Siniša Savić: Sa Elvirom se bolje slažem nego sa rođenim bratom.
U malom podrinjskom selu daljeg, 30 km udaljenom od Srebrenice postoji zaseok zvan Arapovići. Da li zbog imena ili prelijepog ambijenta, tvrdi se da su Arapi zainteresirani za njegovu kupnju te da bi ovo mjesto u narednim godinama moglo postati oaza kakva se viđa u najrazvijenijim arapskim zemljama.
Iako nekada iznimno bogato mjesto, naseljeno bošnjačkim i srpskim stanovništvom, danas ima samo par kuća koje odaju život.
Elvir Harbaš je prvi Bošnjak koji se ovdje vratio. Godinu dana je živio bez struje. Djeca su su mu gotovo odrasla. Kaže: “Živimo kako se može. Ako odeš raditi možeš i preživjeti “. Preživljava i zahvaljujući uzgoju malina. Harbaš pomaže i kome ustreba pomoć. Nerijetko tako i zaradi pokoju paru. Poneko ga zovne da u šumi pripremi kolce za poljoprivredu pa i na taj način ponešto zaradi. U ovom poslu pomaže mu komšija Srbin, Siniša Savić. Ovog Daljegoštaka život nije nimalo mazio pa je trbuhom za kruhom išao iu Rusiju u kojoj mu nekoliko puta za urađeni posao nisu platili. Razočaran u život a iu srpskoj “majku Rusiju”, mašućih šaka vratio se u svoje selo gdje je nastavio prijateljstvo za prijeratnim školskim drugom, muslimanom Elvirom. Siniša se sprema za Njemačku a dok putovnicu ne bude gotov radi sa Elvirom s kojim podjeli i dnevnicu od 10 ili 20 KM.
Na pitanje pričate li ti i Elvir o ratu ?, Siniša odgovara:
“Kakav rat, rat nam je i sad, borba da preživimo samo što se ne puca. Sa Elvirom se bolje slažem nego sa rođenim bratom. Dijelimo sve i pomažemo jedan drugom ako možemo kad šta zatreba. Znamo nekad podijeliti zadnjih 20 maraka što on ili ja imamo u džepu “, ispričao je Siniša za DW.