‘Bilo je sto teških trenutaka, htio sam prijeći na – američki nogomet! A sad će se u Livnu okrenuti 100 janjaca‘

Tamo na početku sezone, krajem svibnja, gledali smo Filipa Mihaljevića (28) na mitingu u Ostravi i razgovarali s njim poslije. Nije u tim trenucima u njemu bilo nimalo optimizma, izgledao je zabrinuto, kao čovjek koji nema odgovor na pitanje što mu se događa. Bacio je tada 20,89 metara što, naravno, nije nikakva tragedija, ali bilo je to daleko ispod njegove razine, daleko ispod onoga što je bacao prijašnjih sezona, daleko ispod onoga što je potrebno za medalju na najvećim natjecanjima.

 

I nije Ostrava bila jedina. Na prva tri mitinga nije mogao prebaciti 21 metara, a ni na sljedeća četiri nije mogao dalje od 21,18. Nije mu u tim trenucima bilo lako, javile su se brojne sumnje i teško je tada uopće mogao zamisliti da će 15. kolovoza u Münchenu, na pozornicu uz jezero u Olimpijskom parku utrčati kao novi europski prvak, da će sa zlatom oko vrata ponosno slušati hrvatsku himnu.

– Nisam to mogao zamisliti, nisam. Rekao sam vam tada u Ostravi da svi računaju na mene, ali kako da ja računam na sebe kad sam jedva 20,90 bacio. Zaredalo se baš tih loših rezultata, zapravo relativno loših jer ipak su to hici preko 21 m. Ali, bio sam razočaran.

 

Nisam mogao računati na sebe, baš sam dosta pao. Međutim, vratili smo se i tu je jako bitan korak bilo Svjetsko prvenstvo u Eugeneu, tu sam vidio da sam stvarno dobar i da mogu baciti daleko, to mi je bila potvrda. Razmišljali smo nakon toga hoćemo li ići na koji miting prije EP-a, ali eto, ispostavilo se da je bila dobra odluka da ne idemo – govorio je Filip nakon najvećeg dana u karijeri, pišu Sportske novosti.