Među Brinjanima, a i među Žabljačanima pripovijedanje o vukovima nije mogla proći, a da se ne spomene Tomo Vrdoljak iz Šarića sela u Donjem Žabljaku..
U vrijeme kad je bio stasao za ženidbu, a to bijaše u vrijeme političkog samovlašća Crnoga kralja Aleksandra Karađorđevića 1929. godine, na Brini je bio velik broj za udaju prispjelih Brinjanki.
U Maše Dalmatinke i u Mare Braluše šest djevojaka vezlo i plelo svatovske darove.
Mara Bimbašina i Iva Štrocuša imale po četiri za udaju prispjele kćeri. Najviše cura bilo u kući Ruže Puđušine.
U nje za udaju bilo pet kćeri, a bilo bi i šest da njena kći Božana nije otišla u red časnih sestara milosrdnica.
U to vrijeme kod Ane Perkušine pocurile se kćeri Regina, Ljubica i Mira. Malo selo baš obilovalo curama i sijelima.
Jedne večeri kad se Tomo Vrdoljak iz žabljačkog zaseoka Šarića Selo uputio na Brinu i kad se teško probijao uskim snježnim prtinama, odlučio je ne svraćati u kuće donjih Brinjana, pa je krenuo u Gornju Brinu do svog jarana Duleta i do Štrocušinih cura.
Očekivao i uvjeren bio da će biti i drugih momaka i da će poteći živahne priče i igra prstenjka. Dvadesetak metara ispred Perkušine kuće nabasao Tomo na krupnog vuka.
Gladni vuk se bio zabavio drobljenjem pred kućom nađenih kostiju. Kasno Tomo čuo kako pucaju kosti, zastao posve blizu velikog vuka. Prestravio se i izgubio glas.
Tomin hod po snježnoj prtini i njegov korak po mekanom snijegu bili skoro nečujni, pa ga ni gladni vuk nije opazio.
Kad je vuk osjetio Tomu, osovio se na noge i izgledao odveć krupan i jak. Ni vuk ni Tome nisu imali kamo uzmaknuti i vuku ništa drugo nije bilo preostalo ili s prtine u duboki snijeg skočiti ili Tomu napasti.
Stariji ljudi su svojoj djeci ulili u glavu priču da vučji zubi lome i najtvrđe kosti, da ih lome kao što djeca lome suho pruće, a ulili im i to u glavu da gladan vuk i ljude napada.
Suočili se Tome i vuk.
Vuk se odlučio skokom preko Tome strugnuti u noć. Želje su jedno, a zbilja drugo, kaže se među Brinjanima. Vuk skočio i Tomu oborio.
Oba su se našla na tlu. Uplašeni Tomo nekako ga svojim snažnim rukama zgrabio i poda se povalio.
Zajahao ga, a glavu mu u snijeg zabio. Pokušao vikati, ali je bio ostao bez glasa i nije mogao zvati u pomoć.
Grčevito je onemogućavao vuka da se iskobelja. Dok se mučio neočekivano mu stigla pomoć. Dva momka krenula na sijelo u donje selo i čuli Tomino stenjanje.
U prvi mah se iznenadili, pa se uplašili i počeli se povlačiti. Tomi se nekako oteo glas, pa viknuo: ”Pomozite! Vuk!”
Momci se vratili, zagazili u snijeg koji je bio do pojasa i utrčali u Perkušinu kuću. Kad su uplašeni upali čeljad ustala, a oni zgrabili cjepanice ispod šporeta i uzbuđeno vikali da je vuk nekoga napao.
U panici bili, žurili, da spase nesretnika. Snalažljiva Perkuša dodala tučak kojim se gnječi krumpir.
Istrčali momci, a noge im klecale i nisu se smjeli odveć blizu primaknuti. Bacili mu tučak. Vrlo brzo tučak svoje učinio i veliki vuk bio savladan.
Dugo Tomi trebalo da se u Perkušinoj kući smiri, da progovori. Domaćin Stipe mu prvi čestitao i nudio rakiju, ali je Tomi i voda prijala.
Od te večeri dobio novo ime, dobio ime Vučina, a dobio i ugled među Brinjanima i Žabljačanima, a priča išla i dalje u cijelom livanjskom kraju, jer ne događa se često to što se njemu potrefilo, ne događa se to da čovjek svojim rukama svlada vuka, vuka samotnjaka.
Kad je prispio na nedjeljnu misu, tad su mu mnogi pred crkvom prišli i čestitali. Vučina je dugo poživio i kao sedamdesetogodišnjak lako je vozio bicikl.
I ova priča mu je čestitka.
Branko Penjak
