogodili brojni masakri nad političkim i ideološkim protivnicima“, njih su komunisti označavali „klasnim neprijateljima“. Spominje i brojku od 70.000 pogubljenih osoba nakon brzopoteznih sudskih procesa, ali i zaključak da je teško rekonstruirati stvarni broj ubojstava: „Ubojstva su se dogodila s Titovim znanjem i odobravanjem. (…) I nisu na meti bili samo ustaše, četnici, slovenski domobrani i članovi njihovih obitelji, već i pripadnici građanske klase i neslavenskih etničkih grupa, Nijemci, Albanci, Italijani“, piše Schmitt.

Strah od rehabilitacije ustaštva

„Der Standard” piše kako se u debati o održavanju mise u Sarajevu uglavnom uopće ne radi o zločinima iz 1945., već da je fokus na ustašama i njihovim zločinima – i prenosi reakciju, kako se navodi, „nacionalističke bošnjačke stranke SDA”, koja je poručila kako je očito da misa u Sarajevu nije namijenjena nedužnim žrtvama, već da služi rehabilitaciji ustaštva.

Istina je da su se u Bleiburgu sve do prošle godine mogli vidjeti posjetitelji komemoracije koji nose ustaška obilježja i koji su pokazivali fašistički pozdrav, piše austrijski list – i podsjeća da se, nakon usvajanja brojnih mjera od strane vlasti te zemlje, broj provokacija smanjio: „Ali, zbog instrumentalizacije komemoracije u godinama prije toga, Katolička crkva u Austriji odbila je dati dozvolu za održavanje mise.“

„Nejasno je žele li kardinal Puljić i sudionici mise u Sarajevu stvarno rehabilitirati fašističku NDH, kao što im se predbacuje. U svakom slučaju, tu misu u Sarajevu prati velika doza nepovjerenja“, piše dopisnica „Der Standarda“. Dodaje kako je jedan od članova Predsjedništva BiH Željko Komšić osudio najavljenu misu i od Puljića zatražio da se pomoli i za duše žrtava ustaških zločinaca.

Istraživanje u Sloveniji

Masovna ubojstva neposredno nakon Drugog svjetskog rata detaljnije je istražio i slovenski povjesničar Mitja Ferenc, i to „neovisno o današnjoj političkoj instrumentalizaciji“, kako piše „Der Stadard“:
„Tek nakon neovisnosti Slovenije i uspostave liberalne demokratske pravne države, moglo se otvoreno pričati o zločinima i istražiti stotine masovnih grobnica u Sloveniji. Suđenja nije bilo, partizani i novi režim pod Titom htjeli su s, s jedne strane, osvetiti zbog ranije počinjenih zločina, prvenstveno ustaških, a s druge strane su htjeli etablirati moć.“

“Der Stadard” prenosi podatke iz jednog britanskog izvještaja po kojem su britanske trupe između 18. i 31. svibnja 1945. predale jugoslavenskoj vojsci 12.196 Hrvata, 8.263 Slovenca, 5.480 Srba i 400 Crnogoraca. Ferenc piše da je postojala naredba po kojoj su svi Jugoslaveni koji su bili kolaboracionisti njemačkih trupa, trebali biti isporučeni Titovim partizanima. I da su, onda, na putu natrag prema Hrvatskoj počinjene masovne egzekucije. „Hrvati su marširali iza srpskih paravojnih snaga i crnogorskih četnika, u posljednjem redu su bili slovenski domobrani, oko 10.000 ljudi, i slijedili su ih civili”, piše Ferenc.

Tajna služba OZNA

Sudeći po Ferencu, počinitelji su (u slučaju ubijenih Hrvata, Srba i Crnogoraca) bili pripadnici jugoslavenske vojske – oni su izveli masovne egzekucije. Slovence su, tvrdi on, a prenosi austrijski list, ubijali prvenstveno pripadnici jugoslavenske tajne službe OZNA-e i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ).

„Sve se to dogodilo po naredbi koja je stigla iz najviših političkih krugova. U to vrijeme je bilo nemoguće da se nekoliko tisuća ljudi ubije u roku od samo nekoliko dana, a da za to nema podrške čelnih političara i vojnih zapovjednika“, piše Ferenc. I dodaje kako je brutalno postupanje prema ratnim zarobljenicima bez ikakve sumnje bilo plod onoga što se dogodilo tijekom rata: „Okupacija, kolaboracija i građanski rat, ali i tendencija pobjednika da se obračunaju s protivnicima.“ Stvarni broj žrtava vjerojatno se nikada neće saznati, smatra Ferenc. Zbog toga se njime lako može i manipulirati, a to je, po Ferencu, razlog kompliciranog odnosa prema prošlosti.

„Bez obzira na to, ni u Hrvatskoj, ni u BiH, a ni u Srbiji, do danas se nije uspjelo na primjeren način prisjetiti velikog nasilja nakon Drugog svjetskog rata bez nacionalističkih tonova. Do danas se nije uspjelo ni pronaći adekvatno zajedničko mjesto sjećanja, naprimjer u Sloveniji, gdje su se i dogodila masovna ubojstva“, zaključuje „Der Standard“, a prenosi “Deutsche Welle”.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply