BRANKO PENJAK / Bijeg Jure sa Držanlija preko granice

Velike promjene u livanjskom podneblju donijela je potražnja za radnom snagom u nekim europskim zemljama. Savezna Republika Njemačka je za mnoge Livnjane postala druga domovina.

Tisuće ruku i hiljade nogu su na svojim njivama i njivicama ostavile motike i plugove i sretne i tužne pohrlile su u zemlje reda i rada. Iz zemlje obojene proleterskim znamenjem  je na rad u zemlju rastućeg gospodarstva, u zemlju, koja je u ratu poražena, stiglo je najviše Hrvata.

Ostavljana su i slabo plaćena radna mjesta, a po livanjskim, duvanjskim i imoćanskim cestama prašinu su dizali moderni njemački autobusi. Mnogi povjerenici njemačkih firmi i njemačkog Arbeitsamta dolazili, pa radnike hrpimice odvodili na europska gradilišta.

Većinom su snalažljivi skupljači radne snage za dovedene Gastarbeitere dobivali nagrade u procentima. U zemljama, u kojima je cvjetala industrijska obnova su gostujući radnici postali odgovorni i cijenjeni graditelji, a potom su se neki bavili i ugostiteljstvom, i prijevozom i trgovinom.

Pošto je u Njemačkoj natalitet opao, a velik broj muške čeljadi poginuo i nestao u velikom ratu, potreba za radnom snagom je bila nasušna. Za radnike su pravljene smještajne barake, otvarani heimovi, za njih su nove socijalne službe radile.

Začudo svi ti ratari i čobani i priučeni zidari i tesari, osobe bez zanata su se u velikim razvijenim gradovima i na velikim firmama snašli. U početku su neki po nekoliko godina ostajali i ne bi obitelj viđali, a malo po malo navike mijenjali i blagdane sa svojim ukućanima svetkovali.

Bivalo da su sitna djeca očeve zaboravljala, da su od očevih pruženih ruku majkama i bakama u krilo bježala. Neki očevi opijeni slavom tuđeg podneblja u tuđini svoju bračnu zajednicu zaboravljali i u novim se vezama obreli.

Neki su zaboravljali suze na ispraćajima, zaboravljali da su zavjet vjernosti dali, pa su njihove supruge u tuđinu putovale, svoje muževe tražile i neočekivano im na vrata pokucale. Neke su šakama svoje brakove spašavale i spasile.

Livnjanka Luca iz duvanjskog Eminova Sela tri je mjeseca mnoge adrese provjeravala, dok nije svog Jozu u naručju jedne Pločanke pronašla i iz Duvna donesenim manjim kamenom na glavi joj rog napravila.

I Jozi i sebi je novi posao našla i odlučila svake godine Der Urlaub an de See verbringen (provesti odmor na moru), a za Božić i Uskrs u svom selu sa svojima biti.

”Na lancu ću ja tebe držati”, rekla mu i riječ održala. Čudna je ta Luca, a još su čudniji mještani Eminova Sela. U selu ne pamte da se ikad ikakav Emin rodio, a ne pamte da se ikad rodio i neki Emir, Junuz, Selim ili netko tko se kiti anadolskim imenima, a u ime Eminovo Selo ne daju dirati, ne žele mu ime  mijenjati.

U traganje za mužem jedna je Ljuba i djecu povela, a mužu Antiši je netko to javio, pa ih na Hauptbahnovu u Berlinu čekao i u novo iznajmljeni stan smjestio. Jedno vrijeme dva je stana imao i dvjema ženama pokoran bio.

Malo po malo tekli dani, pa i mnogi livanjski muževi i njihove supruge u tuđini zarađivali novce, a djecu im najčešće bake i djedovi čuvali.

Mira i Branko iz Kablića su dosta brzo znatnu sumu novca zaradili i potom imali i svoj restoran u Fuhrerfeurstadtu (Berlinu), a djeca im u Livnu baka čuvala.

Stariji sin počeo pohađati osnovnu školu, uživao u torbi koju mu tata iz tuđine donio i jednog dana se našao u nevolji. Zagubio svoju pernicu, tražio ju po kući i ne našavši je tatu je telefonski nazvao i plačući rekao da ne zna gdje je pernica, da je baka umorna i ne pomaže mu da ju nađe i da se boji da će u školu zakasniti.

 ”Tata, di mi je pernica? plačući je jecao. Branko mu savjetovao gdje će sve pogledati i slušao njegov plač, pa onda veseli kliktaj čuo: ”Evo je tata!”

Tog popodneva taj Branko, taj ”radnik na privremenom radu u tuđini” kleo je svoju sudbinu i dugo je plakao za mirnim siromašnim obiteljskim životom u rodnom podneblju.

Nekoliko je momaka iz tuđine dovelo lijepe tuđinke.

Zvonko iz Žabljaka oženio Anu iz zemlje koja je mjestimice niža od mora. Visoka Ana naučila jezik Zvonkinih predaka, naučila onaj najhrvatski, onaj koji je najrašireniji među Hrvatima, naučila iskonski ikavski i sretna često novo podneblje hvalila.

Ona je željela, a Zvonko joj želji udovoljio i u blizini žabljačkog izvora kuću su sagradili i žive od dobre mirovine. Zgodni crnokosi i crnooki Livnjanin Šime doveo plavooku i plavokosu kršnu djevojku s obale Boden jezera, a ona otkrila ljepotu sela ispod Kamešnice, otkrila da brdo ima mnogo zelenog šiblja i grmlja i Šimu nagovorila da grade staju i da drže stado koza. I ona jezik Šimine majke naučila i sa Šiminom majkom proizvodi sir od kozjeg mlijeka.

Zahvaljujući gastarbeiterima livanjski prostori se obnavljali i obnovili i nikle su obiteljske raskošne kuće, građene vile i ugostiteljski objekti. Najprije su na livanjske ceste stigli mnogi automobili, stizali momci pa odvodili djevojke, a potom nove obiteljske kuće gradili.

Desila se velika socijalna promjena, pa livanjska sela postala imućnija od grada. Mudriji varošani stopama seljana krenuli i oni poslodavce u tuđini tražili.

U tim velikim livanjskim promjenama postojala je i mala grupa stanovnika koju su činili ubogi pojedinici iz mahala, putujuće romske grupe (mahom iz Zenice) i pojedinci bez igdje ikoga.

Toj grupi pripadao je i Salko, ubogi veseljak s tamburicom. Mnogo je Livnjana svojom svirkom i svojim diklicama ispratio, prikladne pjesmice skladao, a i po narudžbi grupice uveseljavao.

Njegovo umijeće je bilo prigodničarske pjesmice zapjevati i crvenku novčanicu za nagradu tražiti. Svoju zaradu veseljak Salko bi davao sitnoj ženi Adviji i često bi zadovoljan kućici odlazio.

Pred kraj života jedan sileni bezdušni delija svirku naručio, otpjevanom pjesmom bio povrijeđen i tamburicu mu o glavu razbio. Siromah Salko tamburicu nije mogao prežaliti i od tuge uskoro svisnuo.

Oni Livnjani koji su se otisnuli i otiskuju u bijeli svijet u tuđini pričaju bajke o najljepšem kamenitom gradu i njegovom okruženju, pričaju da mu je Bog darovao čiste bistre vode bogate ribom, oštar zrak pun planinskih mirisa i nebesko plavetnilo koje traje dugi niz dana u godini.

Pričaju i o livanjskim doprinosima kulturnim usponima koji su ostvarivani kako u radu pojedinaca, tako kulturno umjetnička društva. Imali su i poslovicu: U Livnu ne pivaj, u Sarajvu kesu ne vadi, a u Posavini konja ne jaši. Što je  zapravo ta poslovica značila i znači često su drugima naširoko obrazlagali i nastupe svojih junaka hvalili.

I seoske i gradske livanjske snahe i žene imale su puno toga zajedničkog bolje bi bilo reći ropskog, pa su morale tri ćoše (stupa) kuće na svojim plećima držati, potomstva uzdizati, obitelji objede gotoviti i prije mužnje kozama, kravama i ovcama prati vimena i potom same vonjati stajskim mirisima.

           *

O odlascima u tuđinu ili o bijegu od sirotinje i neimaštine napisano je tisuće i tisuće riječi i uvijek ima mjesta za neku priču koja nigdje nije zapisana. Ukromiru se jedna priča urezala u pamćenje, jer ju je slušao od živog svjedoka i evo što je o junaku te priče zapisao:

„Na pola puta od nekad stolnog grada Biograda i grada u kojem je živio i radio književnik i lingvist Ante Kuzmanić, veliki borac za najizvorniji i najrašireniji hrvatski književni jezik, za jezik štokavsko ikavski, proteglo se dugačko selo Turanj. U Turnju se visoko izdigao hotel tuđeg imena, Hotel ‘Berliner Hof‘.“

Ispred atraktivnog hotela ”Berliner Hof”, ispod njegovog atrija često nešto radi visok elegantan i živahan starina. To je Jure iz sturbanjskog sela Držanlija. O njemu je  ova priča.

Jure je rano naučio odlaziti od kuće, odlaziti iz Držanlija i tražiti posla po Srijemu i Sremu i Slavoniji. Prve novce zarađivao je kopajući zemlju i gradeći kanale po nepreglednim panonskim ravnicama.

Prve godine tog rada pamti po znoju, lopatama i mačklinima koje su tamo zvali krampovima. Pamti i vrijeme kad se nakon prvog sezonskog rada vratio u svoje Držanlije i kad je jednog prijatelja častio pićem.

Tad je doživio prvi sudar sa kavanskim žbirovima. Sjeća se da u kavani ni sa kim nije vodio razgovore, da nije čuo da itko pjeva, a neki ga poštar iz Gubera prijavio da je pjevao antidržavne pjesme.

Dok priča Jure se jada i kroz smijeh kaže: ‘Ja ni dan danas ne znam pjevati, niti sam kad pjevao. Meni se čini da bih prije naučio revati k’o magare negoli pjevati. Pozvali me u miliciju i rekli o tom nikad učinjenom grijehu, a ja njima odgovorim da su mi bilo što drugo pripisali da bi to moglo stat, ali da sam pjevao to nikako, jer ja to ne znam.

Neki milicioner, ne želim njegovo ime izgovoriti, je išamarao i mene i mog prijatelja iz Nevesinja i poslali me kući.’

Poslije tog događaja Jure je ponovno išao u kanale i odlučio provjeriti da li bi se zarada mogla nekako povećati. Upravnik radilišta mu objasnio da ti vrijedni kopači ni na koji način ne mogu imati veću plaću od određene, a podučio ga da da bi mogao donijeti još koju radnu knjižicu, pa da i oni koji ne rade bude na platnom spisku. Kazao mu da je to formula po kojoj će novac dobivati i dijeliti.

„Vratio se ja kući i prikupio čak jedanaest radnih knjižica. Knjižice je mogao svatko izvaditi i tražiti posao. Svake nedilje se nešto peklo, obično bi pekli janje i to dobro išlo. Upravnik u platne liste uveo i te ljude i njihove plaće smo dijelili popola. Onima koji su mi dali knjižice ponekad sam slao manje sume novca..

Nakon nekog vremena oženio sam se s djevojkom iz mog sela, pa kupio kuću u Slavoniji. Rodila mi se dva sina, a počeli se izdavati pasoši i počelo se odlaziti na rad u zemlje koje su oskudijevale s radnom snagom.

Tražio ja pasoš, kad tamo o meni stoji zabilježeno da sam pjevao neprijateljske pjesme i dobijem ja odbijenicu. Žalio sam se republičkim organima i opet stigla odbijenica. Žalio sam se i Kabinetu svemoćnog Maršala, a neki sekretar odgovorio da organi na nižoj razini znaju zbog čega mi ne mogu dati pasoš.

Sve te papire sam čuvao i odlučio pošto-poto emigrirati. Upoznao sam jednog željezničara iz Vinkovaca i pitao ga ima li neki način da pobjegnem. Nakon nekog vremena on mi obećao, ali tražio odveć veliku sumu novca.

Prodam ja kuću za dobre pare i njemu dam dobru sumu novca. Starijeg četverogodišnjeg sina odvedem prijatelju i zamolim ga da ga neko vrijeme čuva. Taj sin je često uživao u igri s njegovom djecom. Dao sam mu i dosta novca, a mlađeg sina i ženu odlučim povesti sa sobom.. Nabavio sam bio i dosta deviza.

Vagon kojim sam kriomice trebao pobjeći stajao je na sporednom vinkovačkom kolosijeku i tu čekao da ga kače za kompoziciju do Munchena. Objasnio željezničar da će u Munchenu biti otkačen i da će i tamo na sporednom kolosijeku biti skoro cijeli dan, ali da ne izlazimo do devet-deset sati.

Željezničar u vagonu iznad toaleta razmontirao plafon i nas troje se popelo i uvuklo u tijesan prostor. Zašarafio on plafon i objasnio kako je šarafe s druge strane narezao da ih odvijačem mogu odšarafiti.

Krenulo prikopčavanje vagona, a mi smo jedno drugom ponešto šaptali. Bogu smo se molili da uspijemo u naumu. Prepoznao sam trenutak kad smo stigli na granicu. Dugo, odveć dugo stajao vlak, a uhvatio nas bio strah.

Disali smo što tiše možemo. Laknulo mi kad je vlak konačno ponovno zakloparao. Šapnuo sam ženi da smo prešli, a ona to došapnula mom sinčiću i on me pitao da li sad smije govoriti. Rekao sam da još moramo šaptati i dugo je još trajala vožnja.

Stiglo se i u Munchen i otkačen bio vagon. Bio sam nestrpljiv, a i teško nam bilo u tom tijesnom prostoru, pa sam pokušavao odšarafiti šarafe, a kad tamo s druge strane nisu bili narezani. Nije bilo kako mi je bilo rečeno da će biti.

Razmišljao sam što ću i tad sam svom snagom upirao koljenima u krov vagona, a leđima na samo jedan kut pričvršćenog plafona. Poslije više pokušaja stvorila se šupljina oko jednog pa oko drugog i trećeg šarafa, a onda bilo lakše ostale.

Uspio sam provaliti plafon i spustiti noge na lavabo, a onda sam pao na pod. Uhvatila me slabost i nesvjestica. Činilo mi se da sam došao k sebi, ali jedva sam primio sina kojeg je žena spuštala. Opet mi se zamutilo u očima.

Žena sama pokušala sići, pa zapela. Govorio sam da malo čeka, a ona zapela i stenje zbog nezgodnog položaja. Nekako i njoj pomognem, podmetnem leđa i ona siđe. Nekako smo postavili plafon nazad, obrisali lice i ruke i izišli da sjednemo u jedan kupe.

Sjedili smo tako koji oko pola sata kad eto ti dvojice željezničara. Oba govore naški. Čude se i ljute. Velim im da putujem u Jugoslaviju, a jedan od njih mi kaže da se u vagon ne može ulaziti do večeri. Istjeraju nas, a meni drago.

Uzmem dijete u naramak i teškom mukom smo došli do perona. Ja gledam ima li koji vlak da kreće prema unutrašnjosti i kupim karte baš za onaj koji mi odgovara, kupim karte za Koeln i kad je vlak krenuo poljubim dijete i ženu i velim im da smo uspjeli.

Imali smo još nešto hrane i nekako smo svatko po zalogaj-dva zalogajili. Sinu smo par puta mijenjali pelenu i kad smo konačno sišli s vlaka u kolodvorskom smo se oprali, pa u restoranu se toplom hranom okrijepili.

Uzeo sam taxi i našli barake u kojima su moji znanci  radili. Tamo je bio i Mate s Golubića, Tome iz Zabrišća, Ivan Markov iz Gubera i još neki rođaci.

Malom Mladenu svi darovali ponešto i dobio on lijepu svotu novca. Tu smo se dobro okupali i naspavali. U snu smo se više puta budili i ja i žena. Nismo vjerovali da smo uspjeli emigrirati, da smo stigli gdje sam želio.

Mali Mladen star manje od tri godine slatko spavao i to nam davalo mir i snagu. Odatle sam otišao u manji grad, u Lohmar i rođak me odveo do jednog Baufurhera. Bio je to Nijemac koji je pobjegao iz Poljske.

Ženi mi našao mjesto u bolnici, a meni rekao da dođem na gradilište. Kad je tražio pasoš ja mu kažem da mi ništa nemamo. Čudio se i uzeo one odbijenice koje sam sačuvao. Našao on nekog advokata i otišli smo u policiju. Uzeli nam otiske prstiju, fotografirali nas i dali nam nešto kao dokument.

Nakon šest mjeseci došao advokat i čestitao mi da smo dobili azil. Prošle dvije godine dok nisam uspio dobiti starijeg sina. U to vrijeme mi žena radila u bolnici. Nakon skoro petnaest godina provedenih u Njemačkoj razboljela se.

Pozvao sam jednu djevojku iz našeg sela da dođe i da je njeguje. Nije joj bilo spasa. Djeca su zavoljela tu djevojku. U to vrijeme sam već imao firmu i radio u šumama. Čišćenje šume i sječa stabala i neki drugi poslovi u šumi bili su dobro plaćeni.

Imao sam svoje radnike. Dobro sam zarađivao i potom imao svoju građevinsku firmu. Moja firma je samo iznajmljivala radnike. Ženu sam ukopao u tuđini i sad kad god odem na put navratim na njen grob. I djeca idu.

Sinovi i njihove familije su mi u Berlinu. Mladenu sam u Berlinu uspio sagraditi kuću. Sin Miodrag voli nogomet i već dugo je nogometni sudac. On se više puta ženio. Nije baš obiteljski tip. Ovdje u Turnju sam kupio ovaj hotel, ali se malo turista ovdje zadržava. Ne znaju kako je ovdje lijepo.“

Jure je pričao lagano i kao da je proživljavao svaki detalj svog nevjerojatnog bijega iz Jugoslavije.

Dok je pričao na krilo mu skočila mlada maca i umiljavala se. Jure je još napominjao kako su mu neki iz SUP-a u pismima pisali poruke da može u konzulatu dobiti pasoš, da su bili prestrogi kad su mu davali odbijenice i da može slobodno doći u svoj zavičaj.

„Nisam se osvrtao na poruke, a jednom sam im napisao da im ne vjerujem, da su bili kakvi su bili i da ću se vratiti kad budem htio i vratio sam se kad sam htio, nakon trideset godina kad ih više nema.“

Na kraju Jure Markov  reče:„To ti je ukratko moja priča.“

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply