Prostranu Orlovaču mnogi Brinjani pamte i po orlovima. U vrijeme Tomašinovog dječaštva svaka je seoska kuća imala najmanje jednu kravu, a krave, ovce i koze imala je i većina gradskih domaćinstava.
Gradski živalj imao je i njive po okolnim selima bavio se i poljoprivredom i stočarstvom. I u centru grada bilo je uz obiteljske kuće i štala i đubrišta. Prigradska sela, a ni siromašni stanovnici grada nisu ni mogla živjeti bez domaćih životinja. Krave, ovce i koze su othranile mnoge Livnjane.
Broj ovaca i goveda je bio izuzetno velik, jer se bez krava hraniteljica i ovčjih runa nije moglo ni preživljavati, niti imati odjeću. Svako selo imalo je brojna stada bjelorunih ovaca i alaše goveda, a i vukovi imali obilje plijena. Životinje su i stradavale i ugibale.
Uginule gradske i prigradske konje, krave i sitniju stoku, odvozilo se u orlovačke vrtače. Ponekad bi neki drskiji ljudi istovarali mrcine na orlovačke ledine, ili u prvi kamenjar. Jedno vrijeme je općinska vlast označila mjesto gdje se mogu bacati uginule životinje.
Bio je to jedan pristupačan i prikladan orlovački dolac. Taj dolac sa mnogo žbunja i mnogo životinjskih skeleta i razbacanih kostiju je dobio ime Mrljinski dolac. I izvan vrtače je ležalo mnošto životinjskih kostiju. Zbog svega toga iznad orlovačkih i kruških proplanaka kružili su orlovi, a i kliktali gavrani u blizini bačenih životinja.
Dugo su orlovi na livanjskoj visoravni imali izobilje hrane. Ponekad bi stotine orlova kružilo nebom i kretali se poput oblaka. Neka jata odlazila, a druga stizala. Bilo je orlova koji bi danima drijemali i odmarali na stijenama iznad smrdljivog dolca. Kad bi pastiri gonili stoku na zabljačko pojilo često su se morali odmicati i od dolca i od orlova, jer vonj raspadajućih životinja bio nesnosan.
Brinjski dječaci su rado uznemirivali orlove, prema njima trčali i bacali svoje štapove. Orlovi bi poskakivali prije nego bi raširili krila i često ne bi uzletjeli, a dječaci ih ipak ne bi mogli sustići. Nije se znalo otkud te velike ptice stižu niti gdje se gnijezde, niti gdje su njihove urvine.
Brinjski klapci su ipak uočili da se let jednog orla završavao na stijenama iznad Kasalovog gaja i Krkinih (Miloložinih) porušenih kuća, na kamenim kruškim gredama. (Za Krke se govorilo da su doselili s obala rijeke Krke,)
Uočili brinjski znatiželjni klapci let jednog orla, pa ga pratili i odlučili pronaći njegovo gnijezdo. Uspjeli su i otkrili i odlučili do njega doprijeti. S kamene grede, koja livanjsku udolinu odvaja od Kruške visoravni, promatrali su izbočenu stijenu do koje je bilo teško doći i zaključili da do orlove stijene ne mogu doprijeti. Urvine su se plašili, pa domišljali kako ga uloviti. Kao što često biva, dječaci u svojim igrama neko vrijeme zaboravili na orla, a onda se sjetili i išli ga još jedanput loviti. Iznenadili se kad su vidjeli da ga njihov susjed Nine ulovio.
Čudno im bilo da je odrastao čovjek pticu ulovio, a Nine im rekao da je to zbog njih učinio. Spominjao im livanjskog dječaka koji je htio majku obradovati i na liticama Crvenica neobičan cvijet ubrati, pa život izgubio. Nine im kazao kako je dug štap upotrijebio, kako je na štapu napravio omču i spustio je na orla. Čim se orao uspravio omču je zategao i omča pala, a Nine uspio stegnuti mu noge. Potom ga u mali sepet stavio, suknom pokrio i rekao da da ne zaviruju u sepet, da je orlov kljun kao nož i da ga odnesu na Brinu u njegovu staru pojatu.
Ta napuštena pojata, je nekad bila obiteljska kuća Nininog imenjaka Nikole Penjaka koji je odselio u Dubrovnik. Prije negoli je Nine tu napuštenu kuću kupio u njoj su ponekad okupljali dječaci. Noseći orla u malom sepetu obigravali oko sepeta: Ilija Milkin, Tvrtko Zekin, Draško Reginin, Mijo Zorkin, Rade Anin, Vlado i Mirko Milin, Draško Šujičkin, AnteTominičin, Branko Ivkin, Matko Matijin i Tadija Janjin. Svi bili ponosni na ulov i svi su se osjećali sudionicima ulova.
Naglašavali kako su oni otkrili njegovo nepristupačno gnijezdo. Godilo im da slave ulov oštrookog i oštrokljunog orla. Orao bio posve ošamućen i prepustio se sudbini, pa ništa nije ni pokušavao. U nošenju orla devetorka se izmjenjivala, a kad je grupa u selo stigla buka se digla. Orlolovci bučno pozivali ovog i onog da dođe vidjeti ono što nikad nitko od nije izbliza vidio nije. Trojka glasnijih u dovikivanju prednjačila i njihova vriska privukla odraslu čeljad.
Neki došli i pogledali, jer ne događa se svaki dan da netko orla ulovi. Čak se ni najstariji Brinjani nisu sjećali da se to ikad dogodilo. Otvorili sepet i suknenom starom krpom ga pokrili i iz sepeta izvadili. Odvezali mu noge, a uzicu za jednu nogu zavezali. Privezani orao je pokušavao poskočiti, pokušavao poletjeti, pa padao. Uzica ga zadržavala. Tvrtko najhrabriji bio, oko orla skakutao i pokušavao ga uhvatiti za kljun. Htio je orlov kljun u ruci držati i to onako kao što je držao kljunove domaćih purana.
Drugi klapci dovikivali mu da se odveć ne primiče, ali ih nije slušao. Baka Perkuša stigla i galamila na njih, ljutila se što muče božjeg stvora, zahtijevala da ga puste, da ga oslobode. Orao shvatio u kakvu je nevolju upao, pa vrat ispružao, uzicu kljunom pokušava skinuti i kad mu se Tvrtko neoprezno približio, na njega je skočio. Tvrtko se rukom zaštitio, ali su mu se orlovske kandže zabile u lijevu ruku, u ruku koja mu je već bila znatno tanja i slabija od desne. U to stigao Nine i jako se naljutio na njih i izustio i psovku.
Svog Iliju prekorio što orao nije u pojati. Dječake je povišenim glasom rastjerao i odnio orla. Istog predvečerja dječaci se ponovno prikrali i u pojatu kriomice ulazili. Vukla ih želja gledati orla. Željko Reginin je bio hrabriji od ostalih i htio mu široka krila raskriliti, ali se pokajao. Orao mu kandže u dlan zabio. Zabrinute sestre Hela i Zdenka su ga u bolnicu odvele, a kada je o toj novoj nezgodi Nine čuo, zgrabio je sjekiru i glavu orlu htio odsjeći, pa se predomislio i pustio ga. Orao više puta poskočio i poletio, ali se žice elekričnih vodova zaletio i to ga usmrtilo. Zabezuknuti dječaci zanijemili i tužni bili.
Žene ogovarale Ninu, a Nine imao svoj plan i propao mu. Plan je bio čekati da orao snese jaje, i da orlovo jaja podmetne raskvocanoj kvočki. Vjerovao je da bi se orlić mogao izleći i među kokošjim pilićima odgojiti, i ako bi bio mužjak sigurno bi u kokošinjcu neku kokoš oplodio, ili ako bi bila ženka pijetao bi ju oplodio. I dječaci su vjerovali da je moguće kokoš i orla križati Da je Nine u tome uspio, zasigurno bi uzgojio i najjačeg pijetla u livanjskom kraju.
Tekle su godine, a davnih dana i zgoda i nezgoda s ulovljenim orlom malo tko se sjećao, samo se Tvrtko svakodnevno s bolom prisjećao tog događaja. Njegova lijeva ruka je zastala u razvoju i ostala dječačka. Desna snažna postala. On je vjerovao da je sve nevolje imao zbog orlovih kandži. Često se pitao je li ga Bog kaznio što se vladaru nebeskih visina rugao, što ga hvatajući za kljun išao poniziti. Jedino je Jela Kurevuša pravdala orla i govorila da je ruka zbog neke druge ozljede zakržljala
Teško je reći je li i Ninu stigla orlovska kazna. Te iste godine je u Orlovači, u dolcu zvanom Anikin, u dolcu što ga njegova Milka od tetke Penjakuše dobila, sa sinovima vadio krumpir i kada je pune vreće na konjska zaprežna kola natovario, sinovima je objašnjavao da zemlja nagradi onoga tko joj se posveti, tko je miluje motikom.
Kao rijetko kad bio je zadovoljan urodom, pa se popeo na kola i sjeo. Redine mu bile u rukama i kola krenula. Na maloj nizbrdici natovarena kola su malo ubrzala, a kad se primakla do niskog raslinja, nekoliko prepelica odjednom prhnulo i konje to poplašilo. Uplašeni konji s puteljka skrenuli, kotači na poveću liticu nagazili i došlo do prevrtanja. Vreće popadale, krumpir se rasuo, a Nine zbog slomljene noge i bolova u leđima jaukao. Sinovi konje umirili, kola ispravili i na stazu izgurali, pa najprije povrijeđenog oca u bolnicu odvezli. Ćaća u bolnici ostao, a oni se vratili po rasuti krumpir i kući ga dotjerati.
Te godine na drugi dan Božića, na blagdan svetoga Stipana prispjelim gostima spominjao je Nine svoje jade i pitao se jesu li prepelice orla osvetile. Onima koji su dolazili Božić čestitati i pitati ga za zdravlje govorio je kako se kaje što je lijepog orla ulovio i što ga kasno i nepažljivo pustio da odleti.
