Branko Penjak / Livanjsko selo Brina

Godine 1953. jedan brinjski dječak je pisao svoju prvu školsku zadaću iz „narodnog jezika“. Pošto livanjska niža realna gimnazija nije imala sve stručne nastavnike, za nastavu „narodnog jezika“ je bila odabrana učiteljica Ljuba Stepenek. Odlikovala se strogošću, tražila da se gramatičke definicije uče naizust (napamet) i češće bi učenicima davala pljuske.

Školska pismena zadaća držala se za tada svečan čin. Učenici su za zadaću donosili kalem i pero i bočicu s tintom. S tintom je ponekad bilo nevolja, jer bi se bočice prevrtale, slabo zavijeni poklopci bi propuštali tintu, pa bi se tinta prolila.

Tema prve školske zadaće je bila Moj grad. Digao brinjski dječak dva prsta i stroga učiteljica ga upitala što želi. Rekao joj da ne živi u gradu, i tad učiteljica nadopisala i temu Moje selo. Idući nastavni sat dječak je bio zadovoljan, jer je za uradak dobio pohvalu.

Nakon mnogo godina, nakon što je zašao u starost sjetio se taj Brinjanin te teme i poželio ponovno nešto napisati o svom selu, o svojoj Brini. Napisao je:
„Na zapadnim padinama Orlovače, tamo gdje orlovački kamenjar prestaje, tamo gdje počinje istočni, često zvani gornji dio Livanjskog polja, tamo gdje zimi najjače puše cincarska i kruška bura, a ljeti stižu sjeverni povjetarci i donose planinske mirise s Cincara i Kruga, tamo na lijevoj i desnoj strani begovačkog i orlovačkog potoka je staro selo Brina, a novoizgrađeno naselje zvano Nova Brina je na lijevoj obali orlovačkog potoka i stiglo je do na kraj onog brijega što se izdigao iznad žabljačke Dumače.

Selo je dobilo ime po istoimenom potoku i po njegovim obalama.

Brina je nekad bila jedan kilometar udaljena od grada, a u naše vrijeme se s gradom spojila. Iz kronike jednog svećenika i iz usmene predaje se zna da je Brina nekad bila selo siromašnih kmetova. Sredinom dvadesetog stoljeća bila je selo siromašnih radnika i nadničara i onih koji su imali nevelika težačka imanja.

Raštrkana stara Brina se sastojalo od nekoliko skupina omanjih kuća i pojata. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća još uvijek je imala i kuća pokrivenih šimlatim krovovima i dvije pokrivene kamenim pločama.

Većina kuća je imala jal sinjski, jal crveni vinkovački crijep, a neke su imale sivobijeli livanjski cementni. Među prizemnim kućama bilo je i pet katnica. Sve skupine kuća su imale svoja imena, pa se znalo koje pripadaju Gornjoj Brini, koje Donjoj, tko tvorničarima zvanim Popovićima i Kneževićima, tko Sučićima, Gradinama, Miloložama, Barišićim, Štefnerima, Penjacima, Bralama, Krešama, Babićima, Blaževićima, Bodulušićima, Bandovima, znalo se tko živi Puhalovoj, Propadaloj, Kaseljevoj i Čondrića kući.

Samostan i velebnu crkvu Svetog Petra i Pavla su franjevci odmicali od imena sela, iako su i crkva i samostan sagrađeni na prostoru brinjskog proplanka. Nekim franjevcima bilo neprikladno da se velebna fra Lovrina crkva, najveća u Bosanskom pašaluku zove seoskom crkvom.

Željeli su istaknuti da je predviđena da bude duhovni centar svih katoličkih župa od Golinjeva do Grahova, da veličanstveni hram pripada gradu Livnu i svim njegovim selima i prozvali je imenima Slatka Gorica. Vremenom je od od tog imena ostalo samo Gorica. O tome da je prostor na kojem je sagrađena bio dio Brine i nema spora, a o izmjeni imena svjedoči kronika fra Jerke Vladića, kao i stare osmanlijske tapije.

Cijela Brina je nakon Drugog svjetskog rata imala četrdeset i sedam domaćinstva, a beskućnik Mićo je boravio u napuštenoj i u ratu oštećenoj Strinkinoj kući. Ta kuća je bila u blizini gornjeg žabljačkog mosta. Tri kuće na desnoj obali Žabljaka: Bobušića, Franjića i Rančića su nekad ubrajane u brinjsko, nekad u žabljačko naselje.

Poslije Drugog svjetskog rata imala je Brina i devetnaest udovica. Starije su izgubile muževe u onom ratu što ga zovu Prvim, a mlađe u ratu što ga zovu Drugim.. Te ratove povjesničari nazvaše svjetskim. Strinkin muž je umro nedugo po okončanju prvog. Strinki je s ratišta donio zubarska kliješta, pokazao joj svoju tehniku vađenja zubi, pa je visoka i okretna Strinka naučila i djeci i odraslima pomagati kod zubobolje.

Deset godina poslije drugog, a po ljudskim žrtvama brojnijeg rata, Zorki Krkinoj muž je poginuo na tvornici cementa, pa je brigu brinula o desetoro djece. Vrijedi istaći da je na Brini je uvijek bilo djece i dječje graje, bilo veselja, iako je znatan broj odrastao bez očeva.

Pored Zorkine i Perine desetoro djece i Ante Bralo i Jakov Penjak su ih po toliko imali, a Pere Bodulušića ih imao dvanaestero. Djeca su tretirana kao bogatstvo veće od volova. Volova na Brini i nije bilo, jer su konji bili jači i lakše su vukli tovarna kola na brinjsku uzbrdicu.

Starijim Brinjanima je znano da je tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, stoljeća kojeg nazivaju atomskim, Brina imala dvjestotinjak stanovnika, pretežno težaka i radnika, a danas u prvom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća ima čak sedmerostruko više i bave se mnogim zanimanjima, pa Brina ima liječnika i kirurga, i ortopeda i pedijatra i veći broj medicinskih sestara.

Ima i farmaceuta, stomatologa, inženjera, profesora, učitelja i drugih visokoobrazovanih ljudi, ali ima i znatan broj zanatlija. Brojni Brinjani su se raselili diljem svijeta, pa su često stizala pisma poslana i iz europskih i iz država s drugih kontinenata.

O Brini i livanjskom kraju u dalekoj i bižoj livanjskoj prošlosti pisali su pojedini arheolozi, antrpolozi i povjesničari. Povjesničari svjedoče da su se na dinarskim prostorima ratovali velikani antičke i srednjovjekovne povijesti, da su među njima bili i kraljevi Bardilijus, Perediks, Kletius, Filip i Aleksandar Makedonski i mnogi rimski imepratori i vojskovođe kao što su: Gaj Julije Cezar, car August, Oktavijan, Tiberije, Diklecijan, te srednjovjekovni ratnici Teodorik, Halarik, Atila, Karlo Veliki, avarski kanovi, bizantski carevi.

Legenda kazuje da su Hrvate na prostore Rimske Dalmacije i Panonije inferiozis dovela petorica brače i dvije sestre, a povjesničari dokazuju da su stigli skupa s Avarima, pa se nakon avarskog poraza kod Carigrada oslobodili avarskog vazalstva. Na prostorima bivše Rimske Dalmacije ratovali su i: hunski kralj Atila, franački car Karlo Veliki, bugarski car Simeon, najveći osvajač svijeta Džingis Kan i još mnogo drugih ratnika. (Ukromir je rado čitao radove povjesničara, čitao kronike, zapise o tome kako su zapadno od Drine, južno od Drave i do Raše u Istri borbu za opstanak vodili srednjovjekovni hrvatski knezovi, župani, banovi, kaljevi, kao što su: Domagoj, Branimir, Ljudevit Posavski, kraljevi loze Trpimirovića, banovi Borići, Kotromanići, Šubići, Zrinski, Frankopani, i mnogi drugi moćni plemići: Vukčići, Kosače itd. Istočno od Drine na prostorima Bizanta vlast su srpski Nemanjići, Brankovići, Lazarevići, povremeno i Bugari. Pored Srba tamo je uvijek bilo Vlaha, Skiptara i Cincara.)

Vrijedno je naglasiti da su Rimljani, a potom Mlečani i Ugari otkrili ljepotu istočnog Jadrana i što vojnim bitkama, što novcima htjeli su tu obalu zauvijek imati. Svi ti tuđinci su vladali i livanjskim prostranstvima. Napoleon i njegov general Marmont su se u devetnaestom stoljeću oduševili ljepotama i istočnog Jadrana i njegovog zaleđa i, iako su kratko vladali, ostvarili su preporod provincije koju su grčkim i rimskim imenom zvali Provincija Ilirija. Napoleon je bio u prijateljstvu s Osmanlijama, pa su njegovi vojnici stizali do livanjske rijeke Žabljak i kod rimskog mosta kupovali od Livnjana predmete koje u naše vijeme zovemo suvenirima.

U prohujalim vremenima, u vremenima kad su mnoge povijesne ličnosti i vojskovođe gazile livanjsko tlo, zasigurno je bilo života i na Brini i na izvorima triju livanjskih kraških rijeka i na brojnim livanjskim livadama. Najljepša livanjska rijeka Sturba još uvijek nosi rimsko ime. Kršćanski svećenici su u prostoru nekadašnje Dioklecijanove Dalmacije nazočni od četvrtog stoljeća prvog tisućljeća po. Kr., a stizali su iz moćnog Rima i iz moćnog Konstantinopolisa. Sve više je dokaza da su na obalu Jadrana stizali i svećenici iz prve zemlje koja je priznala kršćanstvo kao svoju religiju, stizali iz Armenije i ostavili su tragove i svjedočanstva o svom djelovanju, i u bogoslužju i u gradnji crkava.

Ako se pogled baci unatrag, onda se vidi da su Hrvati i Srbi stigavši u šestom i sedmom stoljeću, u svoje Drinom odvojene postojbine, donijela svoju pogansku vjeru i svoju mitologiju i jedno vrijeme su štovali svog nebeskog boga Svetovida (Svantevida, Svaroga), njegovog zemnog dvojnika Volosa, njegovu suprugu Ladu, kao i njihove sinove: boga munja i gromova Peruna, boga sunca i svjetlosti Daždana, boga noći, mjeseca i lukavstva Mutimira i boga vjetrova Stribora. Pored tih nebeskih bogova imali su ti predci još mnogo drugih zemnih bogova. Mnogo je još uvijek živih toponima koji su posvećeni baš poganskim bogovima, a u livanjskom kraju je opstao i trajat će dok je svijeta i vijeka toponim Troglav.

Mitologija kaže da je zemni bog Troglav imao tri lica, tri glave i s povojem preko očiju, pa je gledao prošlost, sadašnjost i budućnost, a zemlji je darivao zelenilo i šumsko i poljsko. Nakon ratova među zemnim bogovima tijelo stradalog zemnog boga Troglava je Svetovid položio na lijepu plavu planinu Dinaru, a tijelo boga kiša, boga Orjena iznad Kotora, dok su tijelo boga Kornata i tijela izginulih divova ostala u plitkom moru i od njih su nastali otoci Kornati. Boginja rata, boginja Bojana ostala je u rijeci Bojani. Mitologija kazuje da duh boga Troglava u proljeće prirodu oživi. Nitko mu se više ne zahvaljuje, jer je poganska mitologija zaboravljena.

Poganska vjera i poganska božanstva nisu u Rimskoj Dalmaciji dugo opstala, jer je kršćanstvo bilo u silnom uzletu i poganstvo je pobijeđeno. U školama se uči o tome kako su vatikanski i franački vladari širili kršćanstvo, a uči se i o tome kako su veliku i uspješnu kulturološku i vjersku misiju u devetom stoljeću obavljali kršćanski biskupi. Među biskupima su bila najuspješnija dva brata, dva školovana grčka prosvjetitelja, Konstantin (Ćiril) i Metodije, te da su Hrvatima i drugim Slavenima donijeli pismo glagoljicu i tekstove Biblije, pa obučili i opismenili znatan broj mladih svećenika i stekli brojne sljedbenike.

Na livanjskim prostorima Arheolozi nisu otkrili ostatke poganskih hramova, a otkrili su ih u Livnu bližim i ne posve dalekim mjestima. Otkrili su groblja drevnih Ilira (tumuluse) i ostatke ranokršćanskih crkava. Ostatci neke stare crkve postojali su i iznad brinjske i žabljačke Dumače, a te kamene ostatke su šezdesetih godina dvadesetog stoljeća odvozili građevinari, pa ostataka više nema.

Preko Brine je nekad prolazio Balanski put i to ime je bilo vezano uz putujuće srednjovjekovne karavane, one koje su se kretale prema moru. Pamtili su stariji Brinjani kako i u dvadesetom stoljeću konjske karavane natovarene balama sijena i ponekom vrećom žita putovale prema moru. Ponekad su do dalmatinskih tržnica i teretnih brodova gonjena stada goveda i konja. Goveda su kupovali primorski i otočki mesari, a konje talijanski trgovci.

Te utabane putove koristile su i vojske, a vojne su, zasigurno i Brinjanima i Livnjanima, uvijek donosile nevolje. O patnjama i stradanjima puka iz vremena ropstva pod tuđinskim osvajačima najviše se zna iz narodne usmene predaje, iz epskih i lirskih pjesama, poslovica, a i iz ruševina tvrđava, crkava i kapela po grobljima. Pored materijalnih dokaza iz prošlosti postoje i pisani, a to su franjevačke kronike i pisma koja su svećenici slali u druge zemlje, zapisi putopisaca, a i vrijedni osmanlijski defteri.

Nisu samo osvajači nanosili zlo narodu, pa biljezi prošlosti govore i o tome da je samo u prvoj polovini devetnaestog stoljeća u dva navrata harala kuga, da je u većini livanjskih sela hrpimice pokosila čeljad, da je stoka crkavala, a i da je umorila i deset Brinjana.

Stari zapisi govore i o tome kako su Brinjani u doba Osmanlija kao kmetovi kulučili i nikad nisu znali što ih sutra čeka, ali i da su se u devetnaestom stoljeću oslobađali kmetstva ponajprije pojedini stočari, pa potom oni koji su trgujući došli do novca. Stariji Brinjani su pamtili i svjedočili, a to dokazuju i zemljišne knjige, da su na Brini osim katolika nekad obitovali i Muhamedanci, te da su svoje njive i livade imali Latifići, Sferćehajići njihovi rođaci Karabezi, Džepari i Ormani.

Pamtilo se da je godina 1878. za Muhamedance bila krvava i bolna, jer su vojnici kršćanskog cara sve one Muhamedance kod kojih su našli oružje odveli i mnoge ubili, a njihove žene obeščastili. Kad se nova vojna vlast ustoličila, došlo je do toga da su i Brinjani, kao i mnogi drugi livanjski radno sposobni ljudi, umjesto kulučenja bili regrutirani na gradnje nekoliko cesta: ceste od Livna preko Vagnja do Sinja, od Livna preko Prisoja do Duvna, preko Borove glave do Šujice i od Livna preko Korićine do Glamoča.

Do tada su to bili izrovani putovi kojima se roba na tovarnim konjima prenosila. U drugim krajevima Bosne i Hercegovine su tada građene željezničke pruge, državne i gospodarske zgrade i otpočele su i regrutacije u carsku vojsku.

Mnogi livanjski kršni momci su bili dio snaga Viribus Unitisa i tada si vidjeli kako se živi u drugim kršćanskim carskim zemljama. Zanimljivo je da su dvojica Livnjana, dvojica koja su se isticala stasom i korakom, uoči Prvog svjetskog rata bila odabrana za počasni bečki carski vod, a jedan od njih je bio kršni brinjski momak iz orlovačkih Prosina, momak Stojan Mitranić, a drugi je bio lijepo građeni momak Maho Tuco iz gornjogradske mahale Begluk.

Tijekom vladavine velikog kršćanskog cara mijenjali su se izgledi bosanskih kasaba, a zajedno s kasabom Livnom mijenjalo se i selo Brina. Muška djeca pohađala škole, a neki Brinjani uz zemljoradnju i stočarstvo radili na poljoprivrednim carskim dobrima i na građevinskim radilištima.

Preporod življenja se burno očitavao na svakom koraku, pa i odijevanju. Preporod Livna je trajao skoro četrdeset godina i otvarane su tada nove škole, čitaonice i nacionalna kulturna umjetnička društva. Čak tri takva etnički različita društva su u Livnu djelovala i međusobno se natjecala, ali i surađivala.

Tijekom Prvog svjetskog rata znatan broj Livnjana i Brinjana morao se boriti za austrougarskog cara, te su se neki iz rata vratili ranjeni, neki s odlikovanjima, a neki se nikad nisu vratili. U ruskom zarobljeništvu je bio znatan broj zarobljenih livanjskih ratnika.

Za trojicu Brinjana koje su zarobile ruski vojnici se govorilo da su ubijeni na obali Crnog mora. Odesa je bila veliko stratište domobrane iz Hrvatske i Bosne, jer su odbili ratovati za srpskog kralja.

S ratišta u Galiciji su se pješice vratila dvojica Brinjana i nisu bili jedini Livnjani na tom dugom putu povratka, na putu preko nepreglednih panonskih ravnica. Rekorder u pješačenju je bio jedan Stipan Krišto iz Zagoričana. On je pješačio od Litve do Livna.

Kad se iz zarobljeništva pet godina poslije rata na Brinu vratio Jozo Matanov, avetinjski je izgledao i u prvi mah ga na Brini nitko nije prepoznao. Stigao u poderanim opancima i u poderanom sivom ogrtaču i košulji rubaški , a bio odveć crn od sunca, vjetra i umora.

Poslije raspada Kršćanskog Carstva na je dar Kraljevina Srbija dobila Versajsku Jugoslavju, Bilo je to ujedinjenje bez izjašnjavanja naroda, bez plebiscita, a po projektu engleskih lordova i po volji pojedinih srpskih i hrvatskih političara.

Umjesto ujedinjenja, sloge i zajedništva Crna Kraljevina je zavela kolonijalnu vlast, stvarala nepodnošljivo stanje, širila mržnju i činila zločine. Pravoslavna crkva proglašena državnom religijom. Stariji Brinjani i Livnjani su kazivali da se oholost, tortura i ludilo žandara Kraljevine Jugoslavije iskazalo u brojnim ubistvima onih koji su nisu slavili nasilno ujedinjenje.

U doba Crne Kraljevine (Kraljevine Jugoslavije) uz sjeverni brinjski potok, tamo kod brda Kremenjače otkriven je bio lapor i na Brini je sagrađena privatna tvornica cementa. Na tvornici je posao dobilo dvadesetak Brinjana, pa je Brina postala naselje radnika i težaka, a kad se u Belgiji i Francuskoj pojavila potreba za radnicima, onda je jedan broj Brinjana i velik broj žitelja livanjskih sela ispod Kamešnice pohrlio na rad u tuđinu.

Znatan broj Livnjana je u zapadoeuropskim zemljama radio u rudnicima i čeličanama i postali su sindikalno prosvjećeni i ta svijest je neke Livnjane odvela u građanski rat u Španjolskoj. Sin Brinjanke Mare Barišić je nestao u tom ratu i dugo vremena nije znala da je njen Mirko poginuo.

Kad bi se jadala svojim vršnjakinjama za Mirkom je plakala, a s tugom je spominjala i prvorođenog sina Tomislava. Spominjala je onog što ga odškolovala i natjerala da se zbog miraza oženi starijom djevojkom.

Nakon ženidbe on s majkom nije govorio i iz prkosa je u Zagreb odselio, pa je tamo neko vrijeme radio kao učitelj i školovao se i postao fakultetski profesor. Više od trideset godina je odbijao pozive da posjeti svoju obitelj i rođake na Brini.

Baba Mara je govorila da je zbog ta dva sina nesretna, ali da je sretna što ima još dvojicu, što ima Jozu (Jokana) i Matka i da se ne brine za to tko će joj grobnicu iskopati i pogreb odraditi.

Starina Jakov Penjak je tijekom rata izbjegao vojačenje u bilo koju vojsku, jer je imao desetoro djece i tada je bio u pedesetim godinama života. Volio je čitati knjige, a i pohađanje građanske škole dalo mu je dosta znanja. Umro je u 88-oj godini života.

Za Drugi svjetski rat je kratko rekao: ‘Godine 1941. se raspala Kraljevina Jugoslavija i Srbi su zbog njene propasti najvećim krivcem proglasili hrvatski narod, pa se na tlu države NDH vodile borbe genocidnih razmjera i sve vojske su nad civilima počinile ratne zločine, a u nekoliko mjeseci poslije rata partizani su nadmašili broj svih u ratu ubijenih vojnika i civila. Ubijali su mahom Hrvate.’

Ukromir osobno zna da Brina u posljednjem svjetskom ratu nije ni spaljena, ni razorena, ali je od svojih ukućana, te drugih Brinjana i drugih Livnjana čuo strašne istine o mnogim ratnim događanjima.

Od dviju uglednih Livnjanki, od Tone Trboglav i Stele Kajić rođena Sučić je čuo o stradanjima livanjskih civila. Posebno ga se dojmilo pripovijedanje o odmazdi i ubijanju livanjskih učenika. Stela je ispričala da su u kolovozu 1942. godine u Franjevačkom samostanu „Gorica“ Kočini proleteri zarobili trideset i dva petnaestogodišnja i šesnaestogodišnja učenika. Znala je i dosta njihovih imena.

Dječaci su pohađali medicinski tečaj pružanja prve pomoći. Hladnim oružjem i dječjom krvlju „narodnooslobodilački borci“ su zadovoljili svoje strasti i zauvijek ‘oslobodili dječake’. Oslobodili ih pružanja pomoći ranjenicima. Stela je svojim očima vidjela kad su proleteri ispred njene kuće vodili veću grupu svezanih livanjskih civila i svezanu nastavnicu tjelovježbe Emiliju Nagoda (Nahoda) i odveli ih na stratište.

Stela veli: ‘Ne mogu tu predivnu nastavnicu ni prežaliti, ni zaboraviti. Bila sam njena uzdanica, a to je bila i moja rodica Marija Sučić. Valjda zbog toga što je ta crnokosa lijepa djevojka, koja se ljepotom i lijepim sportskim izgledom odlikovala, kriva bila što je za građana Livna dvije sletske vježbe priredila.

Ubijanje je izvršeno u koritu brinjskog potoka. Na svirep i okrutan način je ubijena.’ Ubijena je tako da su dva Kočina ratnika donijela iz crkvenog zvonika dugačak konop i odvojeno joj zavezali noge. Isprobale su ‘svoju snagu, čoeštvo i junaštvo’ tako što su je donje udove rastezali, te joj jednu nogu otkinuli. Sedamdesetogodišnja Tona Kasalova je pripovijedala da je tada bila u gaju ispod Kasalove grede i da su krici s Brine dopirali sve do gaja.

Dva dvanaestogodišnja dječaka, jedan iz Priluke, jedan iz Suhače i su pobjegla i bijegom se spasili sa stratišta u bašti škole, u kojoj je prije svjetskih ratova radio i pjesme pisao Silvije Strahomir Kranjčević.

4. Crnogorska brigada je ubila više od trista livanjskih civila. Jedna partizanka je tada iz brinjskih kuća bila izvela dvanaest dječaka od osam do deset godina i povela ih na stratište, ali ju spriječio brkati partizanski oficir.

Doznao da otima djecu po kućama, pa na konju žurno na Brinu dojahao, zaprijetio joj nekom prijetnjom, a ona tad dobila živčani napadaj i ležeći na zemlji se tresla, udarala rukama i nogama, a pjena joj iz usta izbila.

Uplakane brinjske žene su se sklopljenih ruku zahvalile konjaniku i odvele prestrašenu djecu, a neke su proleterku čuvale da se ne ozlijedi. Kad je došla k sebi govorila je da je brkati oficir iz Tivta i prijetila je da će ona tog Kotoranina srediti.

Za Cincara Koču Popovića se govorilo da je školovan, da je diplomata, da je bio intelektualac među partizanima, ali se da izvesti i ocjena da je imao jake osvetničke krvničke nagone. U Londonu je 1955. godine dao intervju Daily Mirroru i pričao o naravi ratovanja na jugoslavenskom tlu i rekao da se nikad u povijesti Balkana nije tako jurišalo na nezaštićena i slabo zaštićena sela, da se nikad u povijesti Balkana nisu civili tako genocidno ubijali.

Spomenuo je da mu je najbolnija ratna uspomena baš ona iz Livna, kad su ga gledale nevine oči svezanih livanjskih dječaka. Rekao je da zločin nije spriječio, jer su u napadu na Livno među poginulim proleterima bila osmorica u dobi od 18 do 23 godine. Te mladiće je regrutirao na Zlatiboru. Svi su bili iz Nove Varoši.

Livnjanima dobro znana prosvjetna djelatnica Marija Sučić je kazivala kako su u prosincu 1942. godine cestom ispred njene kuće prošli Dapčevićevi proleteri i u dvoredu sproveli kolonu Livnjana. U koloni je uočila i neke znance i pamti kako su joj uplašeni upućivali poglede.

Opraštali se nijemo. Neki su nosili i budake i lopate, jer su im bili potrbni za klopanje vlastitih grobova.
Poslije Drugog svjetskog rata na Brinu stigla bila i glad i da UNRA nije hranu slala mnogi bi Brinjani i ne samo oni pomrli.

Brinjani su u komunističkoj državi tražili mjesta u kojima su otvarana radilišta, pa su u vrijeme berbe kukuruza odlazili u Slavoniju, kopali su kanale po Vojvodini, gradili ceste u Crnoj Gori, a potom se ukazao spas za livanjski kraj i ne samo za ljude tog kraja. Ukazao se u one dane kad se obnavljala država Zapadna Njemačka.

Potražnja radne snage odvela je mnoge u tu i u još neke druge zapadnoeuropske zemlje. Tada je i pedesetak Brinjana u redovima čekalo da preda molbe za izdavanje pasoša. Nakon nekog vremena neki su Brinjani u tuđinu odveli i žene, a neki se u tuđini oženili, pa se rađala i brinjska gastarbeiterska djeca. Jedan broj livanjskih i brinjskih gostujućih radnika privukla je moć i svjetlost tuđih gradova i više se ne vraćaju u rodni kraj.

Među onima koje je privukla tuđina ima i onih koji su obnovili stare ili sagradili sebi nove kuće i povremeno posjete rodno podneblje. Tad nakratko ožive prazne kuće. Ti Brinjani obično obilaze groblja i pale svijeće svojim umrlim.

Najveći porast stanovništva na Brini je bio svršetkom dvadesetog stoljeća. Tada je Livno prihvatilo one nesretnike koje su prognale dvije armije.. Dio prognanika pristiglih u Livno bio je iz srednje Bosne i sjeverne Hercegovine i kazivali su kako su žrtve etničkog čišćenja..

Mnoge prognane iz srednje Bosne i sjeverne Hercegovine su udomili Livnjani, Duvnjani, a i neki Brinjani. Pojedini prognanici kupovali napuštene livanjske kuće, neki dobili građevinska zemljišta i na Brini sagradili sebi nove domove, ali se većina njih po europskim zemljama i po drugim kontinentima raselila.

Zbog promjena, zbog novih stanovnika Brina je postala nova i najveća mjesna zajednica grada Livna. U dane i u vrijeme dok se žestoko ratuje na Arapskom poluotoku, dok u velikim kolonama izbjeglice bježe iz svojih ratom zahvaćenih sela i gradova, nova Brina je ukrašena mnogim modernim obiteljskim stambenim objektima, uličnom rasvjetom, kanalizacijom, novom vodovodnom mrežom i ugodna je za življenje.

Iako Brina nema neku izuzetnu povijest, ona je itekako značajna, jer je imala znatan broj izuzetnih pojedinaca. Na Brini su odavnina živjeli i na njoj opstojali i opstali siromašni i susretljivi žitelji, mahom oni koji su u ime ljubavi prema kućnom pragu i dragom tlu podnosili vladavine tuđih gospodara, ginuli u raznim tuđim vojskama, a većina ih u nemoći u svom siromašnom selu najčešće se prepuštali sudbini življenja. Očito su bili veliki u trpljenjima i stradavanjima, a i u nadanjima da će ih za sve ovozemaljske muke Nebo rajskim životom nagraditi, da će njihovi potomci jednog dana slobodno živjeti i pjevati pjesme slobodarske.

Brinjani su ponosni na svoje istaknute pojedince, jer su imali jednog od prva tri školovana livanjska učitelja, imali dvojicu istaknutih svećenika, prvog livanjskog doktora znanosti, prvog livanjskog diplomiranog farmaceuta, dva fakultetska profesora, prve livanjske geometre, prvog livanjskog javnog bilježnika. Dvojica Brinjana su 1945. godine osuđena na po dvadeset godina robijanja. Imala je Brina svojih kćeri i sinova i na drugim kontinentima.

Brinu su proslavili i izuzetni sportaši. Boško Štefner je bio balkanski prvak u hrvanju, a nogometaši: Goran Popović, Miran Dalića i Zlatko Dalić su stekli slavu u velikim klubovima. Slava Zlatka Dalića kao nogometnog velikana, kao državnog nogometnog trenera i hrvatskoga izbornika se svijetom pronijela. Karijere su započeli u dresu Nogometnog kluba „Troglav“.

U Troglavovoj momčadi su igrali i: Pero Knežević, Draško Krezo, Draško Štefner, Željko Krezo, Mirko Bandov, Mirko Barišić, Željko Barišić i Mladen Bandov, te su jedno vrijeme uspješno branili boje svog kluba.

Branko Brina Penjak

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply