BRANKO PENJAK / Iz albuma ostarjelih Brinjana/ Baka Živkuša

Desetak godina poslije Drugog svjetskog rata u tada najvećoj i najljepšoj kući na Brini, u kući Grginog unuka, a Matinog sina Stipana samovala je baka Matija Penjak.

Sama je svoja kućna vrata otljučavala i zaključavala. Livanjske žene su često nosile nadimke po djevojačkom prezimenu, pa je Matija bila poznatija  po nadimku Živkuša, negoli po muževljevom prezimenu.

Djevojačko prezime Živko donijela je iz ravnih Vržerala. Udovicom je postala na početku rata, a na kraju rata i bez trojice sinova. Najstariji sin je robijao u Srijemskoj Mitrovici, srednji sin odselio u Slavonski Brod, a najmlađi strijeljan na obronku zagrebačkog Sljemena.

Nedjeljom su joj u  posjete dolazile kći Mara, unučad Ankica, Branka, Vjekica, Drago i Stjepan. Tijekom ljeta bi iz Zenice stigla kći Bela (Jozefina) i njena lijepa i lijepo odjevena djevojčica Ankica i mirni dječaci Bero i Bruno.

Živkušin srednji sin Pero je upamćen po tome što je bio prvi livanjski javni bilježnik, što je svakodnevno nosio tamno sivo odijelo, što je redovno oko vrata vezivao kravatu i što je oženio lijepu i uglednu učiteljicu Ivanku.

Kad se oženio, onda je na jugozapadnom ulazu u Livno, na zemljištu blizu Poljoprivrednog dobra, uz livanjsku cestu kojom se putuje u Split, sagradio obiteljsku kuću. Tijekom rata je živio povučeno, a zbog poodmaklih godina nije pozvan u vojnike.

Petnaestak godina je uživao u svojoj dobro projektiranoj obiteljskoj kući. Kad je „narodna vlast“ proglasila da u njegovoj kući ima mjesta za još dvije porodice, shvatio je da mu kuću otimaju. Nije to mogao prihvatiti, pa je odselio u Slavonski Brod.

Njegova lijepa, moderno građena obiteljska kuća brzo je proglašena državnom svojinom, u nju uselile čak tri obitelji. Proleterska vlast ga tretirala kulakom, jer je prije rata bio javni bilježnik, a to je po njima bio buržujski posao u kojem se lako zarađivao novce, a k tomu mu i žena bila učiteljica.

Pošto nije htio živjeti u ostavljenom mu dijelu kuće, ostavio je i kuću i namještaj u njoj. Gradski narodni odbor je tada lako nacionalizirao gradsku i seosku kulačku imovinu. Privatna imovina lako je postajala društvena, a kad je društvena onda je za vlasnika izgubljena.

Jednog ljeta dok se Živkuša dobro osjećala u Livno je došla  Perina supruga Ivka  i dovela svoje dvoje djece. Dovela petnaestogodišnju kćerku Đurđicu i veselog dvanaesto godišnjeg dječaka Vladu. Odvela ih do kuće koju je njihov otac sagradio. Pokazala im i vrt i baštu uz kuću, ali se u gledanju otete im imovine nisu dugo zadržala, jer ih s kućnih vrata mrko gledao jedan od useljenika.

Najmlađi Živkušin sin Jozo na početku rata je imao  petnaest godina, a prve ratne godine prispjelim talijanskim pilotima je odnio i poklonio kućni suhi pršut i janje, a sve radi toga da bi ga u izviđačkom avionu  dvokrilcu provozali.

Leteći nisko tri kruga su letjeli iznad Livna i Brine. Jozo je iznad Brine mahao rukama, a vidjela ga i mati Živkuša. „Vidi ga ja ti jadna. Sinoć nam ispod peke ukr’o tepsiju pite i odnio pajdašima, a sad mi odozgor maše. Razmazio ga i did i ćača. Nikog se ne plaši. Bojim se za njega.“

Jozo je uistinu bio sklon vragolijama, a u sedamnaestoj godini života se uozbiljio i već je bio je u uniformi hrvatske vojske. U tu vojsku se prijavila cijela njegova družina. Dugo vremena poslije rata se nije znalo je li živ, pa se nagađalo je li pred sovjetskim armijama i partizansko četničkim brigadama pobjegao u tuđinu, ili se prevario pa se predao ”civiliziranoj” savezničkoj otočkoj armiji.

Živkušin susjed Ante Krkin je preživio rat izbjegavajući vojske, a Živkuši je kazao: ”Ako ti se Jozo prid’o Inglezima, teško da je priživio, ne nadaj mu se, jer je vrlo malo preživilih koji su se njima pridali, a pridalo se više od dvista ‘iljada vojnika. Inglezi su ih privarom najprije razoružali i potom isporučili partizanima. Dva i pol puta više je bilo civila. Privarili su i civile, brojnu dicu i žene i ne zna se broj ubijenih civila. Govori se da je pobijeno više negoli tokom cilog rata. Brojna su stratišta i brojne jame u koje su ih bacili. Samo dragi Bog zna…..”

Pero je tek desetak godina poslije rata  saznao da mu je brata Jozu u prosincu 1945. godine u Koprivnici prokazala partizanka s kojom je ljubovao. Otkrila je da je bio vozač visokog ustaškog  časnika iz Vinkovaca.

Uhapsili ga. Pri prebacivanju iz koprivničkog u zatvor u Zagrebu pokvario se UDBIN džip, a on sprovodnicima rekao da zna otkloniti kvar, pa mu skinuli žice s ruku. Sprovodnici pratili njegov rad na motoru, a jedan svo vrijeme u ruci držao parabelu.

Nakon što je otklonio kvar zamolio je UDBINOG vozača da kurbla dok on dodaje gas. Čim je auto zabrujao, Jozo krenuo unazad par metara, pa stao i potom se lagano približio sprovodnicim. Očekivali sprovodnici da će stati i vozaču prepustiti volan. ali Jozo dodao gas i odjurio.

Uzalud je parabela odjekivala. Pobjegao je. Uspio stići na Trešnjevku. Ušao u gostionicu „Livno“ i od znanca tražio pomoć. Dok je znancu šaptom nešto govorio, uoćio to iz kuta dežurni udbaš i legitimirao ga. Ponovno je pao u ruke UDBE. Isti dan je odveden na padinu Zagrebačke gore i ubijen.

Bogato je pamćenje starijih Brinjana o Živkušinom Mirku. Pamti se da je bio okretan i zgodan Za  Mirka godina 1939. je bila sudbonosna. Mirko je te godine bio izabran za načelnika kotarske policije.

Bila je to godina stvaranja Banovine Hrvatske, godina kad su Hrvati povratili svoju 1918. godine izgubljenu državnost. Te godine je jugoslavenski centralizam i hegemonizam pokušao spasiti državu od raspada i pokušao je biti demokratičan, pa Hrvati u Banovini imali kakvu takvu državnu upravu.

Livno je te godine u Banovini Hrvatskoj postalo ono što je bilo još u davnom desetom stoljeću, postalo je sastavni dio matice zemlje Hrvata.

Na  dužnosti kotarskog žandarskog načelnika je bio malo više od dvadeset mjeseci, bio do  svibnja 1941. godine.

Dugo se pamtila i pripovijedala njegova velika ljubav prema lijepoj Kati s Perišinog briga. Iako je bio moćan, iako je bio na visokom položaju, on  nije bio moćniji od matere Živkuše.

Kao kotarski policijski  načelnik rado se družio s livanjskom gospodom i uživao u veselim kavanskim razgovorima, a uživao i u odlascima u crkvu i u pogledima livanjskih ljepotica. Beskrajno zaljubljen u tu djevojku Mirko se veselio  svakom njihovom susretu.

Sa sijela u Katinoj kući sretan se u svoj dom vraćao.  Jedanput se vratio u kasnim jutarnjim satima, a otac, koji je pobolijevao od srčanih tegoba, ga šaleći se  pitao: „Vidim da nisi lumpovao, jesi li to kod cure uzeo ujam?“

Znao je Mirko što to znači, pa se brzo udaljio. Te očeve riječi čula je i Živkuša i  odlučila je nemogućiti Mirkovo ljubovanje. Dok je Mirko sanjao  i planirao skoru ženidbu, mati Živkuša je znala kojoj djevojci ide na sijelo i pošto nije bila zadovoljna njegovim izborom, odlučila je dokazati da ona o tome odlučuje.

Najprije je nekoliko puta  otvoreno zanovijetala što uopće ide toj djevojci, a kad je uvidjela da zaljubljeni Mirko ne haje do njenih zanovijetanja, ona je svojim odlučnim postupkom uništila njegove snove. Potražila lijepu Katu i na njenom kućnom pragu u lice joj rekla da je ne želi za nevjestu.

Rekla da neće dopustiti da joj bude snaha, a sve zbog njene starije sestre Ivane. Rekla joj: „Sestra ti je zavela fratra i s fratrom ostala trudna, a ti zavodiš mog Mirka.“

To što je rekla o njenoj sestri Ivani bilo je dijelom istina, jer Kata nije zavela fratra, nju je zaveo samostanski gvardijan. Obljubio je lijepu siromašnu prigradsku djevojku, pa da bi izbjegao bruku, on je obljubljenoj djevojci našao mladoženju.

Našao ga  u kući Živkušine susjede Maše. Oca mladog i poslušnog momka pozvao na razgovor, odobrovoljio ga mezom i pićem, te ga nagovorio da mu najstariji sin oženi  Katinu sestru Ivanu.

Ta Katina starija sestra  je prije ženidbe se nije susrela, niti pričala s momkom i prepustila se sudbini. Udala se za mladića kojeg je gvardijan našao. Prve bračne noći mladoženji prigovorila što se nikako nisu susreli, jer bi mu važnu stvar rekla. Rekla mu da ga nije zaslužila, da je obljubljena i da je gvardijan grešna osoba. Priznala da je ostala trudna i da u trbuhu nosi tuđe dijete. „Vrati me kući, ja ti to neću zamjeriti.“

Pošto je Živkuša saznala da je Ivanka u Mašinu kuću u trbuhu donijela tuđe dijete, za Živkušu je bila nečasna i nepoštena. Kati je rekla da joj je sestra donijela kopile i da se Mašin Josip smilovao i poštedio je sramote. U ljutnji još rekla da ni ona ni sestra joj nisu čestite i da su fitmije i da takva nevjesta neće prijeći njen kućni prag.

Kao grom iz vedra neba pogodio je Mirka Živkušin odlazak do Kate. Bio je svjestan da je tim postupkom razorila Mirkove snove. Saznao Mirko da se Kata zbog ubojitih riječi htjela ubiti, da se zaključala u sobu, da nije uzimala hranu, da danima nije izlazila iz kuće. Izbezumljeni Mirko htio učiniti veliki  nered u kući, ali nije mogao zbog bolesnog oca. Pun bijesa upitao je mater je l’ zna da je od Kate uzeo ujam, da je možda trudna.

Živkuša se nije dala ušutkati i jednako bijesna rekla mu da su joj i drugi momci dolazili na sijelo. Energično ga pitala: „Ako je tebe odabrala, zašto te momke nije otpravljala?  Mirko se potom  osamio i planirao pobjeći od kuće. Očeva smrt ga onemogućila da bilo što učini. Jako je patio. Katu nije viđao, a poći u njenu kuću nije se usuđivao.Čekao je prikladnije dane, ali nije čekao Katin otac se potrudio, pa je Kati našao ženika.

Pozvao momka iz Suhače koji je više puta dolazio Kati na sijelo. Posve brzo stigao i dan vjenčanja. Sve te dane Mirko je bio u teškoj dilemi. Borio se sa sobom  da li da izvrši ili ne izvrši otmicu Kate. Ništa mu nije išlo na ruku. Stigao i svadbeni dan.  S trojicom prijatelja sjedio je u Sučića kavani i pored prozora čekao prolazak svatovske povorke. Više puta je ustajao. Vidno bilo da je uzbuđen, da je u nedoumici. Ponovno bi sjedao i čašicu primicao ustima.

Znalo se u gradu da Mirko za Katom pati, znali su to i svatovi i slutio se pokušaj otmice. Na dan svadbe u blizini gradskog mosta okupilo se podosta znatiželjnog svijeta. Čekao se prolazak svatova. Kad je čula svatosku vrisku svjetina istegla vratove i čekala da se Mirko pojavi. Okićeni svatovi su bili na konjima i bili pripravni obraniti nevjestu. Vijorio se barjak u rukama barjektara. Dvojica svatova su  više puta iznad dizala glave lovačke puške i pucali u zrak. Vladao je nemir i na ulici i među svatovima. Nestao je tek kad su nevjestu doveli u Suhaču. Mnogi znatiželjni bili nezadovoljni što Mirko ništa nije poduzeo.

Nakon jednomjesečnog tugovanja, Mirko  se neočekivano oženio. Oženio je pjevačicu iz putujuće glazbene grupe. Uoči blagdana Svih Svetih u Livno obično dođe cirkus, a te godine došli i cirkus i hotelski  svirači  i doveli vedru pjevačicu Evu. Svirali i pjevali u hotelskoj velikoj sali. Livanjska gospoda dovodila svoje djevojke i gospođe i plesalo se do kasno u noć. Pjevačica u bijeloj haljini je svojim stasom i glasom zadivila Livnjane, a Mirku se na lice vratili i osmijeh i vedrina.

Mirkova energična mati  čula da pjevačica Eva sjedila za Mirkovim stolom i silno se uzbudila. Galamila i više puta rekla:”Koji te vrag njoj uputio? Stotine domaćhi cura dolazi u crkvu. Puno ih u tebe gleda.” Pokušala je i tu vezu spriječiti, ali ju Mirko uplašio sabljom i hladnim divljim pogledom.

Rekao materi da će, ako išta pokuša, na sablju leći, da će se kao i čači i njemu grob kopati. Mirko nije dugo oklijevao i nije dugo čekao da Evi kupi zaručnički i vjenčani prsten i nakon poznanstva od svega tri tjedna oženio je Evu. Svadbeno veselje ga dodatno usrećilo, a k tomu na njegovo veliko iznenađenje i mati mu zavoljela lijepu pjevačicu i tvrdila da je čista i čestita, pa govorila da je sto puta bolja od one čija je sestra bila vrtirepka.

Tijekom rata bio je Mirko u sisačkom kraju, u rodnom podneblju svoje supruge Eve. Bio je među onima koji su izbjegavali sve vojske i tako živjeli, a kad je po završetku rata OZNA lovila ljude i vršila istrage i Mirko je 1946. godine odveden u istražni zatvor.

Istraga je bila zbog toga što je prije rata i na početku rata bio na visokoj funkciji. Samo to što je bio načelnik kotarske policije u vrijeme proglašenja NDH bilo je dostatno da bude odveden u Beograd i da bude osuđen na smrt, jer netko tko je u doba Banovine Hrvatske bio načelnika kotarske žandarmerije, a Mirko je to bio više od dvadeset mjeseci , netko tko je uživao u lijepoj žandarskoj odori i pripasanoj sablji, a Mirko je uživao i posebno netko tko je u prvi  mjesec dana kad je proglašena NDH bio na čelu nove redarstvene službe, morao je biti suđen i likvidiran.

Našavši se pred „narodnim sudom“, branio se istinom da ni prije rata. ni u ratu nikome nije zlo nanio i da tijekom rata ni u jednoj vojsci nije bio. Na sudu govorio: Nađite bilo koga tko će u mene  zbog nečega prstom uprijeti i optužiti me, pa me onda sudite.“ 

 „Narodni sud“ je tražio svjedoke, ali ih nije našao. Da se bar jedan javio, bio bi po hitnom postupku strijeljan. Traženi su svjedoci i preko UDBE u Livnu i bilo je nekoliko Livnjana koji su dali izjave, a one govorile o Mirkovoj  korektnosti.

Otegotno je bilo  još i to što mu je mlađi brat u prvim poslijeratnim mjesecima strijeljan, što su 1942. godine njegovog strica Grgu i Grginog trinaestogodišnjeg sina Slavka partizani pred kućnim pragom  strijeljali. Netko je njegovu i stričevu kuću proglasio kulačkom, reakcionarnom, pa su smatrani neprijateljima uspostave proleterske države. Nisu bili jedini koje je boljševizam planirao istrijebiti. Sam je napisao žalbu na presudu.

Dokazivao je da u svakom vremenu policijska i liječnička služba postoji radi naroda, da je imao zadaću štiti red i zakon, štiti ljude od pljačkaša i nasilnika, a da su u vrijeme loma bivše kraljevine tek nekoliko dana bio načelnik, da su seoske i mjesne milicije preuzele vlast i da je nastupilo vrijeme ekstrmnih politika i međuetnički  zločina..

Zahvaljujući Božjoj pomoći i tome što je jedan Mirkov prijatelj iz Livna dostavio sudu dnevnik u ratu ubijenog predratnog koministe Vojina Zirojevića Mirko  je ostao živ. U dnevniku je bio zapis da je  Mirko nakom jednog hapšenja na svoju ruku oslobodio  Vojina i rekao mu da se negdje primiri. Samo zbog tog dokaza Vrhovni sud je osudu na smrt preinačio na robijanje od dvadeset godina.

Dok je suđenje trajalo njegova mati Živkuša ništa dobro nije očekivala. Očekivala je da će čuti da je strijeljan.  Neobičan događaj se dogodio baš na dan kad je  Vrhovni državni sud  rješavao Mirkovu žalbu. To dobro pamti i pisac ovih redaka.

Doletjela je ptica švraka i na Živkušinom kuhinjskom prozoru kljunom i krilima udarala. To je osobno vidjela isusjeda Maša, a baka Živkuša izišla iz kuće i pred  kućnim vratima plakala inaicala. Govorila je Maši kako joj šalica  iz ruke ispala i da je ptica zlu vijest donijela.

Tješila ju i susjeda Maša i jetrva Jela, pa govorile da vijest može biti i dobra.  Tog dana Živkušinog Mirka  oslobodilo smrtne kazne i zamijenila ju kazna dvadesetogodišnjeg robijanja. U popodnevnim satima stigao brzojav od sina Pere, javio majci da Mirka neće strijeljati, pa Živkuša manje tužna pred slikom Svetog Ante klečala i preko Svetog Ante se Bogu  zahvaljivala.

Sljedećeg nedjeljnog jutra i misu je platila. Nekoliko godina potom kuću je posljednji put zaključala i u ravnu Slavoniju otputovala. Odveo ju sin Pere. Tamo je i umrla. Svog Mirka nikad više nije vidjela. Nije ga uspjela posjetiti, a posjećivala ga najviše Eva i pakete mu nosila.

Nakon što je Mirko pomilovan, a pomilovan je zaslugom uglednog Srbina Ivetića iz Livna, nakon što je odrobijao dvanaest godina u svoju kuću, u svoj livanjski kraj  Mirko se nije želio vratiti, nije želio da ga prijatelji šažaljevaju, da zavidni znanci likuju, pa otišao tamo gdje je njegova Eva i njena rodbina.

Dobio je bio i posao u bolnici. Želju da vidi svoju sestru i rodbinu, da vidi svoju kuću zadovoljio je samo jedanput i tad je u Ukromirovoj kući dugo sjedio i uz mezu i piće s rođakom Jakovom i pričao. Tad je već imao osamdest godina.

Rođak Jakov mu rekao da se i  u njega sumnja zbog toga što je Kata  prerano rodila sina, da i za nju žene govore da je rodila kopile. Spominjanje Kate ga rastužilo, pa je popio malo više bračke grozde rakije i poželio prije mraka poći u krevet.

Mirko je iz Livna otišao i tužan i veseo. Sestrina kći Vjekica mu ispričala da na preslici radi stariji Katin sin, da je inženjer tekstilne tehnologije i da je izgledom Mirkova slika,

Mirkova posjeta Livnu nije prošla neopaženo. Dok je pred hotelom „Dinara“ sjedio i s prijateljima razgovarao prepoznavali ga prilazili mu poznanici i iskazivali radost, a jedan Džebra mu prišao i rekao: ”Najprije sam čuo da su te ubili, a onda da si na robiji. Jesi li to došao svoje žandare obići?” 

Mirko mu pred ljudima smireno odgovorio:‘Da sam uradio nedjela ti me ne bi vidio, ali mi je ostalo jako žao što sam tebe nakon onih tvojih krađa iotimačina premalo držao u zatvoru.”  Pokupio se Džebra pokunjen i ponižen psujući doviknuo: „Da je bilo po mome, ja bih te……“

Sestrina kći Vjekica je pripovijedala da su Mirko i Eva u dublju  starost zašli, da je Mirko onemoćalu Evu u starački dom smjestio, da je Evu svakodnevno posjećivao, da je jednog dana dugo  uz Evu boravio i ona bila neobično vesela, a kad se kasno od nje oproštao poželjela je da ju zagrli, da joj šapne nešto lijepo.

Oboje su se nasmijali, jer joj predložio da mu zapjeva pjesmu koju je davno u Livnu pjevala. Zapjevala je istočnjačku pjesmu „Ruse kose curo imaš…“ i nakon kratkog pjevanja je uzdahnula, pa zaspala. Mirko joj ljubio dlanove nježnih ruku, a Eva je te noći u snu umrla.

Mirko je za Evom tugovao, a Bogu zahvaljivao što je posljednji put toliko dugo uz nju boravio. Kad je došla prva zima, on je sam u stanu boravio i samovao, jer on i Eva nisu imali potomstva. Svaki dan je odlazio na groblje i svojoj Evi palio svijeću.

Rijetko mu tko u stan navraćao, a jednog proljetnog dana susjedi pozvali gradsku sanitarnu inspekciju da zaključana vrata njegovog stana otvori. Dočekao ih upaljen televizor i jak zapah mrtvaca. Na groblju ga ispratio bratov sin Vladimir, sestrin sin Stjepan , te Evini rođaci i grupa sisačkih znanaca. Pokopan je u grob pored svoje Eve.

DODATAK PRIČI

I prije Mirkovog izlaska iz zatvora, u ono vrijeme u lijepu Živkušinu kuću katnicu, u najljepšu kući na Brini,  s familijom je uselio beskućnik Nikola Kelava iz Srđevića. Nije dugo ostao, jer je čuo da su u ravnicama Slavonije i Vojvodine protjerane stotine tisuća ”nepodobnih” dojčerskih  familija. Te ”nepodobne” obitelji, koje su tamo stoljećima obitavale, koje su te prostore ekonomski i kulturno obogatile, prisilom su ostavljale  svoja imanja, svoje salaše i plodne ravnice, jer su se po diktatu KOMINTERNE i nove jugoslavenske vlasti, po diktatu Centralnog komiteta KPJ morale iseliti u zemlju Deutschera. Te  obitelji su samo s jednim  koferom selile i odlazile. Čuo beskućnik Nikola za ta događanja, čuo da ima mnogo napuštenih sela i imanja, čuo kako su kuće namještene i opremljene, elektrificirane, kako imaju arteške zdence, pa požurio i tamo se skrasio.

Nakon visokog i tankog beskućnika Nikole Živkušinu kuću zauzeo, zdepasti šumski ratnik Ivo Krišto. Ostavio   svoje sela Dobro, jer je na svom siromašnom imanju odveć dugo u neimaštini živio. On je naglašavao svoje ratom stečeno pravo, naglašavao: da se borio za državu u kojoj će na vlasti biti radnici i seljaci, da  je on i jedno i drugo,  da on ima pravo živjeti ili u gradu ili blizu grada. Kao stražar noću radio na poljoprivrednom dobru i kući donosio svoju družicu, svoju u ratu dobivenu pušku. Na kućnom tavanu sušio je pastrme, sušio zadružno ovčje meso i tako je dva posla radio. Njegova prva žena je u neimaštini pri porodu umrla, a druga  sirotog pastorka Jozu  često je bez pravog razloga nemilice tukla. Zdepasti šumski ratnik je odselio u Banjaluku i tamo mu narodna vlast pola tuđe kuće dodijelila.

Poslije zdepastog i gramzivog šumskog ratnika u Živkušinu kuću je doselio putujući trgovac, korpar Jakov Omazić iz Podhuma. Taj blagi čovjek je imao nadimak Jazo, a trgovao je sitnim potrpštinama i Živkušinu kuću je dosta jeftino kupio. On je na Brinu doveo pet kćeri i dva maloljetna sina. Tri kćeri bile kršne djevojake, bile za udaju, a kršna je bila i propupala trinaestogodišnjakinja Marta i  osmogodišnja curica Kaja. Četiri kćeri se brzo udale, a nakon nekog vremena Jazo je Živkušinu kuću prodao, te se sa suprugom i troje mlađe djece odselio u stolni hrvatski grad, u velegrad ispod Sljemena. Tamo nije dugo živio i kad je vidio da se supruga i djeca pate za livanjskim krajem ,  da se žele vratiti u Livno, prodao je  nedovršenu kuću u Dubravi i vratio se u svoj rodni kraj Nije se vratio  na Brinu nego u prigradsko naselje Vrzela. Brzo sagradio novu  kuću, ali u njoj nije dugo živio, jer se neočekivano preselio na onaj svijet. Dva mu sina privukla slava tuđih prostora, krenuli očevim stazama, u svijet odlutali i rijetko su se javljala i majci i sestrama.

Poslije Jazve novi vlasnik Živkušine kuće postala  Draga Suša. Ona je u rodnom selu naslijedila očevo imanje, pa ga prodala i obitelj dovela bliže grada. Pošto joj je muž  Frano radio u inozemstvu, ostavio je Dragu da se sama brine o ovcama, kravi i o osmero djece. U tuđini je kupio harmoniku i bez poduke naučio svirati. Ponekad bi poveo neku pjesmu, a društvance ju prihvatilo, pa je bilo podosta onih koji su nedjeljom navraćali u gastarbeitersku baraku i slušali kako Frano svira i pjeva. Pjevušili i pjevali gastarbeiteri, i tako sebi olakšavali boravak u tuđini i odvojenost od svoje čeljadi. Kada se vratio iz tuđine, jedno je vrijeme u toj već ohrdanoj kući stanovao, a onda počeo govoriti da se u starim sobama nelagodno osjeća, pa pored nekad najljepše brinjske  kuće napravio drugu upola manju i u nju se preselio. Ni on, ni žena mu Draga nisu duboku starost doživjeli. Franu dokrajčila astma, a Dragu iscrpile brige koje je imala dok je sama kuću vodila i o svemu brinula.

Danas, poslije burnog dvadesetog stoljeća nekad velebna Stipanova i Živkušina kuća zjapi zapuštena i prazna. Posve je oronula i stalno je zaključana.

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply