BRANKO PENJAK / Iz albuma ostarjelih Brinjana / Djed Tadija

Slika prva

DJED TADIJA

Slike Brine kakve više nema žive u uspomenama i rijetkim sačuvanim fotografijama ostarjelih Brinjana. U Ukromirovim uspomenama na prvom listu albuma je slika djeda Tadije.

Iz crkvene matice rođenih i matice umrlih je saznao da je njegov djed rođen 1872. godine, a iz djedovih priča pamti da je to bilo u vrijeme kad su sultani imali vlast, kako u Bosni i Zemlji Humskoj, tako i u Livnu.

Iz povijesnih knjiga je uočljivo da je rođen u vrijeme vladavine sultana Abdul Aziza, odrastao u vrijeme vladavine sultana Murata V. i strašnog sultana Abdul Hamida II.

Povijesne knjige kažu da je te sultane nakon propasti Osmanlijskog carstva, a u ostatcima carstva nazvanog Zemlja Turska naslijedili sinovi Mehmeda V. i Mehmed VI. i da su počinili zločine pri istrjebljenju drugih naroda. Kao oslikavanje njihovih grijeha spominju se zločini genocida nad Armencima i drugim kršćanima u Turskoj.

Djed Tadija je svojoj unučadi odveć malo pripovijedao o vremenima sultana, a više je govorio o strahotama dvaju svjetskih ratova. Bio je vojnik kršćanskog cara, bio na istočnom ratištu, doživio pad triju velikih carstava, a potom pad Kraljevine Jugoslavije i pad Nezavisne Države Hrvatske.

U strašnom Prvom svjetskom ratu izgubio je desetke kamarada i nekoliko rođaka, a u Drugom, još strašnijem, izgubio je dva sina i sedam bližih rođaka.

Saznao je Ukromir da je njegov djed Tadija, koji je bio sin jedinac, u sedamnaestoj godini počeo ići po sijelima i pri petrolejskoj lampi uočavati osmijehe onih djevojaka kojima se po tadašnjem običaju moglo na kućno sijelo dolaziti.

Kad je prvi put došao kod četiri godine starije Matije Boban, ona ga upitala: “Zar tebi nije vrime biti u krevetu?“ Nasmijalo se nekoliko pridošlih momaka, ali ih Tadija ošinuo mrkim pogledom i kuražno ustao i rekao joj: „Zapamti, meni ćeš ti namještati jastuk na uzglavlju.“

I dok su su se sljedećim sijelima momci kolebali hoće li ili neće zaprositi Matiju, Tadija jedne večeri prije ostalih dojahao pred Bobanovu kuću. Pratio ga otac Toma i kum Marko.

Ponijeli torbu za počastiti ukućane. Posjedali, a Tadija nije okolišao i pred svima izravno Matiju upitao želi li ili ne želi iz Suhače preseliti na Brinu i biti radost njemu i njegovoj materi Mandi i ćaći Tomi.

Zastala već tim dolaskom iznenađena Matija, pogledom potražila maćehu, a maćeha ju gledala i ni pogledom, ni treptajima očnih kapaka nije ju ni ohrabrila, niti obeshrabrila.

Pogledala oca i vidjela blag osmijeh, a u očima oba brata vidjela radost i odgovorila mu: „Uzdam se u dragoga Boga da će nas njegov blagoslov pratiti.“

Svi ustali sa stolaca i drvenih klupa, a Toma već natočio čašicu dalmatinske grozde i prije ju ponudio novom prijatelju Duji, negoli budućoj nevjesti. Natočena rakija i u druge čašice i čekalo se da Matija popije prosidbenu rakiju.

Popila je, pa se nastavilo sa slavljenjem zaruka. Iz torbaka izvađena i meza, a Tadija iskrižao Matijinu crvenu jabuku, pa se počastila i Matijina braća.

Znalo se da Matijina mater nije bila umrla, da se nakon desetak godina življenja u siromašnoj Dujinoj kući odlučila vratiti na Klis. Tvrdila da joj Duje nije bio iskren, nije joj priznao da su siromašna obitelj.

Nije željela u neimaštini živjeti i vratila se u Dalmaciju. Ponovno se udala. Udala se za očevog slugu. Čak se vjenčala, jer je zatajila livanjsku bračnu vezu i u drugom braku je dva sina rodila i očevu imovinu naslijedila.

Na zarukama tekao živahan razgovor, a Tadija nije ispuštao Matijinu ruku. Pred Božić stigli svatovi na konjima i veselje ostalo za pamćenje. U sretnom braku Matija rodila četiri sina i tri kćeri.

Doživjeli su Matija i Tadija da im se tri kćeri udaju, da najstariji sin Josip završi građansku školu, da se zaposli kao službenik u pošti i da na početku Drugog svjetskog rata bude ubijen u Brčkom.

Doživjeli da im drugi sin, sin Marijan izuči pekarski zanat, da kao sedamnaestogodišnjak ode u svijet, da se zaposli u Cavtatu i stekne svoju pekaru, pa potom da živi u Dubrovniku.

Doživjeli su da im  se treći sin Jakov nakon ženidbe odijeli i da mu dodijele novu kuću. Najmlađi sin Toma, od milja zvani Tomica im je priredio mnogo radosti, jer se okitio junačkom slavom.

Najbolji je bio među mnogim momcima: u bacanju kamena s ramena, u skakanju u dalj i u osvajanju svatovskih trofeja. Osvajao je prve nagrade, dovodio kući osvojene ovnove, a u Vidoškoj župi je bio pobjednik čuvene crkvene trke.

Kad je u vidoškoj crkvi na Gospin kip stavljala zlatna kruna, (to je ona crkva koja je sagrađeno po nacrtu fra Lovre Karaule i sagrađena njegovom zaslugom) Tomica se u čuvenoj crkvenoj trci proslavio.

Krunu je iz Amerike donio bogati Vidošančanin Omazić, a pobjedniku, po svim župama najavljene trke pripala nagrada u dolarima. Osvojena nagrada, novac u dolarima Tomici bio dostatan za kupnju krave Srnave i za kućni sat.

Za tim najmlađim sinom su dugo tugovali, jer ga rat odveo od kuće. Do desetog mjeseca 1944. godine bio je domobranski narednik, a potom je zarobljen i zavojačen u partizane. Šest dana prije kraja rata. a u trideset i drugoj godini života poginuo je.

Tog 2. svibnja 1945. godine za njim je plakala njegova supruga Ivka, jer je  postala dvadeset petogodišnja udovica. Plakalo je i dvoje malodobne djece. Zadnje godine života živio je djed Tadija s ostarjelom suprugom Matijom, nevjestom Ivkom, unukom Ukromirom i unučicom Anom.

Njegovu nevjestu Ivku je zla kob u životu pratila, jer je sa samo devet mjeseci starosti ostala bez majke Ruže, a u ratu i bez voljenog muža, pa je sudbina upućivala  da se najviše uzda u Svevišnjeg.

Pod starost se djed Tadija u hodanju  oslanjao i na svoj štap i rijetko kad je propuštao nedjeljnu pučku misu. Pamti se da je bio bogobojazan i kad je radio kao kurir tvornice cementa, bez ustručavanja je opominjao one koji su psovali Boga.

Jedan vozač je bio teški psovač i u psovkama spominjao cijelu Svetu obitelj. Rekao mu Tadija da će ga dragi Bog kazniti i da će mu se usta iskriviti.

Taj vozač je uistinu kaznu doživio i govorio da mu je djed Tadija to prorekao. Doživio je moždani udar, doživio da mu se lice iskrivi i usta dobrano pomaknu na lijevu stranu lica. Tek tada je prestao psovati i skrušio se, te je počeo cijeniti sveta lica, a i vjernika Tadiju. 

Unuk Ukromir je zapamtio čuđenja brinjskih žena i svojih rođaka nad činjenicom da je djed Tadija umro samo pet dana poslije smrti svoje voljene Matije. Umrli su posvađani, jer je ostarjeli Tadija sudski ovjerio svoju oporuku i imanje podijelio na dva dijela.

Jedan dio sa starom kućom i pojatom ostavio je unuku Ukromiru, a drugi dio sa novom kućom i pojatom sinu Jakovu. Matija ga prekoravala zbog toga i silno se naljutila.

Ona se plašila da će se Ukromirova mati preudati i da će tuđinac u toj starinskoj kući uživati i njenu unučad zlostavljati, a drugi razlog je bio što je sin Jakov imao brojnu djecu, imao ih desetoro i strahovala je za njihovu budućnost.

Ukromir je bio i ostao ponosan na svog djeda, pa kad je odrastao uredio je njegovo grobno mjesto. Zapamtio je djedova pripovijedanja o prošlosti, te je i ovom pričom oslikao djelić djedova življenja na Brini.

Djedove priče i svoja viđenja, kao i priče drugih Brinjana dugo je pamtio i pod starost ih pretočio u pisana kazivanja. Sva ta pamćenja  koliko toliko svjedoče o jednom vremenu, o vremenu  življenja u siromaštvu i osudicama, i o vremenu kad se živjelo u strahu za budućnost.

Djed Tadija je umro 1950. godine u državi „radnika i seljaka“, u državi nove društvene povlaštene boljševičke klase, u vrijeme jednog državnog ideološkog društvenog eksperimenta zvanog „socijalizam“.

Nije doživio njegovu propast, jer je taj eksperiment trajao četrdeset i pet godina i završio u sveopćoj agresiji koju su počinili vjerni čuvari tog eksperimenta. Agresija je izvršena na one narode koji su težili osamostaljenju.

Narodi koji su odlučili izići iz propadajućeg projekta i koji su demokratski uspjeli kroz referendume osloboditi se tog zasgrljaja, doživjeli su veliku krvavu agresiju.

Da je djed Tadija doživio sto dvadeseti rođendan, čuo bi odjeke granata koje su padale po Livnu i bio ponosan na sve Brinjane koji su skupa s drugima livanjskim satnijama branili i obranili Livno.

Sigurno bi tugovao za hrabrim mladim braniteljima koji su izginuli, a tužan bi bio zbog toga što su mnogi koji su preživjeli raspad Jugoslavije sele u druge europske zemlje.

Sele jer se u tim zemljama  vlast svojski brine i o državi i o narodu. Svi ti koji su odselili i koji sele u svijet uvidjeli su da mnoge nove političke strukture odlikuje velika briga za vlastito bogaćenje.

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply