BRANKO PENJAK / BRINJANI I GORIČKA RAJSKA BAŠTA

Livanjski franjevački samostan kao i selo Brina leže na padinama Orlovače. Gradnja velikog samostana započela je godine 1854., a naslanja se na Crkvu Svetog Petra i Pavla. Gradnja te crkve je započela iste godine.

U to vrijeme je to bila gradnja najvećeg livanjskog stambenog zdanja i najveće katoličke crkve u Otomanskom Carstvu. Tada je od livanjske kasabe bilo udaljeno malo više od jednog kilometra, a u  naše dane, u vrijeme mobitela i drugih elektronskih ručnih naprava ta zdanja su u gradskoj zoni.

Tijekom više od sto šezdeset godina svoga postojanja zdanje su zapamtila moć i nemoć onih katoličkih svećenika čiju svećeničku odjeću ukrašavaju bijeli konopci oko pojasa. Zapamtila su  radosti i nevolje svećenika franjevaca.

Trudili su se franjevci urediti prostor oko crkve i samostana, ozidali zid  oko svoje zapadne bašte, uzgajali su povrće i strpljivo su podigli dva velika voćnjaka. Donju i Gornju baštu.

Za sve postignuto nije dovoljno spominjati samo svećenike tog samostana, jer samostan nikad nije mogao živjeti bez sestara milosrdnica, a one su uvijek imale više svakodnevnih životnih briga i poslova od fratara.

Pored tih sestara samostan je imao sluge, imao bar trojicu momaka: jednoga starijeg koji se brinuo o jaslama za krave i ovce u velikoj i maloj pojati, čuvao tri hambara žita i spavao u velikoj staji, jednog čobanina i jednog mlađeg okretnijeg momka koji se brinuo o raznošenju i paljenju drva u pećima, raznošenju bokala pitke vode, a ponekad i nošenju objeda po samostanskim sobama.

Brigu je brinuo i o konju i fijakeru, te o zaprežnim kolima, ali i o još mnoštvo drugih  poslova. Morao je gledati i u sat i tri puta dnevno potezati konopac crkvenog zvona.

Dugo vremena samostan nije imao pravi vodovod i kao i selo Brina oskudijevao je u pitkoj vodi. Tijekom svojih mandata nekoliko je gvardijana nastojalo iznaći rješenje za opskrbu vodom, jer je snabdijevanje vodom bilo odveć velika potreba.

Imao je samostan i veliku i duboku čatrnju, ali su fratri tu vodu nerado pili, pa je dogonjena voda u fučijama (vučijama) i u buradi sa žabljačkih izvora. Pojedinim starijim fratrima se donosila posebno voda sa žabljačkog Grozničavog vrila.

Nju su dogonili ili donosili u malim bucaćima. Znano je bilo da je voda iz tog vrela hladnija od vode iz drugih izvora, a govorilo se i da je ukusnija, da ima miris žestaca kamena.

Nekoliko gvardijana bilo je uporno u tim nastojanjima, jer je samostanska obitelj imala trideset i više članova. U samostanskoj kronici je zapisano da se i pomoću drvenih cijevi dovodila voda iz sjeveroistočne gornje jaruge Fratarskog dolca.

Najpovoljnija prigoda za novi vodovod pojavila se početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeće, a u vrijeme kad je građena tvornica cementa. Tada je i Fratarska livanjska banka bila jedan od šest sudionika te gradnje i tada se uspjelo ispod Kruških greda i ispod Kasalovog klanca s padine Bilala iz nekoliko malih, ali stalnih brdskih izvora olovnim cjevovodima dovesti vodu do tvorničkog rezervoara, a odatle i do samostana.

Vjerovalo se da je bazen moćan i da vode ima i za brinjsku seosku javnu česmu. Željelo se i žednoj Brini pomoći, dati mogućnost Brinjanima da mogu na svojoj česmi točiti vodu. Prije toga je čeljad Donje Brine po pitku vodu išla do Zgona, do česme blizu kuće modnog krojača Besare.

Modni krojač Besara se priključio na donjogradski vodovod kod Radića i Tadića kuća. Tamo je dugo vremena bila javna česma. Besarinoj česmi je voda stizala s izvora Bistrice. Donji grad je imao vodu odvajkada.

Arheolozi su otkrili kamene cijevi iz ilirsko rimskog vremena. Nekoliko takvih cijevi ima muzejska privatna kolekcija u kući na Milošniku, u kući Muharema Alića. Arheolozi su utvrdili da je ilirsko rimski grad Bariduum prije osamnaest stoljeća imao i cjevovode i javno kupatilo.

Za razliku od donjih Brinjana gornji su prije postavljanja česme vodu dogonili sa žabljačkih izvora, a i jedni i drugi su skoro cijelu godinu stoku napajali na rječici Žabljak.  U kišnim razdobljima je samo dio Brinjana napajao stoku na brinjskom potoku.

Potok Brina je u iznenadnim provalama oblaka znao biti hirovit, pa bi stotinjak metara nizvodno povukao poneku ovcu i kravu. I jedna Luca se teškom mukom spasila iz nabujalog potoka. Ispala joj prakljača, pa u vodu ugazila. Spasila ju grana bristova drveta. Uspjela ju uloviti i oteti se vodenoj struji. Okupana kući se vratila, a prakljaču nikad nije našla.

Javna česma i izliveno betonsko korito obradovalo je Brinjane. Bilo je posve blizu potoka, a u blizini drvenog mosta. U očekivanju blagoslova i otvaranja česme iz gornjobrinjskih kuća dohrlilo i staro i mlado i okupilo se na lijevoj strani potoka.

Cijelo popodne slavilo se odvrtanje pipe. Nazdravljalo se rakijom, častilo suhim smokvama. Bilo pjesme i mladež se uhvatila u kolo, a uz česmu u redu čekala brojna djeca i držala razne posudice. U metežu su razbijene i dvije bakre, a vučije se tog popodneva nisu pojavile.

Pojavili se mali bucaći, ćupovi i dižve, te se na veliku radost sviju voda točila. U kišnim mjesecima vode bilo u izobilju, a u vrijeme sušnih dana brinjska česma bi presušila i Brinjani bi kao i prije išli do žabljačkih izvora.

Stari Latifića bunar nitko na Brini nije volio i iz njega nije vodu pio, jer se u njemu utopilo nekoliko mačaka. Da se djeca ne bi primicala neograđenom bunaru govorilo se da u njemu boravi nečastivi, da je u dnu bunara u začepljenoj boci leži crni vrag, da ga nadmudrila neka baba Brinjanka. Rekla mu da ne može u bocu ući, a kad je ušao, ona bocu začepila.

Pored svečanog otvaranja i puštanja vode, još je mnogo uspomena vezano za brinjsku česmu. Oko nje uvijek bilo živahno: curice, djevojke i snaše dolazile i donosile raznorazne posude. U blizini česme bilo i udvaranja djevojkama. Dolazili momci.

Najčešće dolazila djeca s limenkama. Limenke su za povrzlo imale udjenutu žicu. Najbolja žica bila ona bakrena debljine četiri milimetra. Čekalo se u redu da bi se natočilo i odnijelao dva, tri ili pet litara vode.

Nekoj djeci bi se voda prolila, pa ponovno dolazila. U proljeće i početkom ljeta djeca su se uzajamno polijevala i vodom škropila, pa je dolaženje na česmu postalo igra. Jedna djevojčica iz Maribora koja je bila ostavljena na Brini kod bake je slatkim glasom prijetila: „Bom te poškropila.“

Razmažene curice polivene vodom bi odlazile plačući. Poslije drugog rata limene kantice je imala svaka brinjska kuća, jer je UNRA često dijelila pomoć u tim limenim kanticama. U nekim bilo margarina, u drugima jaja u prahu (‘Trumanovih jaja’), a u nekima  ponekad i ukusnog konzerviranog konjskog mesa.

Česmino malo betonsko korito bi se ponekad noću napunilo, prelijevalo se, pa na pojilo navraćale i krave. Golubovi i vrapci su bili česti gosti na koritu. Nedjeljom prije pučke mise djevojke i mladići iz brinjskih zaseoka, iz Žabljaka, s Drinove Međe i iz Rapovina su vodom iz korita prali zakaljanu obuću i na česmi bi utažili žeđ.

Kad bi na brinjskoj česmi nestalo vode, tada je nije bilo ni u samostanu, pa bi i časne sestre milosrdnice grabile vodu iz samostanske čatrnje. Crkveno i samostansko ruho najprije su lužinale u samostanskoj praonici, a potom ga gonile na ispiranje na kraškoj rječici Žabljak.

Najčešće se roba ispirala u plićoj vodi ispod Rančića, Franjića i Bobušića kuća. Kuću babe Franjuše zaklanjao je visoki zid i voćnjak, a zid Rančićeve bašte bio nizak i bio pogodan za sušenje robe. U Rančića obitelji se davno proslavio jedan kuhar, jedan aščija, pa se po njemu zvalo „Aščijino vrilo“.

Ćasne samostanske sestre milosrdnice i njihove mlade pripravnice su imale zadaću prati i peglati crkveno i obredničkog ruho, čistiti crkvu, uređivati sedam oltara, obavljati kuhinjske, a i vrtlarske  poslove. Na rječici Žabljak bi zagazile u vodu i ispirale robu.

Zbog napajanja goveda robu se prala i spirale nizvodno od vrela, ili ispod žabljačke ćuprije. Za tu lijepu ćupriju s pet okana znalci povijesti i arheolozi tvrde da je iz vremena vladavine Rimljana, da je bila dio starog rimskog puta i da je u nekoj fratarskoj kronici zabilježeno da su do te ćuprije u vrijeme Napoleona i ilirskih provincija dolazili i Marmontovi vojnici i kupovali suvenire od livanjskih Turaka. Ispranu robu ljeti su sušile na žabljačkim grmovima i suhu je vraćale u samostan.

Tijekom cijelog života Brinjani su bili povezani s životom samostana. U neka prijašnja vremena samostansko bogatstvo je bilo veliko, pa su obrednici imali plodne oranice, rodne livade, dva velika gaja i velika dva samostanska voćnjaka.

Brinjani bi i dragovoljno i za novac bili na usluzi franjevcima. I seljani iz više livanjskih sela bi dolazili da obrađuju njive i kose trave. Poslije Drugog svjetskog rata agrarna reforma i konfiskacija imovine je zahvatila i samostanpa im većina livada i podvornica oduzeta.

Konfiskacija je zahvatila i najveći livanjski harem, harem vakuf bega Ćurčića, jer je to bila politika nove komunističke vlasti. Najvjernije pristalice komunističke vlasti bila sirotinja i beskućnici. Njima je bila obećana i dopuštena pljačka tuđe imovine.

Narodna vlast je izuzela i najveću privatnu kuću u Livnu, kuću nekad bogatih Konjikušića. Iz te raskošne kuće su iseljeni svi Konjikušići.

Samostanskom imanju ostalo oko tisuću duluma većim dijelom neplodnog zemljišta. Jedno vrijeme izuzeto im bilo i veliko južno krilo samostana. U prizemnim hodnicima i većim prostorijama bilo skladište tvorničkog cementa. Cementara proizvodila značajne količine tog građevinskog praha i kamioni svakodnevno pristizali da bi bio izvršen ili istovar, ili utovar žutosmeđih vreća.

Najčešće su papirne vreće pečenog i mljevenog lapora bile još tople i neke bi pucale, pa pod nogama sve bilo prašnjavo. Tim domaćim cementom su obnavljane i građene mnoge u ratu  porušene livanjske kuće.

U dijelu samostana, baš u onom u kojem je bilo skladište cementa, gotovo su svi prizemni prozori bili razbijeni. Kroz prozore, na kojima su bile zaštitne željezne šipke, zvane demiri, brinjski klapci su se provlačili i svojoj znatiželji udovoljavali.

Kad bi se kroz demire prozora uvukli, s divljenjem su kroz prozore dugačkog hodnika gledali četverokutno unutrašnje samostansko dvorište. Gledali su klaustor prepun cvijeća, gledali velike oleandare u starim čabrima i obrađene i zasađene vrtne lijehe.

Uz prisojni crkveni zid rasle su breskve i kajsije i dva velika čokota vinove loze. Raslo je mnogo onoga čega su siromašni  brinjski dječaci bili željni. Sve to je bilo nedohvatno njihovim rukama i prstima.

Svi ti dječaci, koji su bili na pragu da postanu momčići, posebno su maštali o grozdovima bijelog slatkog grožđa. Do izazovnih grozdova bi u rijetkim prilikama netko od njih pružao ruke i ubr’o koje zrno.

Do tih grozdova se moglo došuljati onda kad netko ne bi zaključao vrata velike samostanske drvarnice i spremišta za one velike kace u kojima su se u jesenjim danima slatke plave šljive pretvarale u kom za rakiju.

Pored crnog velikog kazana za pečenje rakije tamo je bilo i visoka kaca u kojoj se lužinalo bijelo crkveno i samostansko rublje. Tamo je bilo i ognjište na kojem bi poneka umiješna seoska žena pekla pokve ili pripremala pečenja ispod peke. U vrijeme crkvenih svečanosti, u vrijeme ređenja mladih svećenika drvarnica bi probranim mirisima mirisala.

Kroz vrata drvarnice, kroz istočna samostanska vrata, fratri su odlazili na stazu za molitve i sa sobom nosili brevijare, a časne sestre su u gornju baštu često iznosile košare pune oprane robe i vješale je na konopce zategnute između stabala jabuka.

Jednog ljetnog popodneva grupa brinjskih vragolastih dječaka se provukla kroz prozorske demire južne strane samostana i znatiželjno su promatrali čarobni samostanski klaustor. U jednom trenutku su se trgnuli i strugnuli u prostorije s naslaganim vrećama.

Čuli su kako netko otključava uvijek zaključana crna vrata. Vrata su vodila u nastanjeni dio samostana. Kroz ta vrata se moglo iz zapadnog ući u južno samostansko krilo. Posljednji, koji su se bježali iz skladišnog prostora i provlačili se kroz željezne prozorske šipke, su tvrdili da su kroz crna vrata ušli pripravnica djevojka Anja i za njih opasni mladi svećenik fra Ivola.

Valja naglasiti da je fra Ivola bio lijepog stasa i uzrasta, da je ponekad družeći se s dječacima, pokazivao kako voli i kako nogometnu igru dobro zna igrati. Kod dječaka je izazivao divljenje i zbog toga što je jedino on od svećenika svirao na velikim crkvenim orguljama.

O tom zgodnom i okretnom svećeniku, o crkvenom orguljašu seoske su tračare govorile da u samostanu nije zbog toga što zna svirati i tvrdile su da je tu po nekoj kazni. Prije velike nedjeljne mise dječaci bi mu se primicali i dodvoravali mu se.

Željeli da ih izabre da napuhuju mijeh na orguljama. Neki dvanaestogodišnji i trinaestogodišnji, a i oni malo stariji momčići su ga se bojali, jer su ljeti krali voćke i radi toga skovali plan da ga prate.

Kad bi ušao u samostan, klapci bi upadali i u izuzeti skladišni dio samostana i motrili hoće li fra Ivola otići na zajedničku popodnevnu molitvu ili će šetati i motriti na baštu. Tu na svojoj izvidnici, koja nije bila jedina, nisu ga se plašili, jer su vjerovali da će ih, ako budu primijećeni, njihove brze noge spasiti.

Priča da su se u tom prostoru pojavili i Anja i obrednik Ivola zagolicala maštu klapaca, ali većina njih bila sumnjičava i nije vjerovala u nju.

Nastavljena uobičajena igra skrivečkog praćenja fra Ivole. Uskoro je izviđanje donijelo novo otkriće. Na veliko njihovo iznenađenje jednog nedjeljnog popodneva u tom prostoru se sama pojavila kršna mlada Anja. Znali su klapci da je pripravnica, ali uočili su da je i povisoka, i lijepa i zgodna.

Prije tog popodneva viđali su je kako iz čatrnje sorba vodu i zalijeva i lijehe i cvijeće. Punašna, žustra djevojka Anja pucala je od zdravlja, a imala velike crne oči, lijepo lice i dugi bijeli vrat. Kosu je plela u pletenice.

Od njenog raskošnog izgleda za oko najviše zapinjala njena sportska figura i lijepa prsa. Kad je ušla u prostor u kojem je bilo skladište cementa, dječaci su strugnuli u tamni dio dugačkog hodnika.

Neko vrijeme je stajala posve blizu onih vrata kroz koja je ušla. Bilo vidno da nekoga čeka. Čekali i klapci, a onda, na njihovo očekivanje pojavio i zgodni mladi fra Ivola. Dok je dječja klapa uzmicala, dok su se s klapaci izvlačilo kroz demire prozora, dvojica su malo duže u mračnom dijelu hodnika ostala.

Kad su stigli i našli drugove na okupu, obojica su uzbuđeno pričala da je fra Ivola Anju grlio. Svoju priču su ponavljali, a svojoj četi jedno vrijeme istovremeno govorili ono što su samo oni uočili.

Znatiželjnim ušima su znatiželju pojačavali. Mnogi im nisu vjerovali, a dvojica klapaca ponovno su se provukla kroz gvozdene rešetke i otišla u provjeru. Vratili se i govorili da je sve laž, da je to izmišljotina i da tamo nikoga nema. Poslije prepirke i uvjeravanja, poslije ponavljanih zaklinjanja da to nije bila laž, bilo je dogovoreno tko će sutra dežurati.

Prvi dan dežurali malo stariji, a potom raspoređeni po trojkama nekoliko dana u izviđanje išlo mlađi. Danima ničeg nije bilo i sve češće većina govorila o izmišljenoj priči, a onda kad su se najmanje nadali, nabasali su na novi susret lijepe Anje i zgodnog mladog fratra.

Tad je na okupu bilo više njih i govorili su da su fra Ivola dugo držao Anjinu ruku, ali da ju nije ni grlio, ni ljubio. Ipak i to vidjeti bilo im zanimljivo, pa razrogačili oči. Kratko gledali jer su se uplašili da će ih fra Ivola uočiti i možda im uši istegnuti, te su se povukli i u svojoj logi u brinjskom potoku s čuđenjem, ali i s posebnim uzbuđenjem jedan drugom u riječ upadali.

Neki su ponavljali da su se Anja i fra Nikola zaljubili. Tada se utvrdilo da ona dvojka nije lagala da su se grlili i počelo naklapanje o tome hoće li fratar mladu Anju oženiti. ”Morat će je oženiti”, ustrajno su ponavljala crnokosi Pero koji se nijedanput nije uspio provući kroz demire, jer je imao široka prsa, a to ponavljao i plavokosi plašljivi njegov susjed dječak Pavo.

Sljedećih je dana uvećana četa dugo dežurala i svi bili razočarani, jer nije bilo ničega. Nakon nekoliko tjedana se saznalo se da je djevojka Anja napustila samostan. Uskoro stigao kraj ljeta i klapci zaboravili Anju.

Te jeseni više nego uobičajeno obje su samostanske bašte obilovale rajskim plodovima, obilovale mirisnim jabukama, i sitnim mekanim, i tvrdim krupnim kruškama i stablima prepunim plavih šljiva. Nadaleko su bili čuveni i fratarski veliki orasi stambolaši..

Brinjski klapci su bili vješti u krađi samostanskog voća. Na nekoliko mjesta su uspjeli prošupljiti betonski zid i viriti ima li kog u bašti. Unatoč pritužbama fratara, unatoč dječjim krađama, uvijek je jesen u fratarskoj bašti imala obilje plodova.

Prepričavale su se  nevolje onih dječaka koji su češće krali i u njedrima odnosili voće. Dječaka Draška je fra Lovro ulovio i odmah ga pustio, jer se Draško od straha usr’o i onako usranog gvardijan ga nije htio kazniti.

Jedanput se jedan brzi bogoslov dao u trku za trojicom brzih klapaca. Da bi mogao trčati habit je zadjenuo za svoj opasani konopac. Baš kad ih sustigao pao je i jaukao. Brinjski klapci nisu znali je li uganuo članak, ili je slomio nogu, a vidjeli su da po njega došli sluga Ivan i još dva bogoslova.

Brz na nogama bio rastom nisi svećenik fra Anto. On nije lovio brinjske dječake, ali je jedanput ulovi trojicu brinjskim dječacima nepoznatih malo starijih klapaca. Nabrali bili torbe voća. Hrabro im odvalio pljuske i dopustio da ukradeno odnesu. On je bio čuven i po guslama, jer je rado guslao i junačke pjesme pjevao.

Jedanput je svećeni fra Valerije otišao s knjigom u ruci u donju baštu. Imao je platneni rasklopni stolac i smjestio se pored grma tako da mu zid ograđene bašte bude naslon za leđa. Upali klapci i došli do jedne jabuke koja je kasno dozrijevala.

Nisu ga vidjeli. Prišao im, a oni se ukipili. Smješkao im se i rekao da su jabuke sa tog stable ljute i prstom pokazao drugo stablo. Dječaci u nevjerici stajali, a on jednog poveo do pokazanog stabla. Pozvao i druge i rekao im: “Samo po dvije uberite”.

Ubrali, a on ih odveo do izlazne kapije. Vidio to svećenik s Judinom bradom i rekao mu: „Eno u kuhinji peku palačinke, Odvedi ih tamo.“ Nakon tog događaja svećenik fra Valerije među klapcima bio obožavan.

Obrednik kojemu je dragi Bog darovao Judinu bradu, zašao bi po selu i tražio dječake kradljivce i posjećivao njihove kuće. Želio roditeljima kazati ono što su sami dobro znali, želio naglasiti da im djeca beru tuđe voće.

Mora se priznati da ih u školi poimenice nije prijavljivao, jer nije vjerovao da bi to bila prikladna odgojna kazna. Ozbiljni težak Ivče baš je na Živkušinom okrajku dovršavao vršaj žita, a svećeniku s Judinom bradom ga pitao kuda su pobjegli dječaci koji su pred njim iz bašte bježali. Odbrusio mu Ivče da ta bašta nije njegova ćaćevina i da u njoj ima dovoljno voća i za fratre i za djecu.

Neki  roditelji su svoju djecu pravdali, njihove postupke dječjom nevinošću opravdavali, a imali su i drugih razloga, jer je nekim roditeljima voće iz rajske bašte uz kruh znalo biti ručak. Brinjanima je pravo zadovoljstvo bilo najesti se kruha i fratarskih šljiva.

To im bilo ukusno, pa to upoređivali s obrocima sa slatkim dalmatinskim smokvama. Smokve su bile poslastica i u vrijeme vršidbe žita dogonili ih težaci sa Zadvarja i drugih imotskih sela. Davala su se dva kilograma pšenice za kilogram smokava. Trgovina smokava trampom za žito bila tradicija, bila udomaćena sve dok se nisu počeli davati pasoši za odlaske u Njemačku.

Brinjski klapci su znali ponekad biti čuvarima fratarske rajske bašte i to onda kad bi u krađu voća stigli od njih stariji klapci iz donje i gornje livanjske mahale, pa bi dizali uzbunu i fratrima ih prijavljivali.

Po njihovom mišljenju, ta bašta je pripadala samostancima i njima. Po njihovom uvjerenju djeca iz mahale su mogla krasti u drugim manjim gazdinskim baštama: u Filinoj bašti, u Brkića bostonu ili ići u Žabljak u baštu Mate Kaića i u baštu Jelke Vukadinove.

Većina samostanskih svećenika je rado i dobrohotno zalazila među brinjske dječake, te ih rado gledali kako vatreno igraju klije i aršina, kako igraju igru rušenja keljeva, kako klikeraju, kako trče za loptom krpenjačom, kako se hrvaju.

U svojim dubokim džepovima pojedini fratri bi ponekad donijeli i voća i kocke šećera, te svete sličice i to im darivali. Neke dječake vodili i u baštu i pokazivali im kako treba voćku ubrati, kako ne valja nezrelo voće trgati.

Ti svećenici su govorili da je voćka na drvetu izazov od pamtivijeka, da ne valja drvetu grane i grančice lomiti. Takve obrednike djeca voljela i k njima išla na poduke, osobito na poduke iz francuskog jezika.

Pamti se i jedan svećenik rođen u Žabljaku. Taj ie često pljuske dijelio dječacima koji bi vozikali bicikl ispred crkve i ispred samostana. Jednom prigodom je ozlijedio dječaka koji je živio u Americi, govorio samo engleski i nije razumio što mu taj neurotični fratar ljutito govori.

Fra Ivola bi u rujnu mjesecu u vrijeme berbe šljiva pozivao mladiće i djevojke da sudjeluju u branju. Mladići bi tresli šljive, a djevojke bi kupile. Za berbu jabuka pozivao je hrabrije klapce koji se ne boje verati po granama.

Upozoravao ih da se čuvaju i da jabuke pažljivo beru i nježno stavljaju u zobnice. Nije volio da im ispadaju iz ruku. I neke su se brinjske i prigradske djevojke penjale na ljestve i pažljivo brale jabuke.

Kad bi se popele na drvo fra Ivola bi se primicao i čuvao ljestve. Bacao pogled uvis. Vragolasta jedna Franjka nije bila sramežljiva i izluđivala bi fra Ivolu. Za nju se govorilo da je vražja mala.

Ona bi ga pozivala da čuva ljestve. Kad bi silazila s ljestava on bi joj pomagao, a ona mu stavljala ruku na rame, tobože bi izgubila ravnotežu i djelić sekundu bi bila na njegovim prsima i bila blizu njegovog lica.

Vragolasti dječak Brane je jedanput smješkajući se fra Ivoli rekao da je beračica Franjka zrela k’o kruška, ali da nije zgodna kao Anja, a fra Ivola ga zgrabio za oba uha i zatresao ga, a potom mu zapovjedio da se gubi i da se više ne primiče bašti.

Vidjeli drugi klapci što se Brani dogodilo, vidjeli crvene njegove uši, pa mu se smijali i rugali. Da je mogao, da je smio Brane bi se osvetio i jabuka bi u fra Ivolinu glavu poletjela, ali je znao da je mladi fratar pun snage i brz na nogama i da se baš zbog toga ne smije ništa učiniti.

Kada je fra Ivola s drugim klapcima razgovarao o dobrim i lošim dječacima Branu je među rđave svrstavao i imenovao ga Stovragom.

Brinjski dječaci bi više puta igrali lopte na livadi gdje se dva brinjska potoka u zajedničko korito ulijevaju i istraživali bi odakle ih obrednik Ivola može uočiti. Bila je to svojevrsna  igra nadmudrivanja.

Ponekad su na okrajke dolazila i tri brata što su gumenu loptu imala. Onaj tko je htio s njima igrati i njihovu gumenu loptu šutati, morao je davati prilog u korist lopte. Mlađi dječaci bi odlazili kućama, sitniš krali i plaćali pravo da i oni loptu šutaju.

Ta tri brata su dobiveni novac nosila materi, a ona uzimala. Jedanput je uzela i stotinjarku koju je devetogodišnji Mijo materi ukrao. Kad je Mijo odrastao, on je  više puta trojicu braće ružnim imenima zvao, nabijao im na nos da nisu valjali ni oni, a ni njihova mater.

Pitao ih koliko su bili stariji od njega i od djece od koje su uzimali novac. Govorio im da su bili gramzivi.  Pitao ih koliko su gumenih lopti mogli kupiti za onih njegovih stotinu dinara. Namrgodila bi se braća i postiđena i uplašena, kao što većinom znaju biti varalice, udaljavala i Miju su izbjegavala.

Dječaci su zapamtili da je i fra Ivola znao za njihovo izmamljivanje novca i da im govorio da ne smiju svoju loptu donositi.

Za ono istezanje ušiju klapac Brane se neočekivano jedne suhe jeseni pošteno fra Ivoli osvetio. S dječacima je bio na brdu zvanom Kremenjače i tamo su ulovili poskoka. Sunčao se poskok, a Mirko Jokanov mu rašljastim štapom glavu pritisnuo, a Ante Finkov ga uzeo za vrat i držao mu otvorena usta.

Branko Ivkin mu maramicom zakačio i iščupao šuplje zube. Svi su oni znali, jer su čuli od starijih zmijolovaca, da poskok bez zubi nije opasan, da je kao obična bjelouška. Dječak Kipita ga namjeravao ubiti, a Brane ga htio za sebe zadržati.

Kipita mu zgrabio poveću kapu s glave, kapu koja mu skoro uši pokrivala i poskoka u nju ubacio. Svi se smijali malom obračunu, a na iznenađenje svih Brane se ponašao kao da je to jedva dočekao i žurno se od njih udaljio i odlučio kapu s poskokom odnijeti kući.

Htio trofej pokazivati svojim rodicama i dječacima iz Donje Brine. Dok je sam samcat žurno prolazio kroz gornju neograđenu samostansku baštu, bio je zaboravio na fra Ivolu, ali ga okretni fratar  spazio, pružio dug korak i stao pred njega.

Zapovjedio mu da pokaže što ima u kapi. Očekivao je da će uloviti na djelu, očekivao je da su u kapi ubrane kasne tvrde kruške. Brane se nećkao, polako povlačio, a fra Ivola mu energično zapovjedio da kapu stavi na njegov dlan.

Dok je fra Ivola strogo i prijeteći u oči Branu gledao, on mu na ispruženi dlan kapu stavio. Kapa se rastvorila, a poskok na fra Ivolinom dlanu zamigoljio i skliznuo. Fra Ivolina ruka se strelovito trgla i istog trena je prestravljeno urliknuo i odskočio i pao na stražnjicu.

Poskok ispred fra Ivole vrludao, a fra Ivola panično četveronoške uzmicao. Valjda se u životu nikad toliko nije uplašio. Ta slika izbezumljenog mladog kršnog fratra kako uplašeno izmiče Brani ostala u nezaboravnom sjećanju.

Dragom Bogu je više puta zahvaljivao da se fra Ivoli pošteno osvetio. Od dječaka Ivuke čuo je za obrednikovu žalopojku, čuo kad je časnim sestrama govorio o strahu koji je doživio i kako ga Stovrag izbezumio. Snebivao se nad činjenicom da brinjski dječaci love zmije otrovnice i u rukama, i u kapama ih nose.

Nakon svega valja reći da se zahvaljujući fra Ivoli poskok spasio, nestao u žbunju, a nedugo potom fra Ivola više nije čuvao rajsku baštu. Čulo se da je otpasao bijeli konopac s čvorovima i skinuo habit.

Brinjski klapci i nisu slavili  novo stanje u samostanu, jer su fra Ivolu ipak zavoljeli. Pukla priča da je dospio u Slavoniju i da se u školi zaposlio, a posebno se isticalo i da igra nogomet u drugoligaškom klubu.

Brane je uskoro doživio da mu i drugi govore da je stovrag, da spominju da ga fra Ivola nije pogrešno tim imenom nazvao, jer je iduće godine iz drugog razreda niže gimnazije izbačen. Isključen  je zbog neobičnog i drskog disciplinskog prijestupa, jer se dokopao školskih dnevnika i upisivao ocjene i sebi i drugima.

Otvorao je dnevnike, uzeo kalem i pero i plavom tintom upisivao samo pozitivne. Ispred  jedinica upisivao dvojke, a iza jedinica trojke. Priznao da je samo sebi popravljao ocjene. Direktor Muharem odluku o isključenju napisao na više stranica. Nekoliko maturanata učiteljske škole je bilo zadovoljno Braninim „podvigom“, a malo njih se zahvalilo za dobivene darove.

Dugo vremena ni dječaci, ni seoske tračare nisu znale jesu li se Anja i Ivola ponovno našli, a nakon više od deset godina pred crkvom se zaustavio osječki autobus pun hodočasnika. Putovali su u Mađugorje.

Zaustavili se da bi vidjeli velebnu fra Lovrinu crkvu i posjetili franjevački muzej. Pred crkvenim vratim se fotografirali, a jednu lijepu crnu ženu i njena dva dječaka fotkao je otac.

Nekoliko brinjskih djevojaka i mlađih žena došlo na probu crkvenog zbora, a dvije požurile zagrliti lijepu crnu ženu. Prepoznale su Anju.

Anja im ponosna rekla imena svojih dječaka i kazala da dječaci pohađaju osnovnu školu. Još je ispričala da je iz Livna otišla tetki u Osijek i da je viša medicinska sestra.

Rekla im:„Ivola me tražio i našao. Ovdje na Brini rodila se naša ljubav. Imamo kuću u Čepinu.“

Vijest o sretnoj Anji se brzo pronijela Brinom i brinjske djevojke govorile svojim materama i babama kakva je moć ljubavi.

Anjina vršnjakinja Mara je više puta ponavljala: „Lijepa je i blagoslovljena velika Anjina i Ivolina ljubav.“ 

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply