Branko Penjak / Ispod brinjsko-livanjskih krovova

Zbog ubrzanog ritma življenja, zbog obveznih poslova, zbog kojekakvih treninga, zbog brojnih vjerskih slavlja, rođendana, svadbi, školskih veselja, zbog čestih putovanja mladim Livnjanima ostaje malo slobodnog vremena za druženje s bakama i djedovima.

Ostarjeli Livnjani, a valjda je tako i u drugim okolnim mjestima, ponekad bi rado pripovijedali o svojim uspomenama, ali nedostaju oni koji bi slušali njihove priče, jer su to priče iz prohujalih godina.

Čuvari mnogih seoskih kuća su najčešće ostarjele matere i bake. Te nježne, često osamljene duše prepune su ljubavi za najmilije. Te drage matere i pobožne bake su oduvijek bile svestrane kućne odgajateljice i savjetnice.

Učile su svoje potomstvo čuvanju od svakidašnjih nevolja, učile čuvanju ponosa i moralnih tradicijskih običaja i često su mladim ukućanima prenosile i radosna i bolna pamćenja, prenosile predaje i svoja znanja.

U svojim podučavanjima bake su se pozivale na nečija životna iskustva, posebno stradanja, oživljavale minula doba i kao kućni autoriteti kazivale su priče i o važnim događajima i o značajnim ljudima.. Često su pričale ono što se u školama nije kazivalo. Pripovijedanja im nisu bila znanstvena, one nisu navodile izvore svog znanja, niti imena autora knjiga.

Njihove priče su prenosile istine o onome što su nekad davno čule, što su kroz život doživjele, spoznale i vidjele. Nije postojao razlog da mladi ukućani ne vjeruje njihovim kazivanjima. One su znale da je nekad netko njima također govorio životne istine, prenosio istinite predaje. Bake su dokazivale su da to što su naučile nije ni babologija, ni mitologija, pa su se trudile kazivati baš onako kako su čule.

Prije pojave kinodvorana i televizije povijest se čuvala i učila s gusala i od narodnih guslara. Znale su bake i djedovi da guslarske pjesme čuvaju povijesne likove i događaje i da hrabre mlade potomke, iako često uveličavaju narodne i tuđe junake. Pjevane su u žaru dočaravanja davnih podviga i stradanja.

Bake su bile naravnije od guslara i njihova pripovijedanja nisu bila opterećena herojstvima junaka. Bake su se pozivale na učene ljude, a na prvo mjesto su stavljale svoje prve učitelje i posebno pojedine učene svećenike. Svećenici su bili autoriteti kojima su uvijek vjerovale.

Katoličke bake su naročito vjerovale franjevcima, jer su odricali bračnog života, jer su završavali visoke škole i jer su u teškim vremenima ostvarivali uspjehe kako u opismenjavanju puka, tako i mnogim drugim znanjima. Važna im je bila činjenica da su franjevcima bili dostupni povijesni arhivi i da su znali strane jezike. Znanja im davala aureolu vjerodostojnosti.

Muške osobe, krepkiji djedovi češće su na sijelima uz čašicu rakije pričali o tekućim dnevnim događajima, ali su se uključivali i u priče u kojima se spominjala i teška vremena, posebno vremena ropstva, a i vremena kad su bili sudionici velikih svjetskih ratova. Djedovi i bake su mnogim Livnjanima bile prve, a nekima jedine učiteljice i prenositeljice znanja.

Kao i mnogi Livnjani što pamte svoje bake i djedove i jedan unuk bake Matije još uvijek se rado sjeća njenih kazivanja. Pamti vrijeme življenja pod starim izblijedjelim crnim šimlatim krovom rodne kuće u malom livanjskom selu zvanom Brina.

Pamti vrijeme kada je odrastao pod okriljem djeda, stroge bake i matere udovice. Pred kraj života djed i baka je imali 28-ero unučadi. Većina unučadi je djeda i baku Matiju rijetko posjećivala, jer je znatan broj odrastao u drugim dalekim podnebljima, pa i na drugim kontinentima.

Imala je baka Matija i desetak praunuka i nekima bi pogađala i ne bi pogodila ime. Onima koji su dolazili na popodnevna ili večernja sijela, baka Matija je znala imena i nadimke i radosna bila kad bi im kazivala bajke i druga svoja znanja.

Tijekom pripovijedanja baka je pred unučad stavljala svoje darove: često orahe i lješnjake, nekad suhe smokve i rogače, a i rascvatale tople kukuruzne kokice. Ponekad je bilo kuhanih kukuruza, a nekad samo pečeni krumpiri ili kriške jabuka.

Najveća radost bi im bila kad bi pred njih stavila veliku drvenu zdjelu punu toplih žuto-smeđih ukusnih uštipaka. Tada je bila vidno sretna, jer je gledala kako joj unučad osmijesima i pogledima govore hvala.

Hvalila ju unučad da nitko ne zna takve uštipke umijesti i zgotoviti. Posebna im radost bila jesti ih malo zašećerene. Ponekad bi na okrugloj sofri bilo i trvenog sira i brzo bi drvena posuda ostajala prazna.

Baka Matija je često znala govoriti da smo svi okruženi znanim i neznanim uspomenama i da se one iz vremena hajduka i uskoka i nekih drugih junaka ne smiju prepustiti zaboravu. Poslije davanja darova uzimala je knjigu ”Narodni pivač” i provjerava tko od unučadi najbolje čita i tko zna prepričati neku junačku pjesmu.

Bilo je i unučadi koja su dijelove pjesama znala naizust. „Narodni pivač“ je bila pohabana knjiga zamašćenih listova. U toj knjizi su bile mnoge moćne i drage junačke narodne pjesme i nikad nisu bile dosadne, čak ni onda kad bi se istu večer iznova čitale.

Ispod lampe petrolejke oživljavao bi davno nestali svijet. Lampa se sa zida skidala i stavljala blizu onoga tko je čitao. Sjene dječjih ruku bi se često pomicale po bijelim zidovima. Nekad se u igru pretvarale, pa na zidu i likove dočaravale.

U zimskim večerima knjiga bi oživjela davnu prošlost i u prošlost odvodila znatiželjnu maštu mladih slušača. Knjiga „Pivač“, je bila dragocijenost, jer su iz “Pivača” i guslari učili “pivati”.  Čitanje ”Pivača” je uvijek bilo svečano i imalo elemente crkvenog obreda. Znatiželjne dječje uši su upijale podvige i nevolje svojih i tuđih junaka i sve pamtile. Poslije čitanja dolazilo je do spominjanja onoga čega u ”Pivaču” nije bilo.

Matijin unuk U. pamti da je baka knjigu posuđivala i susjedima i znancima i da su se i u drugim kućama okupljala takva sijela. Ljutila bi se ako knjiga ne bi u označeno vrijeme vraćena.

Stariji su ljudi na takvim sijelima jedni drugima nekad glasno, nekad posve tiho pripovijedali i prenosili i strašne istine iz bliže povijesti, iz dva velika svjetska rata. Spominjani su i ukućane kojih više nema, a koji su ostali u dragim uspomenama. Na taj način su umrli oživljavani, jer se govorilo da oni o kojima se ne njeguju uspomene nanovo umiru.

Ponekad, kad nije bilo „Pivača“ pripovijedane su i zanimljive bajkovite priče o ljudima koji su izuzetnu sreću doživjeli. Prepričavani su i doživljaji iz dalekih zemalja u kojima su bili i u kojima žive i dragi kućni rođaci.

Te bajkovite priče su ponekad bile zanimljivije od nekih junačkih pjesama. U njima nije bilo sukoba koji su se rješavali topuzima, sabljama, kuburama i noževima iz potajice. U bajkovitim pričama je najvažniju ulogu imala sreća i umna snalažljivost pojedinaca.

Činilo se tada bakinoj unučadi da su sudbine sretnika i nesretnika predodređene, da su neminovne, a onda se izvodio zaključak da je na  prostorima koji pripadaju njihovom podneblju uvijek bilo sretnih i nesretnih ljudi.

Unuk U. je zapamtio bakinu priču o Martinu koji se u jedno livanjsko selo vratio iz tuđine. Imao je kćerku i dva sina i iz Amerike im je slao dosta novaca, a sve do starosti se nije htio vratiti u rodni kraj.

Jedno vrijeme se nije ni javljao, a onda nenajavljeno doputovao. Svoje pune kofere je ostavio u Splitu, nabavio odjeću siromašnog radnika i kao siromah odlučio je pokucati na vrata dvojice oženjenih sinova i udane kćeri.

Prvo je posjetio starijeg sina i uočio kako se sin čudio njegovom jadnom izgledu. Žalio se sinu da mu ulaganje novca propalo i pitao ga može li s njim starost proživjeti. Umiješala se snaha, pa iznijela prgršt razloga zbog koji mu ne može želju ispuniti.

Drugi sin mu ponudio da boravi u kući dok mu ne nađe smještaj u staračkom domu. Otišao Martin do kćeri, a kći plakala od sreće što vidi oca, te sama ponudila da živi u njenoj obitelji. Pozvala ga da se preobuče, da odjene odijelo njenog muža. I njen muž i djeca su iskazali radost Martinovu dolasku. S tavana donesen pršut i rezala se počasna meza. Nazdravljalo se i rakijom i vinom i uživalo u zajedničkoj sreći.

Nakon par dana otputovao Martin u Split, unovčio neke svoje čekove i vratio se blistavo obučen. Svečani bašton imao u ruci, a šešir na glavi. Doputovao taksijem i odsjeo kod kćeri. Martin je potom priredio svečanu gozbu za sve svoje potomke. Pozvali i rođake i pokazao svoje pravo lice. Donio je darove za unučad, za rođake. Sinovima je dao po par tisuća dolara, a zetu i kćeri toliko da su sinovi na licu mjesta srdžbu iskazali.

Ta priča i taj čin nagrade onima koji su ljubav i narav pokazali, veličao je plemenitost i naglašavao ljudski odnos djece naspram ostarjelom ocu.

Raspravljala Matijina unučad o Martinovom postupku, govorili kako sinovima nije trebao ništa dati, a baka Matija bila zadovoljna što im je tu priču prenijela.

Bakina priča, bakino kazivanje o dobrim i lošim postupcima imalo je sličnosti s biblijskim pričama, a ukazivala da se ljudi različito odgajaju, da se sinovi ponašaju u skladu sa željama svojih supruga.

Nije željela baka Matija istaknuti da snahe nisu dobre, nego da su često drukčije odgojene, jer je rekla da ima mnogo snaha koje su dobre kao rođene kćeri. Iako je priča o bogatom starcu vjerojatno izmišljena, ipak ju je Matijina unučad rado slušala i upamtila..

Znano je da više nema starinskih okupljanja, nema ugodnih zimskih sijela, nema šiba za djecu po kućama, a nema ni gusala ispod petrolejskih lampi.

Stigle električne žarulje i elektronski prozori u svijet, pa se kućna čeljad pretvorila u gledatelje i slušatelje kojekakvih televizijskih programa, a u rukama mlađeg svijeta često je uključeno po nekoliko mobitela.

Na kraju bi se moglo postavitu pitanje Quo vadis homine (Kamo ideš čovječe)?

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply