PRVI DIO

Desetak godina poslije Drugog svjetskog rata, a u vrijeme kad su nogometaši Hajduka pisali slavne stranice svog kluba, kad je splitski Zagrepčanac Bernard Vukas bio najbolji i Hajdukov, i jugoslavenski i europski nogometaš, kad je u izabranoj vrsti europskog kontinenta moćnim Englezima zabio tri gola, znatan broj livanjskih gimnazijalaca je dolazilo u Franjevački samostan „Gorica“, dolazilo na poduke iz stranih jezika.

Devet učenika je rado dolazilo na kružok kod jednog ostarjelog franjevca strastvenog ljubitelja povijesti. Bio je to iznimno drag, uvijek vedar i blag bjelokosi franjevac.

Po ustaljenoj dugogodišnjoj navici gimnazijalci su ga oslovljavali imenom Velečasni, pa kad bi spominjali kružok kod bjelokosog franjevca govorili bi o kružoku kod Velečasnog fra Brke. Nadimak fra Brko je nosio dugo vremena i dozvoljavao je da ga tako i zovu i onda kad je svoje brkove obrijao, kad ih više nije njegovao.

Fra Brko je gimnazijalcima bio autoritet kojem su vjerovali više negoli svojim profesorima u školi. Znali su da je nekad držao katedru na bogoslovnom fakultetu, da je jedno vrijeme bio politički zatvorenik.

Odlikovala ga skromnost. Na kružocima su mu znatiželjni livanjski gimnazijalci postavljali mnoga pitanja, a fra Brkini odgovori su uvijek bili opširni i pretvarali se u predavanje potkrijepljena dokazima. Savjetovao je kružočarima da prave biljaške i govorio da će im, jednog dana biti od koristi, da će ih navesti na istraživanja i nadopunjavanja znanja.

Bio je vidovit, jer je i ovo pripovijedanje nadopuna zabilješki s njegovog kružoka. Često je davao odgovore čitajući stranice iz knjiga. Donosio ih s polica pretrpane franjevačke knjižnice. Uvjerili su se kružočari da su njegova znanja velika i zanimljiva.

Posebna radost im kad je jedanput na kružok pozvao sitnog, a vrlo živahnog starinu fra Antu Šakića. Fra Anto donio gusle i uz gusle potekle junačke pjesme. Pjevao je one koje je ispjevao fra Andrija Kačić Miošić.

Bilo je to pjesmom i svirkom obojeno očigledno tumačenje sata povijesti. Zvuci gusala i fra Antin glas su se stapali, nadopunjavali i tako oživljavali i povijesne događaje i silne junake. Gusle dozvale i druge franjevce, pa su u učionicu unesene stolice iz trpezarije.

Tog nedjeljnog popodneva gusle su privukle i posve blagog svećenika fra Matu Franjičevića. Znao je taj blagi franjevac neke od tih gimnazijalca, jer su mu bili ministranti na jutarnjim misama. Znali su i gimnazijalci da je osam godina robijao u komunističkom zatvoru zbog toga što nije, a mogao je, prokazati svećenika kamišara Čondića.

Gusle su dozvale i fra Serafina Sarića. Livnjanima je bilo znano da on nema nikoga od rodbine, jer je njegova rodbina u Grahovu i Drvaru početkom rata stradala. Jedni stradali na Blagdan Svete Ane (26.07.1941.) kad su se vraćali s hodočašća iz Knina, a drugi sutradan (27.07.1941.) kad su popaljena hrvatska grahovska sela i pobijeni svi seljani.

S gorčinom je pred nekim znancima govorio da je partizanski ustanak započeo pokoljem Hrvata u Bosanskom Grahovu, Drvaru, Bosanskom Petrovcu i još nekim mjestima u Lici i da su zbog toga stradali pravoslaci u Livnu. Rekao da su stradali iz nerazumne odmazde za zlo koje su počinili četnici – partizani.

Izdao ga neki znanac, pa je zbog toga završio u komunističkom zatvoru. Slušati guslara fra Antu je došao i fra Valerije Voloder. Gimnazijalcima je on bio epska veličina, jer su znali da je u livanjskoj župi Bila imao konja sedlanika i kad bi obilazio bolesne župljane, kad je držao mise po grobljima rado mu puštao uzde i konj jurio kao vjetar.

Bio je prvi livanjski župnik koji je i motor vozio. Na motoru je sudjelovao i u livanjskim uličnim trkama. I fra Valerije je dvije godine bio u zatvoru i na prisilnom radu, jer je u premetačini njegovog župnog stana otkriven pisaći stroj. Uzalud dokazivao da je u kvaru, da je neupotrebljiva, da je muzejski eksponat.

Gimnazijalci su se obradovali i kad je među njih sjeo i mladi vikar fra Hrvoje Duvnjak. On je bio virtouz na klaviru i na orguljama. Vjernike je prije mise ohrabrivao visokim i tonovima i akordima na orguljama. Grmljavina orgulja je bio odušak njegovom slavljenju Boga i njegovom domoljublju. Za takvu svirku nije mogao biti kažnjen. Tijekom mise orgulje bi toplo i nježno pratilo misni obred, a pučko pjevanje nisu pratile.

Kad bi se pjevalo „Zdravo tilo Isusovo“ orgulje bi stale, jer se pučka pjesma u valovima prelijevala, pa bi u jednom dijelu crkve i počinjala i završavala s kašnjenjem, te bi još moćnija i draža bila. Djelovala je kao ugodna jeka.

Mladi vikar je gimnazijalce uvijek s osmijehom susretao. On je pet godina robijao u Zenici, jer nije prijavio da je na konak primio petoricu Šuičana. Momci organizirali bijeg preko granice i uhićeni, te kazali gdje su sve boravili.

Fra Jako Pašalić je samo otvorio vrata, zastao, bacio pogled na okupljene, skinuo šešir i šeširom svima mahnuo, zatvorio vrata i otišao u šetnju. Pričalo se da je fra Antino guslanje i pjevanje slušao i svećenik iz Rima, svećenik fra Bonifacije B.

Fra Bonifacije je hodao bez habita. Dugu bijelu kosu mu je prelazila preko kragne poduže jakne s velikim džepovima. Njemu je časna sestra Božidara peglala košulje. Zapamtili ga gimnazijalci po anegdoti iz Rima, kad mu je lopov uvukao ruku u prazan džep, pa mu bilo neugodno što džeparoš nije imao što ukrasti.

Svi su pridošli svećenici uživali u guslarskim pjesmama i gimnazijalce su gledali kao budući franjevački podmladak. Njihovo gledanje je bilo opravdano, jer su trojica od devetorice gimnazijalaca  postali svećenici.

Ozbiljni gvardijan fra Lovro Sučić je ušao, nije sjeo među njih, a za njim je došla časna sestra Eufimija. Donijela drvenu bukaru vina. To je gvardijan častio guslaru fra Antu. Znali su gimnazijalci da je časna sestra Eufemija Slovenka i da riječi izgovara posebmo obojenom intonacijom.

Bukara se dodavala iz ruke u ruku, jer se tako čuvao stari narodni, a možda i hajdučki običaj. Običaj je bio boca i jedna čašica za rakiju.

Fra Brkina predavanja o seobama naroda

 Na kružoku je radost bila slušati fra Brku. Tražio je da mu gimnazijalci postavljaju pitanja. Na pitanje o porijeklu i doseljenju Hrvata na prostor Rimske Dalmacije, fra Brko je rekao, da je hrvatska povijest veoma stara, mnogo starija negoli se uči u školi i da će istina jednoga dana  isplivati na površinu, ali da o tome vlada šutnja. Rekao je da se najprije moraju znati seobe naroda u prvom tisućljeću poslije Krista.

Prva  seoba po evropskom kontinentu u prvom tisućljeću poslije Krista je seoba skandinavskih Germana, druga Germana i azijskih Huna, a treća azijskih Avara, Hrvata i Slavena. Seobe su trajale od prvog do početka devetog stoljeća.

Znanstvenici dokučuju da su u prva četiri stoljeća u sjeveroj Europi bile velike hladnoće, pa su skandinavska borbena germanska plemena tražila povoljnija podneblja za življenje. Prvi su krenuli Ostrogoti i Vizigoti.

U to vrijeme Rimsko Carstvo je bilo moćno i ta barbarska plemena nisu mogla prodrijeti na teritorij tog carstva. Gepidi su krenuli u trećem stoljeću i dok su Vizigoti bili nastanjeni u zapadnoj Panoniji, Gepidi su naselili istočnu Panoniji.

Ostrogoti su stigli do Krima i do Crnog mora. Stupili su u savez sa Sarmatima i Antima sa Kavkaza i jedno vrijeme bili moćni i uspješno su upadali u Rimsko Carstvo. Povijesna znanost i arheološki nalazi (Azovske ploče-Tanajske ploče) potvrđuju da su u drugom i trećem stoljeću na obalama Dona i Azovskog mora bili nastanjeni i antički Hrvati, da nisu ratovali s Gotima.

U grčkom zapisu naziv im je bio Horoati, a to se izgovaralo Horvati. I dana se Hrvati u svojim dijalektima zovu i Arvati, i Horvati i Hrvati. Hrvati su bili susjedi i Sarmatima i Antima. U gradu Tanaisu su u drugom stoljeću bili skupa sa Grcima i imali zajedničku vladu.

U trećem stoljeću su se preselili na prostore Zakarpatja, na prostore uz Karpate, Tatre i rijeke sjeverozapadne današnje Ukrajine, južne Poljske, sjeverne Mađarske, Slovačke i istočne Češke. Pomjerili su se iz Bosporske Hrvatske na sjever među Slavene.

Godine 269. su Vizigoti, Gepidi i Ostrogoti prešli Dunav i stigli do Najsa (Niša) i tu ih car Klaudije porazio, a već 275. godine im car Aurelije prepustio Daciju. Daciju su naselili Gepidi.

Moćni  rimski car Konstantin, (prvi rimski car koji je prihvatio kršćanstvo i 313. godine izdao čuveni Milanski edikt o priznanju kršćanstva) je nakon mnogih građanskih rimskih ratova zavladao Rimskim Carstvom. On je ratovao s Vizigotima i Ostrogotima i Sarmatima.

Godine 323. je vođena velika bitka s Ostrogotima i Sarmatima. Godine 332. je Konstantin usred zime napao Ostrogote, jer su bili ugrozili rimske saveznike Jazige. Iz rimske kronike „Origo Constantini Imperatoris“ se saznaje da je u zimskom napadu mnoge Ostrogote ostavio bez hrane, pa ih od gladi pomrlo oko sto tisuća.

Fra Brko je lako objasnio seobe europskih naroda u prvom tisućljću, spomenuo i moćne Arape u Aziji, a da bi dokazao da su Hrvati naselili cijelu Rimsku Dalmaciju donio je zapise vatikanskih i bizanskih kroničara.

Objasnio je da je granice provincije Rimska Dalmacija označio car Dioklecijan i da je to prostor od rijeke Raše u Istri, do Bojane i Drine na istoku. Brojna hrvatska plemena nastanila su i prostor južne Panonije. To je zemlja između rijeka Sutle, Drave, Save i Dunava.

Fra Brko je kao važan povijesni okument držao zapise kroničara bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta VII. Iz glave 31. djela Upravljanje carstvom pročitao je ovo: „Hrvati koji sad stanuju u krajevima Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata zvanih Bijelih’…Tad su ti Hrvati po zapovijedi cara Heraklija započeli borbu, istjerali iz tih krajeva Avare i naselili se po zapovijedi cara Heraklija u zemlje Avara, gdje danas stanuju. A u to su doba Hrvati imali za vladara Porina oca.“

Pošto su gimnazijalci kružočari pitali o prapovijesti Hrvata, o tome gdje su bili prije doseljenja u Europu, fra Brko je jako ozbiljno naglasio da je točno da povijest Hrvata ne počinje od stoljeća sedmog, da ne počinje s Avarima, jer su znanstvenici otkrili mnoge antičke dokaze o Hrvatima i njihovim državama i vladarima u doba Starog Perzijskog Carstva i u doba starih Grka i Rimljana, ali da je izučavanje te povijesti zakonski kažnjivo, da je protiv proglašenog državnog „bratstva i jedinsta“.

Zbog izučavanja te povijesti stradao je jedan broj uglednih hrvatskih znanstvenika. Te istine podrivaju ideje jugoslavenstva, ideje stvaranja jugoslavenske nacije, pa su u doba Kraljevine Jugoslavije uništavana znanstvena djela koja su napisana o hrvatskoj antičkoj povijesti.

Nabrojao je znanstvenike na koje su izvršeni atentati, one koji su komunističke vlasti osudile na strijeljanje, kao i neke koji su robijali. Skrušeno je zamolio kružočare da zaborave to što im je rekao, da je to tema zbog koje bi i on i svi skupa mogli upasti u nevolje.

Rekao im da će ta povijest jednog dana biti objelodanjena. Spomenuo je i dva izuzetna znanstvenika: dr. Josipa Mikocyja i znanstvenika nositelja triju doktorata Stjepana Krizina Sakača.

Pitanje o gradnji crkve zvane Gorica

Pitali su gimnazijalci fra Brku kako su se tako velika i raskošna livanjska zdanja: crkva na Brini i veliki franjevački samostan mogli podići u vrijeme Osmanlijskog Carstva. Odgovor je bio odveć opširan i zanimljiv, pa je odgovarajući na to pitanje držao više predavanja.

Znatiželjnim gimnazijalcima je to bila izvrsna dodatna nastava. Opširno je o kazivao povijesti otomanskih vremena, ali i o vremenima prije provale Turaka.

Kazao je da se mora znati i ona istina koja i nije po volji braniteljima kršćanstva. Vjersko nasilje nije bila turska novina na Balkanu, jer su franački markgrofovi svršetkom osmog i početkom devetog stoljeća jurišali na nekrštene Hrvate, ubijali ih kad bi otkrili kako slave blagdane vezane uz poganske običaje.

Bili su nemilosrdni, pa i malu djecu sjekli i komadima dječjih tijela hranili svoje pse. Ironija je da su ti franački moćnici isticali da pripadaju Svetom Kršćanskom Carstvu, a postupci im nisu imali nimalo svetosti. Bili su surovi kao što su tri stoljeća kasnije bili surovi Mongoli Džingis kana.

To je bio izravni povod Ljudevitu Posavskom da 819. godine digne ustanak protiv Franaka. Zapisano je da je na ustanak protiv okrutnih Franaka, protiv markografa Kadolaha pozvao Karantance, Braničevce, Timočane i Bornine Gačane.

Ime srpsko nije zapisano, jer se Srbi spominju tek dva stoljeća poslije Ljudevita Posavskog. Braničevci se nisu odazvali, a Bornini Gačani se pridružili Francima, pa napali Ljudevita. Bili su poraženi, jer se pola Bornine vojske nije htjelo boriti protiv braće panonskih Hrvata. Nakon deset franačkih vojnih pohoda na Ljudevita, on se sklonio među Sorabe, među narod u ličkim brdima, među kopače bunara.

Starohrvatska glagol sorabiti i sorbiti znači grabiti-srkati vodu, čorbiti čorbu. Sorabi su etnonim za hrvatske ličke gorštake i po njima je mjesto Srb dobilo ime. Subjektivni franački kroničar Einhard nije boravio u tadašnjim hrvatskim prostorima i u neznanju je u svojim kronikama, zvanim Anali, proizvoljno naveo da Sorabi žive u Dalmaciji.

Njegov proizvoljni navod neki povijesničari, koji su mahom skloni ekspanzijama i mitomaniji su tumačili i tumače na posve nemoguć način i negiraju povijesne zapise bizantskog cara Porfirogeneta i njegovog tima povjesničara. Naglasio je fra Brko da, prije negoli bude govorio o crkvi „Gorici“, mora kazati mnoge druge povijesne istine.

Istina o Crkvi bosanskoj

Na pitanje o Crkvi bosanskoj fra Brko je rekao da bi se Crkvi bosanskoj može nadugo i naširoko raspravljati, da je objavljeno na stotine oprečnih radova i tumačenja. Kazao je kako je poslije nasilja Franaka na nekrštenim Hrvatima, došlo vrijeme novih nasilja i na pokrštenim Hrvatima, došlo do vjerskih sukoba, pa su se više od tri stolječa prije prodora Turaka neki biskupi latinaši, najviše oni uz obalu Jadranskog mora, krvavo obračunavali sa svećenicima koji nisu vršili obrede na latinskom jeziku.

Ti progonjeni svećenici su bili glagoljaši, pa su iz primorskih mjesta potražili utočište u onom svom puku koji je bio nastanjen u nekadašnjoj brdovitoj Rimskoj Dalmaciji, u prostorima koji se već stoljećima zovu dalmatinskim zagorskim, bosanskim, humskim (hercegovačkim) i dukljanskim.

Izbjegli svećenici i znatan broj izbjeglih vjernika glagoljaška se u sigurnosti brdovitih prostora i planinskih masiva, osamostalio, proglasio Crkvu bosansku, pa su se bili odrekli i rimskih i avinjonskih papa i carigradskih arhiepiskopa i nisu nikome davali crkveni danak.

Bogoslužje na narodnom jeziku imalo je mnogo pristaša. Najnovija znanstvena otkrića dokazuju da su vjernici Crkve bosanske slijedili vjerska pravila svetog Bazilija i sebe nazivali krstjanima.

Neki banovi, kao Ninoslav su štitili krstjanske svećenike i vjernike, a neke su papini izaslanici uvjerili da je to krivovjerje, pa se odricali sekte svetog Bazilija. Prvu prijavu Vatikanu protiv krivovjerja i protiv bana Kulina je 1199. godine poslao, iz tada katoličke Duklje, knez Vukan.

Napisao je da su Kulin i deset tisuća pučana postali krivovjerci. Odgovor Kulina bana Vatikanu je bio poziv papinom izaslaniku na sabor 1203. godine na Bilinom polju i pred izaslanikom odreknuće od „krivovjerja“. Kulin  je tada potvrdio vjernost katoličkom učenju. Neki banovi su u određenim situacijama bili sad krstjani, sad katolici.

Narodu u planinskim masivima i brdima na Balkanu, u nekadašnjoj Rimskoj provinciji je bila privlačna vjerska sekta svetog Bazilija i to učenje se u manjem obimu zadržalo do prodora Turaka. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević ih žestoko progonio.

Oni koji su proučavali krstjanstvo, zapisali su da im je jedina molitva bio Isusov Očenaš. Svaki sljedbenik biskupa svetog Bazilija mogao se opredijeliti za stroži i blaži oblik vjerskog života. Mogao je izabrati isposnički nemrsni način ispovijedanja vjere, odreći se životinjskog mesa i mliječnih proizvoda, ili biti mrsni.

Krstjani Crkve bosanske su krštenja obavljali u danima zrelosti, nisu krstili djecu kao novorođenčad, jer se sveti Bazilije, koji je živio u četvrtom stoljeću, krstio kad je stekao zrelost. I Isus Krist, kao i prvi kršćani su se krstili kao odrasle osobe.

Sveti Bazilije je držao da vjernici moraju biti svjesni i pripravni da bi prihvatiti Kristovu vjeru. Bio je sveti Bazilije biskup i propovijedao je i živio isposnički život, a sam je poput Krista zalazio među siromahe, među gubavce, sakate i bolesne i siromašne ljude i pomagao im. Resila ga vrlina suosjećanja s drugima i prijezir zlata i bogatstva.

Rijetka sačuvana evanđelja Crkve bosanske dokazuju da krstjani nisu bili sljedbenici ni boga Ahura Mazde, odnosno vjere za koju se u staroj Perziji izborio Zaratrusta, niti su bili sljedbenici Zaratrustinog sljedbenika u Perziji filozofa Maniheja, ni bugarskog svećenika Bogomila.

Manihej je bio prorok kršćanin i pokušao je spojiti Zaratrustino i Kristovo učenje i obogatiti ga budizmom, ali je poput Krista osuđen i umro razapet na križu. Svećenik Bogomil je sredinom desetog stoljeća u Makedoniji obnovio Manihejevo učenje o Bogu.

U to vrijeme je u Makedoniji bio i znatan broj borbenih svećenika Pavlina, od kojih su mnogi u desetom stoljeću preselili na Apeninski poluotok. O učenju Bogomila prvi je kritički pisao skopski patrijarh Teofilakta. Mnogo više zamjerki i optužbi je iznio biskup Kozma.

Sveti Kozma i Damjan su proglašeni svecima, jer su kao biskupi širili Kristovu vjeru i besplatno liječili narod, posebno siromahe. Sveti Kozma se naljutio na brata svetog Damjana što je od neke izliječene žene uzeo tri  jajeta. Uzeo ih jer ga izliječena žena u ime Krista preklinjala da ih uzme.

Tako pravedan i preosjetljiv sveti Kozma je našao mnoge zamjerke i Bogomilu i njegovim pristašama. Sveti Kozma je istakao je da je svećenik Bogomil bio u vjerskoj dilemi i nije vjerovao da Bog ljudima dijeli i dobro i zlo, pa je dilemu riješio tako da je zlo pripisao Sotoni. Vjerovao je i u moć Sotone.

U svetoj knjizi Avesti Zaratrustva je također zastupao dva načela i imenovao Boga zla, nazvao ga Ahrimanom. Po opisima onih koji nisu prihvaćali Bogomilovo učenje, Bogomil je tvrdio da je Sotona ili otpadnik iz reda Božjih anđela, ili je odmetnuti Božji sin.

U Novom zavjetu je zabilježeno da je Sotona iskušavala i Isusa Krista. Pošto nema zabilježenih teoloških rasprava između papinskih teologa i svećenika Bogomila, Kozmina zapažanja su subjektivna. Sve su to Kozmine kritike zbog protivljenja jedinstvenom tumačenju Isusa Krista, a i zbog dileme je li Isus Krist prorok ili je Božji sin.

Žestoke teološke rasprave su vođene u svrhu uspostave jedinstva u vođenju kršćanstva. Žestoke rasprave su vođene i o ikonama, jer su vjernici počeli štovati ikone kao božanstvo. Cvjetala je trgovina ikonama. Raspravljalo se i o arijanstvu. Naglašavano je da prije Isusa Krista nije moglo biti Svetog Trojstva, da nije bilo druge božanske osobe i da je Duh Sveti bio u Isusu.

Te rasprave su dovele i do raskola kršćanskih crkava na istočnu i zapadnu. I Crkva bosanska je imala natruhe bogumilstva, ali joj bitnija bila neovisnost i samostalnost. Kršćanske pape i bizantski arhiepiskopi nisu mogli podnijeti da postoje kršćani koji ne priznaju njihov autoritet i ne daju crkvene poreze.

Kad se analizira nauk svetog Bazilija i ponašanje bosanskih Kristjana, uočljivo je da su se posve ugledali u Kristov i Bazilijev nauk i slavili Kristov zemaljski život i njegove propovijedi, slavili razapetog Krista i crtali njegovo skidanje s križa, slavili Pijetu, a i njegovo uskrdnuće. Slavili su križ, a križ se nalazi na mnogim nadgrobnim spomenicima stojećcim, zvanim u naše dane stećcima.

Borbeni papa Inocent III. zvani Nevini mnogo je krvi prolio. (Povijesna ironija!) Organizirao je Četvrti križatski rat, težio da papinstvo bude najveća vlast na zemlji, vodio je rat protiv albigineza i odobrio vojni pohod na „nevjernike“ u Bosni.

Dao je dozvolu da ih kršćanska vojska uništi, da im imovino oduzme i da ne štedi ni bana. Ta politika je ohrabrivala kaločke biskupe i više puta su nasrtali na krstjane. Kad bi vodili vojnu, tada su bili okrutni. Neke krstjane su razapinjali na bodljikavim grmovima, neke vezali za stupove i spaljivali ih na isti način kao što je kršćane spaljivao rimski imperator Neron.

Prisiljavanje krstjane na pokornost rimskoj katoličkoj crkvi rađalo je žestoke otpore, pa su se krstjani branili oružjem  i iz osvete razorili prvi sagrađeni katolički samostan u Bosni. Taj franjevački samostan sagradio je Stjepan II. Kotromanić.

Zbog odmetništva od moćnog i zapadnog i istočnog kršćanskog svećenstva, zbog odbacivanja i latinskog i crkvenoslavenskog jezika, zbog neplaćanja biskupskih poreza i Vatikan i Carigrad su ih proglasili krivovjernicima, pa slali učene svećenike da da ih preobraćaju.

Velike uspjehe u preobraćanju puka bosanskog i humskog su imali učeni svećenici prosjaci. To su bili franjevci i jedan broj dominikanca. Kao učeni, a skromni kao i ujaci glagoljaši vjernika kristijana, bili su prihvaćeni u puku i mnoge kristjane su preobratili.

I oni su poput ujaka krstjana obilazili betežne (bolesne) pučane, sjedili i pored umirućih vjernika i za njihove duše se Bogu molili, davali duhovnu utjehu, krijepili vjeru u Boga, a uz sve to širili i pismenost i zdravstvene savjete i lijekove.

Prvi franjevac koji je stigao u Bosnu i provjeravao bana Ninoslava bio je splitski provincijal. Uvjerio se provincijal 1248. godine da je Ninoslav katolik. O tome je izvijestio papu i time je onemogućen kaločki nadbiskup Benedikt da povede križarsku vojnu.

Zasluge da u Bosnu 1291. godine stignu još dvojice franjevaca pripadaju srpskom kralju Stjepanu Dragutinu Nemanjiću. Bio je srpski kralj od 1276. do 1282. godine, a potom s bratom Milutinom suvladar do 1316. godine.

Upravu u Srijemskoj Srbiji i sjeveroistočnoj Bosni dao mu je punac (tast) ugarsko-hrvatski kralj Ladislav Kumanac. Srijemska Srbija je bio prostor Mačve s Beogradom. Stjepan (Stevan) Dragutin je slao pisma papi i tražio da papa pošalje učene svećenike da obrazuju puk.

Sam je Dragutin bio katolik, rodila ga katolkinja, a katolkinja je bila i njegova supruga. Bila je  ugarska princeza. Pet njihovih kćeri je ispovijedalo katoličku vjeru. Njegova kći Jelena (Jelisaveta) se udala za bana Stjepana I. Kotromanića, a druga Ursula se udala za hrvatskoga bana Pavla Šubića.

Fra Brko je iz knjižnice  donio Žitije Danila Pećkog u kojem su opisi života srpskih kraljeva i episkopa i pročitao pismo pape Nikole IV. upućeno Stjepanu Dragutinu godine 1288.

.…Uostalom budući da zbog nesposobnosti ljudske naravi, ne možemo u isto vrijeme osobno biti na raznim mjestima, a ne bismo htjeli svojom odsutnošću zanemariti one kod kojih nismo prisutni, šaljemo im brižne i razborite muževe mjesto nas. Preko njih ispunjavamo dužnost svoje apostolske službe. Stoga smo smatrali da treba da ti pošaljemo iz Reda Manje braće ljude doduše siromašne u ovom svijetu, no vjerom bogate, potpunije poučene u Gospodnjem zakonu. To su naši dragi sinovi braća Marin i Ciprijan, koji ti nose ovo pismo, da ti i tvoj narod spasonosnim poučavanjem ove braće punije upoznate Božjeg sina Isusa Krista, njegovu slavnu Majku i propise kršćanske vjere…

Borba protiv krivovjerja u Raškoj

Istočno od Banovine Bosne, na desnoj obali gornjeg toka Drine u srpskoj zemlji zvanoj Raška (područje Lima, gornje Drine, Ibra i Zapadne Morave)  je svršetkom dvanaestog i početkom trinaestog stoljeća vjersko trvenje bilo jednako pogubno.

U doba Save Nemanjića održana su dva značajna državno crkvena sabora. Na Prvom saboru 1186. godine u Risu usvojena je odluka o progonu krivovjernika, (pa svećenici i vjernici sljedbenici Bogumila, u Raškoj nazvani babuni proglašeni krivovjernicima i doživjeli teške fizičke kazne.

Velik broj babunskih svećenika ostao bez jezika, odrezan im sve do grla. Nekima odrezani nosevi, nekima unakažena lica i odsječene šake. Spaljivali im svete knjige. Tad se vodio pravi vjerski rat među Rašanima (Srbima), pa jeznatan broj babuna završio na lomači.

Godine 1219. Savu Nemanjića je nicejski ekumenski patrijarh rukopoloženjem imenovao srpskim arhiepiskopom i odobrio autokefalnost srpske crkve. Vrativši se U Rašku Sava je najprije izmirio zaraćenu braću i zaustavio rat zbog borbe za vlast, pa potom zavodio svoj red među pravoslavnim vjernicima.

Pošto je i pored progona krivovjerja iz 1186. godine ostalo dosta vjernika koji nisu prihvatili bizantsko pravoslavlje, Sava je godine 1221. na saboru u Žići, na Drugom državno crkvenom saboru, najprije krunio za srpskog kralja brata Stefana Prvovjenčanog (iako ga papinskom krunom papin izaslanik 1217. godine već bio okrunio), a potom organizirao nove vjerske progone babuna.

Bacio je prokletstvo i na njih i na didove (biskupe) Crkve bosanske, jer im pružaju utočište. Tada je srpska vojska uspješno „s velikin beščašćem“ iz Raške izvršila izgon svih vjernika koji ne priznaju pravoslavne arhiepiskope i patrijarhe.

Istakao je da su Osmanlije dugo vremena bile moćne, bili najjača sila na Balkanu, a možda i na svijetu, pa pokorili oko četrdeset zemalja. U osvojenim europskim kršćanskim zemljama su ili rušili crkve, ili ih pretvarali u džamije, a kad su onemoćali postali su tolerantniji.

Vrijeme nemoći je bilo kad je feudalizam u Europi nestajao, a turska država ga čuvala. Gubila je moć, a europske građanske države doživljavale ekonomski procvat. U osamnaestom stoljeću, u vrijeme kad se ne samo prestalo širiti „Tursko Carstvo“, nego se sve više smanjivalo, sultani su uvidjeli svoje ekonomsko zaostajanje, pa uvodili reforme i mijenjali politiku vladanja i prema muslimanima i prema onim vjernicima  koje su zvali kaurima (nevjernicima).

Bosna pod Turcima

Govoreći o stoljećima ropstva pod Turcima fra Brko je naglasio da je sve do devetnaestog stoljeća vlast turskih sultana u Bosni bila surovija i okrutnija negoli u nekim drugim zemljama, jer je u Bosni i u Zemlji Humskoj, u planinskim masivima i u vrletnim brdima, u šumama i gudurama uvijek bilo slobode željnih junaka, bilo prkosnih hajduka i njihove braće uskoka.

Bivalo je da bude i Turaka bundžija, pa su se i njihovi grijesi također strogo kažnjavali. Za kršćane je azijatska moćna vlast bila i ostala mračna, tuđinska, a zbog velikih zuluma i prijezira kršćanske vjere često je bila i neprijateljska.

Zbog dugotrajnog otpora mnogih kršćana da prihvate vjeru posljednjeg Velikog Proroka, sultani su slali opake namjesnike da davanjima povlastica, a i nasiljem šire islam.

Malo više od dva stoljeća kasnije, u vrijeme kad su Turci osvojili zapadni Balkan, oni nisu u svemu postupali kao Kadaloh franački i neki latinski biskupi, niti kao podanici Save Nemanjića.

U prvom naletu rušili su crkve i samostane, ubijali su i franjevce, ali ih nisu sakatili. Prema katoličkom puku su se služili blažim i dugotrajnijim načinima prevođenja na islam. Skoro cijelo plemstvo, koje nije pobjeglo iz Bosne i Zemlje Humske su pridobili tako da su im ostavljali imanja i povlastice.

Davali su im begovske titule. Sin moćnog Stjepana Kosače je poturčivši se postao beglerbeg Anadolije. Postao je vrhovni komandant osmanlijske vojske. Vodio je vojsku na Egipat i egipatskog sultana. Egipatski sultan je bio musliman, a napadnut je, jer je oženio sina kršćanskom Koptikinjom i time dao povod sultanu Selimu da ga napadne.

U borbo s egipatskim memelucima Hercegović (Kosača) je bio i zarobljen, pa potom radi primirja pušten. Bio je miljenik sultana Selima I. Postao je potom zapovjednik turske mornarice i imao sto ratnih brodova.

Uspješno je ratovao, pa je za  sultana Selima I.  dvostruko uvećao Otomansko Carstvo. Postao je i veliki vezir, prvi turski vezir iz Bosanskog sandžaka. Odanošću je veliki vezir Hercegović utro put drugom velikom veziru, utro put Mehmed-paši Sokoloviću.

Kao zalog vjernosti plemstvo iz Bosne je davala sultanu svoje sinove. Bio je to običaj koji se prakticirao i prije dolaska Turaka.1* 

Među prvim opljačkanim i razorenim katoličkim samostanima bio je livanjski.

Povjesničari Safet-beg Bašagić i Kemura su istražujući turske deftere utvrdili da su u vrijeme prodora Turaka skoro svi vjernici bili katolici, da ih 98 %  vjernika bio puk katolički.

O sultanu Bajazidu I.

Sin sultana Murata I. Bajazid I. zvani Yildririm (Brz kao munja) je naslijedio osvajača Bosanskog Kraljevstva i tridest i jednu godinu vladao Osmanlijskim Carstvom. Vidno je iz povijesnih događanja da je slavu stekao ratujući na Balkanu. Moćno je učvrstio Osmanlijsko Carstvo.

Pošto je Kneževina Srbija, odnosno kneginja Milica dvije godine nakon Kosovske bitke priznala sultanovu vlast, plaćala danak i primila sultanovu vojsku, našla se u vazalnom odnosu, pa nije ratovala s Turcima, ali je srpska vojska tih godina na drugim bojišnicama ratovala za sultana.

Kad je stasao i od majke Milice preuzeo kneževinu, Stefan Lazarević je godine 1396. u bitci kod Nikopolja Bajazidu I. izvojevao pobjedu protiv europskih križara. Bila je to velika bitka, znatno veća od Kosovske. Kršćanskim vojskama je zapovijedao ugarski i hrvatski kralj Žigmund.

Zbog vazalnog odnosa srpska pravoslavna crkva je nastojala proširiti svoju vjersku vlast nad Bosanskim sandžakom  i katolike proglasiti svojim podanicima i od njih uzimati vjerski danak. Srpskim patrijarsima je pogodovalo to što je Muratov sin Bajazid I. uzeo u svoj harem i kćerku kneza Lazara.

Srpska vladarica Milica Hrebljanović (pod starost je dobila ime monahinja Efrosinija) je kćerka Vlatka Nemanjića, u narodnim pjesmama opjevanog i oplakanog kosovskog junaka Jug Bogdana Nemanjića. Srbi ju nazivaju i caricom. Morala je poslati u sultanov harem najmlađu kćerku, svoju sedamnaestogodišnju Oliveru. Morala je poslati i velik miraz.

Odvela su ju dva brata, dva sina kneza Lazara. Sestru su odveli sinu sultana koji im je ubio oca. Bajazid I. je ubrzo bio oduševljen obrazovanom i lijepom plemkinjim Oliverom i postala mu je četvrta hanuma (zvanična žena).

Zbog nje je zanemario druge žene, pa i prvu legendarnu mladenku Devlet Hatun. Sultanske knjige su zabilježile  da je Murat I. ženeći sina Bajazida I. organizirao najveće svadbeno slavlje u povijesti Otomanskog Carstva. Cijela carevina ga  proslavila, a vjenčani darovi su stizali sa svih strana, pa i iz drugih zemalja. Po gradovima je tad nestalo glava šećera, jer su u kazanima punim halve

Čašćeni sultanovi podanici. Svatovskih uzvanika bilo nekoliko tisuća, a vjenčani darova je bilo toliko da ih carski dvor nije mogao primiti, nego su su dijeljeni stanovnicima Edirne i Burse.

Fra Brko je ispripovijedao i tužan kraj sultana Bajazidu I. Sultan je silno zavolio lijepu i obrazovanu Oliveru i zanemario druge žene. Zadivio ju je gradnjom u Bursi Ulu džamije (ulu=velike) sa dvadeset kupola, dva minareta i šedervanom (bazenom) u sredini džamije.

Vodio ju sa sobom i u vojne pohode, pa je u bitci za Ankaru (Angoru) 1402. i Olivera bila zarobljena. U toj bitci s Mongolima, u bitci s vojskom moćnog kana Timur Lenka je Bajazid I. pao s konja i bio zarobljen. To je bio i kraj bitke u kojoj je s obje strane izginulo po četrdeset tisuća ratnika.

Zaplijenjeni su i sultanovi šatori i hanuma Olivera. Povlači se priča da se Bajazid I., zvani Jildirim (onaj koji se u svim situacijama brzo kao munja snalazio) u zarobljeništvu ubio. Ubio se zbog poniženja, jer je njegova ljubimica Olivera morala razgolićena pod mongolskim šatorom posluživati vino i njemu i šepavom kanu Timuru Lenku.

Druga priča govori da ga kan Timur Lenko teško ponizio, da ga obukao u žensku odjeću i na zaprežnim kolima držao u željeznom kavezu. Pošto ne postoje mongolski povijesni zapisi o tome, moguće je u te priče vjerovati i nevjerovati. Osmanlije su njegovo tijelo otkupile, a njegov turbe je u Bursi.

Povijesno je potkrijepljena istina da je Lazarov sin Stefan Lazarević bio odan sultanu Bajazidu I., da je srpska vojska sudjelovala i u bitci kod Angore. Srpsko oklopno konjanišvto se tada uspješno borilo protiv moćnih Mongola i neporaženo izišlo iz bitke.

Povuklo se poslije Bajazidovovog zarobljavanja. Knez Stefan Lazarević se odlikovao visinom, hrabrošu i pronicivošću, pa je uživao ugled i kod Mongola, te je zahvaljujući ratnom ugledu iz mongolskog ropstva uspio otkupiti sestru Oliveru.

Na povratku iz bitke u Konstantinopolju bizanski car ga ugostio i za ratni podvig nagradio i proglasio despotom. Fra Brko je tvrdio da je malo slavljen u srpskoj historiografiji, a ponos je srpske povijesti, jer je u teškim vremenim postao despot, a Srbija despotovina. Prvi je srpski pjesnik i začetnik srpske svjetovne poezije. Jedno vrijeme je priznao i vazalstvo Ugarskohrvatskog Kraljevstva, pa je to bio prvi put da su Srbija i Hrvatska bile u istoj državi.

_________________________________________________________1*Danilovo žitije kaže da je srpski kralj Milutin jedno vrijeme Mongolima (Tatarima) dao u zalog svog sina Stefana i još dvanaest dječaka srpskih župana. To je bio zalog da neće ratovati protiv Tatara (Mongola). Kad se mladi Stefan vratio iz zatočeništva, otac ga uskoro dao oslijepiti, a razlog može biti ili Stefanova pobuna protiv oca Milutina, ili to što se Stefan zaljubio u svoju mladu maćehu Sofiju. Milutinova peta žena bizantska princeza Sofija je imala  samo pet godina kad je postala Milutinova vjenčana žena. Usijana sablja je Stefanu spalila očne kapke i obrve, ali vid nije ubila, pa je Stefan poslije očeve smrti otkrio da vidi i postao kralj. I kao kralj tužnu je sudbinu doživio, jer ga sin Dušan da bi preuzeo kraljevstvo udavio.