BRANKO PENJAK / Livanjski zaselak Gornja Brina

OBITELJ BODULICA

Uz seoski put prema velebnom livanjskom katoličkom duhovnom centru, prema Franjevačkom samostanu i najvećoj bosanskohercegovačkoj katoličkoj crki, Crkvi Svetog Petra i Pavla (najvećoj zadužbini fra Lovre Karaule) su kuće Gornjobrinjana.

Do gušenja Hrvatskog proljeća, do 1972. godine je između Krkinih (Miloložinih) i Barišića kuća bila stara kuća Ive Bodulice.

Iz Duletovog prezimena  se zaključuje da su njegovi predci stigli u Livno s nekog jadranskog otoka. Duletova unuka Dražena pamti da se pripovijedalo da su stigli ili s otoka Brača ili sa jednog od zadarskih otoka.

Ivana  je resio nadimak Dule. U riječi Dule glas „u“ se brzo i kratko izgovarao. Njegova kamena kuća sa crvenim crijepom je imala dosta visok strop i veće prozore od drugih kuća.

Dule je prije posljednjeg svjetskog rata radio u livanjskoj zemaljskoj zadruzi i bio malo bogatiji od susjeda. Kao i mnoge kuće u livanjskim selima njegova stara kuća je bila podijeljena na dio za čeljad i dio za kućno blago (za živine), pa dugo bila i pojata i kuća.

Imala je tri prozora na dvije sobe. Imala je i sobicu za hranu i trap, a i ganjak (hodnik). Dule je bio ponosan na svoju kuću. Na jedna vrata ulazili ukućani, a na druga dvije krave i nekoliko ovaca.

U toj kući su rođene kćeri Pava, Brana i Slava. Pavu i Branu je u svjetskom ratu napao tifus i velike temperature, pa mlade umrle. Duletova supruga Ljuba je odrasla u gradu, u obitelji Šimić.

Umrla je u porodu šestog djeteta. Rodila dječaka Peru, a i dječak bez majčinih prsa kratko živio. Bez Ljube Dule se našao u nevolji i ponovno se oženio. Oženio udovicu bez djece.

Doživio je da su mu u Drugom svjetskom ratu od tifusa i visokih temperatura preminule i dvije djevojčice, preminula osmogodišnja Pava i četverogodišmka Brana (Branka).

U prvim mjesecima poslije rata umro mu sin Niko. Od brojne obitelji ostao živ sin Ante i kći Slava. Na Brini su živjeli bliži Duletovi rođaci, živjela sestra Ruža i njena obitelj Čondrić.

Sestra ostala bez muža, pa su za obitelj rano počeli brigu brinuti sinovi Dragan, Ljuban i kći Ljubica. Ružini sinovi Mirko i Mladen bili u djetinjoj dobi. U Suhače je živjela bliža Duletova rodica  Birđa Boban, a ni ona, ni drugi nisu mogli Duletu pomagati, očekivali da on njima pomaže.

Ostarjeli Dule je ponekad sa susjedima razgovarao o Božjem davanju. Govorio je: „Bog daje i uzima i ja ga uvijek ne razumijem“. Spominjao kako su stariji sin Niko skupa sa Stipom Tokićem, Brankom Kasalom i Paškom Bandovom kosili sijeno na Kruzima, sišli s Kruga i ostavili kose, vodire i bruseve i kao dragovoljci se prijavili u vojne postrojbe.

Svi su bili vršnjaci, osamnaestogodišnjaci. Prijavili su se u vojsku koju su Livnjani zvali hrvatskom. U ratu su Stipe i Branko poginuli, Paško je uspio zdrav se kući vratiti, a slomljen i ozlijeđen se vratio Duletov Niko.

Doživio je velika zlostavljanja. Maćeha, zvali je Duletovicom, mu iskazivala majčinsku ljubav i svinjskom mašću i lozom rakijom ranjene udove, ranjena rebra i ramena liječila. Nakon pola godine umro je Niko na krevetu smještenom u sobi u kojoj se po tadašnjim seoskim običajima i kuhalo i spavalo.

Došao dan kad je zvono sa goričkog zvonika označilo podne, ukućani se prekrstili, sjeli za stol, a maćeha Niki u šalici juhu dala. Pio ju je polako i osmijehom se zahvaljivao i maćehi, i Duletu, i bratu Anti i sestri Slavi.

Duletov susjed Ivić Miloloža je bio Nikin vršnjak i došao ga vidjeti. On pamti da je umro u dva sata popodne, da se  zakašljao, onesvijestio i dušu ispustio. Dule je ponekad s tugom u glasu govorio: „Ne dao vam dragi Bog tu bol da svoju djecu u zemlju polažete, ja sam ih četvero ukopao.“

 Kći Slava bila čvrsta i zdrava, a kad je stasala udala se i odselila u Zagreb. Rijetko kad je iz Zagreba dolazila na Brinu. Duletov mlađi sin Ante je bio živahan i posve zdrav momak. Jedno  vrijeme pohađao je zanatsku školu, pa radio u cipelarskoj zadruzi.

Ocu je donosio malu šusterske plaću. Nevolju je imao kad je regrutiran u „dobrovoljačku“ radnu brigadu i poslan u Crnu Goru. Uzalud govorio da on uzdržava ostarjelog oca.

Radeći na izgradnji neke ceste bio je izložen opasnostima. Mineri razbijali brdo i kamenje često letjelo na sve strane. Bježalo se u zaklon, a jedan manji kamen ozlijedio je Antino oko. Vratio se s bijelim ovojima oko glave, pa neki mislili da je na Brinu zalutao hodža.

Vlast ga opet zaposlila u cipelarskoj zadruzi. U zadruzi je pravio nove i popravljao iznošene cipele. Znalački je izrađiva one tvrde, duboke, one zimske, one često zvane kundure. Vješto ih potkivao cvekama. Cveke su bile čavli s povećim glavama, bile protiv klizavosti.

Na iznošenim cipelama mijenjao je i potplate i pete. Za potplate i pete postojalo je šilo i drveni čavli. U to vrijeme brinjskoj djeci su se uvijek naručivale cipele za jedan ili dva broja veće od stopala i trajale su i po tri godine, a naslijeđivala ih mlađa djeca. Jedne cipele ponekad je dvoje djece koristilo. Nekima cipele spadale s nogu, pa ih nosili u ruci, a bosi hodali.

Ante je dosta dugo momkovao. Njegovi vršnjaci  se poženili,  pa se morao družiti s znatno mlađim momcima. Uvijek je imao ispeglano odijelo i nekima ga i posuđivao. U Antinom plavom odijeli susjed Ukromir je proslavio maturantsku zabavu.

Uoči pada strašnog Aleksandra Rankovića, Titinog i Jovankinog vjenčanog kuma, moćnog političara koji se hvalio poslijeratnim brojem ubijenih unutrašnjih državnih neprijatelja, brojem većim od pola milijuna, umrla je Antina maćeha, pa je Ante oca obradovao i oženio se.

Sretno se oženio djevojkom iz livanjskog sela Bila. Kada je shvatio da se od cipelarskog zanata slabo živi, otišao je Ante na rad, otišao, kako su Brinjani govorili „u svetu zemlju“, otišao u Njemačku.

Ta ”sveta zemlja” je u strašnom  velikom ratu bila posve porušena i razorena, a zahvaljujući nekakvom Maršalovom planu se brzo obnavljala, pa cvjetali građevinski radovi. Zarađivao je Ante novac, a uvijek ljubazna i draga Biljanka Zora mu četvero djece rodila, odgajala i školovala.

Ostarjeli Dule je spokojan umro. Kad je Ante zaradio dosta novca, uspio je u svojoj bašti novu kuću sagraditi, a staru kuću prodati. U mirovini lijepo živio i ponosan bio na uspješnu svoju djecu, na: Snježanu, Dijanu, Dražanu i Ivana. Snježana je postala prva brinjska liječnica pedijatrica, Dijana diplomirala na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, Dražana predškolski odgoj, a Ivan nišu prometnu školu.

Za vrijeme Domovinskog rata Antin Ivan se uključio u HVO i kad su  ga na bojišnicu ispraćali, bili su i zabrinuti i ponosni. Ante je svoju Zoru podsjetio na sudbinu brata Nike i oboje su se Bogu pomolili zazivali ga da se Ivan i svi Brinjani sretno kući vrate.

Brinjasko – žabljačka satnija je 12. travnja 1992. godine na Strmici iznad Glamočkog polja  imala zadaću spriječiti prodor JNA tenkova prema Livnu. Zalegli su na goleti, zalegli između stijena i čekali napad.

U Drugom vodu satnije u blizini zidova jedne košare razmjetilo se petnaestak mladih Brinjana i jedan pedesetogodišnjak. Od oružja su imali kupljene svoje puške ‘Litvanke’, dobivene male bombe, jednu pušku ‘Argentinku’ i jedan raketni bacač Zolju.

Uočio pedesetogodišnjak da su u vodu osmoricu momaka, osmorica sinova njegovih susjeda bili sinovi jedinci u obitelji. Bojao se za njih. Ti jedinci nisu dezertirali, nisu iz Livna u inozemstvo pobjegli.

Moguća njihova pogibija je značila kraj jedne obiteljske loze. Dvanaestog, trinaestog i četrnaestog travnja 1992.  godine uskomešalo se vrijeme, pa kišilo, snježilo, a i sunce se probijalo pa mokre odore sušilo.

Noću su u zaklonima ispod šatorskih krila ložene vatre, sušena roba, a u jednoj brvnari se naizmjenice uz peć grijalo. Tih dana su se mnoge livanjske majke Bogu obraćale i molile da ne stradaju livanjske satnije, da slabo naoružana i neiskusna brinjsko-žabljačka satnija, uspješno dočeka i odbije napad agresorskih snaga.

Na lijevom boku satnije su bili Kablićani i Prilučani. Oko podne u zaklonima, u rovovima svi su se prignuli, jer su doživjeli žestoke topničke udare. Gađali su ih Miloševićevi topnici iz sela Dragnića.

Eksplozije granata nadaleko su odjekivale.  Očekivali oficiri JNA da će se branitelji razbježali. Zasigurno su uočili da se s istočnih padina Cincara povlačila jedna satnija i preko Kruga prema gradu uputila. (Povukla se gornjogradska livanjska).

Zabrinulu su se i Brinjani i Žabljačani kad su uočili da je ostao nezaštićen desni bok njihovih položaja. Je li to bila taktička varka, ili bijeg gradske satnije za Brinjane i Žabljačane ostalo je tajna.

Nedugo potom s Glamočkog polja dopirala buka tenkova. Izviđači dojavili da ispred tenkova jedan veći bager cestu raščišćava i moguće tenkovske mine sklanja. Lagano su napredovali, a i to je bila taktika zastrašivanja.

Dojavili izviđači da iza tenkova nastupa brojna pješadija. Mirno puni zebnje čekale dvije satnije dolazak nadmoćnog neprijatelja.

U jednom trenutku uočili su Brinjani kako se niz strminu ususret tenovima spušta desetak iz Zadra pristiglih HOS-ovaca. Doskora se čule detonacije. Hosovski raketni bacači zolje su uništile bager i tenk T-84.

Hosovci se brzo povukli u zaklon, pa otvorili vatru iz autimatskih pušaka. Osokolili se tada i Prilučani i Kablićani i paljbom iz lakog oružja zasuli napadače. Brinjani i Žabljačani smireno čekali na svojim položajima.

Ivanov vršnjak Tomica Šušnjar je milovao svoju zolju. Zorkin unuk, sin Mije Milolože promatrao bitku dvogledom i vikao: „Bježe četiri tenka!“ Bježi pješadija!“

I izviđači dojavili da se tenkovi vraćaju prema selu Dolac, da pješadija bježi. Prestala pucnjava. Napad se nije ponovio i noć se približila. Pedesetogodišnjak otišao do Prilučana i saznao da su čuli jauke napadača.

Izviđači su i dalje pratili svjetla po glamočkim cestama. Stigao treći dan, a novog napada nije bilo. U popodnevnim satima Brinjane i Žabljačane je obradovao satnik Draško Pavić. Doveo je svoju Dobranjsku satniju, osigurao desni bok i izvršio smjenu Brinjana i Žabljačana.

Čudili su se Dobranjci da brinjko-žabljačka satnija nije ispalila niti jedan metak, a da je sudionik pobjede. Vezisti, koji su prisluškivali javljanja JNA motorola, prenijeli su vijest da je u Glamoču proglašen dan žalosti, da je osim nekoliko vojnika poginuo i jedan pukovnik JNA. (I pripovjedač ove priče je te dane bio na položaju i pamti da ni nakon 60 provedenih i neprospavanih sati na Strmici nije bio pospan. On zaključuje da nije bilo hrabrih Zadrana, hrabrih Hosovaca i njihovih zolja, da bi bitka bila mnogo gora i da bi se možda i probili tenkovi JNA. Teško je i pomisliti kako bi to bio tragičan dan za Livnjane.)

Brinjsko – žabljačka satnija do kraja rata je opstala, postala lakojurišna, popunjavala se, bila i u Uskoplju i u Majdanu i imala je jednog poginulog i nekoliko ranjenih momaka.

Poslije rata Antin sin Ivan, kao i mnogi drugi branitelji livanjskog kraja. nije uspio u Livnu naći posao, pa je otišao u Zagreb. Tamo su živi i sestra Dijana.

U malom vremenskom razmaku poslije Domovinskog rata su mu umrli i otac Ante i majka Zora. Dijana i Ivan za svaki Dušni dan dođu iz Zagreba i skupa sa Snježanom i Dražanom odnese na grobe svojim umrlim Bodulicama svijeće i cvijeće.

Ivan zna da ga zaključani očev novi dom čeka, ali se još nije odlučio na povratak iz Zagreba. Oženio se i ima dvoje djece. Trava kućnog dvorišta čeka igru bosonogih mladih Duletovih praunuka.

Branko Penjak / Zaselak Gornja Brina

Priča 3.

BRINJANI BARIŠIĆI

U doba Kršćanske Carevine  austrijski vojnik Franc Štefner odlučio ostati u Livnu, odlučio oženiti se s ljepoticom Marom Barišić. Stariji Brinjani su kazivali da su Franc i Marin brat Ivo  dogovorno kupili imanje na Brini. Potomci Barišića govore da je njihov predak Ivan imanje kupio i polovinu darovao sestri i njenom mužu Francu. Imanje je kupljeno od  udovca bez djece, od Ivšina Penjaka.

Kupili su i dio orlovačkog kamenjara, pa kamenje krčili i kamenjar u baštu pretvorili . Po tadašnjim navikama gradnje sagradili su  omanje prizemne kuće, jer ih lakše bilo grijati. Francova kuća je kvalitetnije ozidana. Imala je voćnjak ispred i plodnu baštu ispod kuće. Poslije II. svjetskog rata u Barišića kao i u ostalih gornjih Brinjana čeljad je u malim sobicama živjela, pa  su braća Jozo (jokan) i Matko nove kućeo zidali, a u naše dane kad nebom avioni ostavljaju bijele tragove, u Gornjoj Brini je deset lijepih Barišića kuća, a k tomu i dvije u Donjoj Brini.

Brinjski učitelj Pavo rado je dolazio do Barišića, do svojih rođaka i njihovih susjeda i uvijek bio počašćen čašicom rakije. To je bio drag i  ustaljen brinjski običaj. Rado je dolazio do ujaka Jokana i do ujaka Matka. On je znao da su Barišići na Brinu doselili ispod  planine Dinare, da su doselili iz sela Rujana i da su prije negoli su kuću na Brini napravili, stanovali u fratarskom svratištu, u zgradi  zvanoj Fratarski han.

Pričao je Pavo da se njegova mati Mara u tom hanu rodila, da je  baka Ivka (Ivom je zvali) znatno duže od  muža Ive živjela. (Kad su napustili taj han u nj je uselio fratarski kuhar Puhalo, a potom ga i on napustio i doselio na Brinu. Poslije rata, nakon što je han  nacinaliziran, u hanu živjela Maša Puhalova i porodica njenog sina Ante, pa han zvali Mašin han. Han je bio odveć blizu brinjskog i gradskog groblja, bio  uz cestu  na dijelu okrajku vlažnog Fratarskog dolca.)

Pamti i pripovjedač ove priče da je baka Iva u njegovu kuću često dolazila, s njegovom majkom udovicom u grad po borački dodatak odlazila. Iva dobivala tisuću dinara za poginulog sina, a propovjedačeva mati za poginulog muža.  Iva je često s tugom u glasu govorila kako je od četiri sina bez dvojice ostala. Njen odlučni sin Mijo radio u belgijskoj čeličani i iz čeličane otišao u rat u Španjolsku. Pridružio se onima koji su se u građanskom ratu borili za republiku, za vlast radnika i seljaka, pa  za te ideale život dao. Rat ga progutao, a supruge i svoje djece nije imao. Drugi Ivin sin, njen miljenik Mirko majci nikad nije oprostio što ga na njen prijedlog otac Ivo po svom izboru oženio.

Našao mu pristojnu, dragu, ali stariju djevojku Klaru. Njena je obitelj imala više njiva i livada negoli sva domaćinstva  gornjih Brinjana. Iva je bila svjesna da će ženidbom te djevojke njena kuća dobiti ono što nema, da će dobiti nekoliko duluma oranice, a možda i  livade. Taj plan se samo dijelom ostvario, roditelji dobili njivu, ali su i Iva i Ivo izgubila poštivanje i ljubav sina. Mladi Mirko je bio učitelj i bio ludo zaljubljen u lijepu garavu Glamočanku, u kćerku jednog šumara.

Očeva i majčina računica snove mu razorila, pa kao i mnogi tadašnji momci morao se ženiti po volji roditelja. Ožalošćen mladi učitelj je  buntovno tražio premještaj u drugi veći grad. U malom mjestu bilo mu mučno među svijet izlaziti, strah ga bilo da će šumarevu ljepoticu, da će djevojku svojih snova  susretati, pa ubrzo odselio u Zagreb. Znao je da u velokom gradu sve  uobičajeno, pa i to da se mladi muškarac oženi zreliju djevojku. Ženina braća mu pomogla da kupi veliki stan i ni u čemu nije oskudijevao.

U Zagrebu se nastavio školovati pa postao profesor matematike. Ne zna se koliko je dugo tugovao za garavom Jelenom, a zna se da je zavolp zalaziti u gostionice i družiti se s Livnjanima.. Rodila mu Klara četvero djece: dva sina  sina i dvije kćeri. Sin Josip je pao s voćke i teško se ozlijedio.

Postao je invalid i nije dugo živio. Sin Tomislav zavolio školu i uspio steći diplomu doktora šumarske znanosti. Dobio je i katedru na fakultetu. Postao je drugi po redu brinjski doktor znanosti. On je prvi potomak Brinjana koji je postao fakultetski profesor. Prije njega ekonomske znanosti doktorirao je Stjepan Penjak. Usput valja reći da je treći i znatno mlađi brinjski doktor znanosti i drugi fakultetski profesor bio Vlatko Erceg. Bio je unuk Pere Propada, sin njegove kćeri Milke.

Zapamćeno je da se Mirko majci nije javljao. Saznala je Iva adresu pa skupa s prijateljicom udovicom  pisma pisala. Saznala  je da je zavoli piće što se toči u male čašice i da često  boravi u gostionici „Livno“. U njoj su se  Livnjani sastajali. Nije se javljao ni četirima sestrama.

Nekoliko puta je u Livno dolazio, pored Brine i crkve na Brini prolazio do Sučića Hrasta odlazio. Prolazeći žurio se što prije udaljiti  od rodnog sela. Govorio bi  da nerado o Brini i misli. Mirka je život dosta brzo postarao, a njegovu suprugu Klaru pomladio. Umro je prije Klare. Dugo se rodbini na Brini nije  javljao ni Mirkov sin Tomislav. Kad su ga posjetili rođaci iz Livna, kad je otkrio srdačnost svoje rodbine, tad je dolazio i boravio kod Jozinog sina Vlade.

Vladina supruga Ružica zna da je Tomislav imao brata Josipa, da je Josip pao s voćke, teško se ozlijedio i bio invalid. Zna da je neoženjen i mlad umro. Također zna da su Mirko i Klara imali  i dvije kćeri, da se kći Dubravka udala i odselila u Beograd, a kći Vera udana za nekog Krausa živi u Zagrebu.

Zbog Hrvatskog proljeća Vera je bila dobila otkaz na poslu i jedno vrijeme bila neuposlena. Kad je Barišićima u Livnu javljeno da je Tomislav poginuo, da ga usmrtio zagrebački tramvaj, bili su na pogrebu.

Ivine četiri kćeri su se poudale blizu svoje rodne kuće.  Mara se udala za susjeda Penjaka,  Ruška u Žabljak za Brčića, Slavka za Vujicu i Kata za Radića iz žabljačkog zaseoka Radića Selo.

Marin sin Jozo je imao nadimak Jokan. Bio je brz i okretan, a imao i lijep  stas i glas. Oženio je Milu Vujičinu, oženi  ljepoticu ispod istočnog gradskog naselja Fera. Najčešće se Mili  pred crkvom javljao, onemogućavao druge momke da joj priđu  i s njom uspostavio posebno prijateljstvo.

Kad bi ona krenula svojoj kući, on joj govorio da ide krivim putem. Prstom pokazivao Brinu i govorio joj da je tamo njena kuća. „Ne, ne!“ govorila mu Mila. „Po mene će doći momak na konju.“ Dugo je Jokan poznavao Milinog brata Nikolu i taj Nikola je Jokanu prijetio da će mu jamiti sestru Slavku.

Dogodilo se da su Jokan i trojica Jokanovih rođaka baš na konjima stigla na prosidbu Mile,  a Milin brat Nikola (Ninom su ga zvali) je po starinskom običaju Slavku odveo  umicanjem.  Umicanje se zvalo i krađom djevojke.  Sve se sretno završilo.

Milina svadbena povorka imala dva fijakera i konjanika sa barjakom.  U fijakeru kum Tomica gitaru imao i pjevanje započinjao. Po običaju na okrajcima organizirana svatovska trka i tri nagrade dodijeljene.  Ninini svatovi sjedeći na klupama okićenih konjskih zaprega stigli su po Slavku odveli je na vjenčanje, pa se na svadbeni ručak vratili. Kad su odlazili  dva svata, zvali ih čavama, su uvis dizali ulovljene Ivine kokoši.

Završile svadbe i živilo se. Rađala se djeca pa Jokanova i Ninina djeca  postala rođaci po dva osnova, jedni ujčevići, a drugi tetkići. Kad je Jokanova Mila kao udovica imala psa Garova, Penjakov šestogodišnji  dječak Tomo dolazio se sa Garovom igrati. Htio svezanog Garova pustiti, a Mila na nj zagalamila. Osvetio se Tome tako što je Mili sakrio tepsiju. Mila sve pretražila a tepsije nema. Milina lijepa i vesela kći Brana došla ga moliti da kaže gdje je tepsija. Kazao joj da ju sakrio u cukinu kolibu.

Milini i Jokanovi sinovi  Vlado, Mirko i Ivo su mladi umrli, a u 46-oj godini života  je umro i njihov unuk Ranko.

Ivin i Ivanov najmlađi sin Matko je bio krupna, skladno građena i okretna i snažna ljudina. Tijekom II- svjetskog rata je bio domobranski  topnik. Matko je do svojih pedesetih godina rado dolazio među mlađe  momke i na Živkušinom ravnom okrajku  igrao nogomet.

Uzdigao je tri sina i dvije kćeri. Najstariji mu sin Rade naslijedio očevu korektnost, ali nije imao očevih sportskih osobina, jer je u svemu bio tih  i radin momak. Za Radu susjede govorile da je miran, dobar i brižan kao majka Ana.  Ana je rođena i odrasla u selu Donji Žabljak, u obitelji Salapića. Njena rodna kuća je bila blizu vode. Nabujali Žabljak bi ponekad dolazio do pragova nekih donjožabljačkih kuća. Matkov i Anin sin Žarko je volio životinje, dvije krave je rado gonio na pašu, a jako volio svog psa. Boraveći po Orlovači, te ispod brda Kremenjače, boraveći  po gajevima ubio je veći broj zmija otrovnica. Znao ih rašljastim štapom pritisnuti i potom veće u ruci držati.

Svoju ljubav prema nogometu Matko je prenio na brinjske mladiće. Posebnu ljubav za nogomet usadio u bratovljeva sina Mirka i svog sina Željka. Zgodni i okretni momci Mirko i Željko postali su vrsni igrači Livanjskog  nogometnog kluba ”Troglav”.

Pamti se kako je Mirko napuštao kosidbu na kruškim livadama i s planine udaljene skoro deset kilometara spuštao se pješice, pa potom  na treningu  neumorno trčao i igrao. Uzgred valja istaći da je više  Brinjana izvrsno igralo nogomet, pa su duže vrijeme u Nogometnom klubu ”Troglav” imali poveću grupu igrača i činili važnu polovinu nogometne momčadi. U tom nogometnom klubu pored dva Barišića igrali su: Pero Knežević, Draško i Željko Krezo, Draško Štefner, Mirko i Mladen Bandov, a većim uspjehom su se okitili Miran Dalić i Goran Popović.

Vrhunske rezultate ostvario je veliki nogometaš Zlatko Dalić. O Zlatku Daliću su pisali i pišu jaka novinarska pera i o njemu govore veliki stručnjaci. Brinjani i Livnjani su zbog senzacionalno velikog uspjeha u Rusiji Zlatku priredili koncertno slavlje kakvog nikad nije bilo u Livnu.

Pamti se kad je u posjetu Livnu stigao Tito dočekalo ga oko pet tisuća Livnjana, pedeset tisuća ljudi je stglo vidjeti Zlatka Dalića. Održan je i nezaboravni koncert u čast junaku rođenom na Brini. Livanjsko slavlje je dugo trajalo i nitko mu nije isključio struju. Red je dodati da u naše dane Jokanov praunuk Branislav igra u momčad splitskog Hajduka i da mladi igrač polako gradi svoju nogometnu karijeru.

Barišići su se zalagali da se Brina unaprijedi, pa je vrijedni i u svemu korektni Jozin sin Vlado inicirao rekonstrukciju starog brinjskog mosta, vodio akciju priključka Brine na novi gornji gradski vodovod, zalagao se za kopanje kanalizacije, a Matkov vrijedni sin Rade i Ivan Šušmkar su isposlovali da Gornja Brina dobije uličnu rasvjetu, pa i Brinjanke  imale svoju korzo šetnicu.

Imale ju sve do osvijetljenog prostora ispred crkve na Brini. Za dobru rasvjetu stara se i Matkov unuk Siniša. Donja Brina je uličnu rasvjetu čekala do 1988. godine.

U naše dane Barišići na Brini imaju devet novih obiteljskih kuća. Po brinjskim  novoasfaltiranim i osvijetljenim ulicama šetaju šetači i šetalice i iz grada, jer je Brina okićena lijepim novim obiteljskim zdanjima.

Košarkaško igralište na Brini je zasluga jednog brinjskog profesora hrvatskog jezika, a i podrške Vlade Barišića, Tvrtka Penjaka, Lea Barišića, Marinka Kovača i još nekoliko mladih Brinjana. Dio Brine, na kojem žive prognani Hrvati iz srednje Bosne i oni doseljeni iz livanjskih sela, imaju mnogo raskošnih zdanja i ograđenih cvjetnih dvorišta. Neke su urađeno po uzoru na njemačke, austrijske i švicarske.

Valja  istaći da kćeri brojnih Barišića žive i u livanjskom kraju, i u hrvatskim gradovima, čak i na tri svjetska kontinenta.

Branko Penjak