BRANKO PENJAK / Livno i moćni višestoljetni tuđinski vladari

Bitka kod Sigeta

Od davnina do Murata III.

Znanost je utvrdila da i prostori, koje danas zovemo livanjskim, duvanjskim i inim, svjedoče o življenju ljudskih zajednica od prapovijesti do danas.

U posljednje tri tisuće godina dinarski planinski prostori su pripadali narodima raznih imena: Delmatima, Dindarima, Keltima. Grcima, Zapadnim i Istočnim Rimljanima (Bizantu), Gotima, Ostrogotima, Getima, Hunima, Avarima, Hrvatima, Ugarima, Mongolima, Turcima, narodu habsburških careva, a pored nabrojanih naroda pripadali su i manjim etničkim skupinama.

Početkom prvog tisućljeća po Kristu na prostoru kojeg okružuju vijenci dinarskih planina bilo je više naselja, a ispod stijena Crvenica (Crljenica) bio je ilirsko naselje Bariduum, potom ga Rimljani zvali Cleunom.

Od svršetka šestog stoljeća i od prve polovine sedmog stoljeća povijest livanjskih prostora je i dio povijesti Hrvata. Naselje ispod Debelog brda, zvanog i tuđim imenom Bašajkovac, i ispod stijena Crvenica (Crljenica) imalo je po imenu Tuginog plemena Hlibnjana i hrvatsko ime Hlibno, a jedno vrijeme  i ime Bistrički Grad.

Livno i livanjska županija su u vrijeme Trpimirovića bili jedna od jedanaest hrvatskih županija. Povijesni dokumenti svjedoče da je livanjski župan sjedio prvi s desne strane hrvatskog kralja Tomislava.

Povjesničar su utvrdili (među njima i Ferdo Šišić) da je livanjski kraj bio vinogradarski raj, da je u vrijeme krunidbe kralja Tomislava najbolje vino točeno na Duvanjskom polju bilo baš livanjsko.

Usput valja reći da se tijekom dugih stoljeća ime Hlibno izgovaralo i kao Hlivno, a potom Livno.

Iako je naselje na izvoru Bistrice sa sjevera zaštićeno okomitim sto i više od sto metara visokim stijenama, ono je bilo na povijesnoj vjetrometini  i takvo je ostalo. Vjetrovi povijesti su dovodili i odvodili tuđinske ljute ratnike, a ostajali su najčešće mali ljudi koji su ljubavlju vezani za livanjsku grudu.

Livanjskih grobova najviše je na livanjskoj visoravni, ali ih ima rasutih po cijelom svijetu. Po popisima stanovništva u brojnim selima mnogo je više življa negoli u gradu, a i nastojanje je da mnogi Guberani, Zabriščani, Proložani Grborežani, Srđevčani, Podhumčani, Tušničani, Vidošančani, Kablićani, Prilučani, Ljubunčani, Ćaičani i nespomenuti drugi stanovnici sela postanu građani Livnjani, pa ostavljaju Bogom danu seosku ljepotu i hrle u grad.

Livnjani, u posljednjih sedamdeset godina teže da ih drugi zovu Livnjacima. Grad prostorno stasa, a bez obzira zvali se Livnjanima ili Livnjacima mnoge kuće su prazne i u selima i u gradu, a u mnogima samuje starija čeljad.

Vratimo se naslovu priče. Najstariji ljudski tragovi su iz kamenog doba, pa potom graditeljski ilirski i rimski. Pronađeni starohrvatska groblja i ostatci prvih kršćanskih crkava. U petnaestom stoljeću potomci hrvatskog i bosanskog bana Pavla Šubića su bili vladari Livna  i sagradili su svoju zadužbinu, sagradili su franjevački samostan i Crkvu sv. Ivana Krstitelja (kod livanjske bolnice).

Crkva je prvi put je zapaljena i porušena 1463. godine , ali je i brzo obnovljena, ali nakon dvadeset godina Osmalije su ponovno osvojile Livno i zapalile i do temelja srušiše i crkvu i samostan, a i druge crkve po selima.

Zapisano je da su u ognju izgorjela i dva livanjska franjevca. Tako to bude kad ti tuđinac u kuću provali. Dokaze o crkvi Svetog Ivana Krstitelja je gradu i svijetu učinio vidljivim livanjski arheolog i svećenik fra Bono Vrdoljak.

Po nastojanjima livanjskog arheologa fra Bone Vrdoljaka da otkopa i nađe ono što se čuva u narodnoj predaji i što je zapisano u crkvenim zapisima, svršetkom dvadesetog stoljeća pristupilo se sondiranju terena i otkriveni su ostatci crkve Svetog Ivana Krstitelja i zaštićeni su kao arheološki i povijesni spomenik. Valja istaknuti da katolički puk ne prestaje za Dan Svetog Ive hodočasti i da svake godine 24. lipnja slavi sveca za kojeg se vjerovalo i još uvijek vjeruje da liječi betežne, posebno malu djecu.

U dugoj povijesti življenja na livanjskoj visoravni posebno je ono razdoblje kad su vladali namjesnici carstva kojeg je utemeljio sultan Osman I. Od postanka tog carstva, čiji početak povjesničari različito označavaju, pa za jedne počinje 1281. a za druge 1299., a za treće počinje nepoznate godine svršetkom trinaestog stoljeća, jedno je sigurno da je Osmansko Carstvo trajalo više od šest stoljeća, da je imalo 36, a po nekim računanjima 39 sultana.

Povjesničari se slažu da ga osnovao Osman Gazi Ertugrul. Znano je da je bio iz plemena Oguz Turkmena (Seldžuka) i da je naslijedio oca u turkmenskoj kneževini smještenoj u Maloj Aziji. Kneževina je bila uz granicu s Bizantom i izazov da se širi na račun Bizanta.

Mudar kao ratnik Osman I. je lagano i uporno širio svoju kneževinu i postajao sve moćniji. Bizantinci (Grci) su bježali iz svojih često napadanih pograničnih sela i sklanjali se u granične tvrđave, ali je Osman I. osvajao i tvrđave, a doživio je da njegov sin Orhan 1326. godine zauzme i grad-tvrđavu Bursu i da izbije na obalu Egejskoga mora.

O Osmanu I. je malo povijesnih dokumenata, ali postoje legende i mitovi, a jedna legenda kaže da je umro od sreće zbog Orhanovog ratnog uspjeha i da je sinu ostavio oporuku: Sine moj mi nismo od onih koji ratuju zbog pohlepe za vlašću ili nadmoći nad ljudima. Mi živimo s islamom i umiremo s islamom.

Nasljednici sultana Osmana I. su uspješno pokoravali druge anadolske kneževine i druge zemlje, pa su silno ojačali i premještali svoju prijestolnicu. Najprije je bila u osvojenim tvrđavama u Maloj Aziji, pa u osvojenoj Bursi i od 1453. godine u okupiranom Konstantinopolisu (Carigradu).

U naše vrijeme prijestolnica turske vlade je u Ankari. Hrabrost osmanskih napadaća bila je silnija od nekadašnjih hunskih, avarskih, bugarskih i drugih hordi. Za tu hrabrost osmanlijskih ratnika se naglašavalo da je izvirala iz uvjerenja da oni koji poginu u borbi sa nevjernicima, u borbi za „pravu vjeru“ dospiju u dženet (raj), i da je to sultanove ratnike činio neustrašivim.

Ratnicima je isticana velika islamska misao; Dženet je ljubav koju ti ovaj svijet ne može dati i radost koju zemlja ne može primiti., pa umiranje nije doživljavano kao tužna kob. 

Povijest je zabilježila da se tijekom višestoljetnog postojanja Osmansko Carstvo vojnički snažno ustrojilo i stoljećima se širilo, pa se proširilo na tri kontinenta. Poslije Rimskog Carstva postalo je najveće najdugovječnije veliko carstvo.

Sultani su kao vrhovni vladari imali neograničenu moć. Riječi sultana su bile zakon, a napisane riječi nazivane su fermanom. Napisani ferman je ovjeravan tugrom (sultanovim pečatom), te kao sveti relikvij obašivan svilenim platnom i zlatnim koncima.

Ako se broji od drugog pada Livna pod vlast sultana, onda je vidno da je bilo trista devedeset i pet godina dio velikog sultanovog carstva. Povjesničari to carstvo imenuju imenima Osmansko, Osmanlijsko, Otomansko i Tursko Carstvo.

O njemu je napisano mnogo knjiga, posebno o njegovim  ratovima i njegovim osvajanjima azijskih, afričkih i europskih zemalja, a velik broj je pisane ostavštine i o moćnim sultanima i njihovim ljudskim vrlinama i slabostima.

Na Iberijskom poluotoku su najvrednija europska graditeljska i umjetnička islamska ostvarenja, ali već dugo tamo nema ni vezira, kadija, muselima, zaptija, a nema ni Turaka.

Narodna predaja livanjskog kraja nije njegovala uspomene na turske sultane, jer tijekom više od četiri stoljeća niti jedan sultan nije dojahao do Livna, ali je njegovala uspomene na paše, subaše, spahije, zaime, age i begove i po njima nazivala pojedine gradske mahale i sela.

Balkan je bio sudbonosan za carigradske sultane. Sultan Murat I. (vladao od 1362. do 1389. g.) je 1371. godine izvojevao veliku pobjedu nad kršćanskim vojskama na rijeci Marici, a osamnaest godina kasnije je izgubio život u Kosovskoj bitci.

Sultan Bajazid I. (1389. do 1402.) je naslijedivši sultana Murata I.,  1396. godine u Nikopoljskoj bitci, koja je bila mnogo veća od Kosovske, bio pred porazom od udruženih kršćanskih  trupa, ali ga svojim oklopnim konjaništvom spasio sin kneza Lazara.

Bio je to visoki po stasu, a pjesništvu sklon Stevan Lazarević. Bajaidu I. je i „carica“ Milica iskazala pokornost i još mu darovala najmlađu sedamnaestogodišnju kćerku Oliveru i pola tone srebra.

Sve to Srbiji je donijelo položaj vazalne despotovine. (Despotovina je trajala do 1459. godine, a posljednji despot je bio budući  kralj Bosne Stjepan Tomašević.)

Nije Bajazid I. (zvani Munja) dugo uživao u srpskim darovima, jer su ga Mongoli 1402. godine u bitci za Ankaru pobijedili i zarobili. Zarobili su i njegovu voljenu Oliveru i oboje je mongolski šepavi Timur Kan ponižavao, pa poniženi sultan Bajazid I izvršio samoubojstvo. Oliveru je otkupio brat Stevan i vratio je u sultanov harem.

Poslije smrti Bajazida I. dogodilo se da su se njegovi sinovi Sulejman, Musa, Isa i Mehmed I. jedanaest godina borili za prijestolje. Sulejman se bio povukao na Balkan i osam godina uživao u svom dijelu sultanata, a onda ga napao Musa i 1410. godine su ga ubili Musini vojnici.

Musa i Mehmed I. su potom pobijedili Isu i njegovu vojsku, a  nakon toga je Mehmed I. porazio i Musu i od 1413. do 1421. godine bio sultan cijelog carstva. Vladao je  do svoje trideset i druge godine. Zbog toga što se borenje braće za vlast i međusobno ubijanje pretvorilo u građanski rat i ugrozilo Carstvo, uveden je u Carstvu zakon po kojem je ustoličeni sultan ubijao braću i bliže rođake.

Sultan Murat II. (1421-1444. i 1446.-1451.) je sa sedamnaest godina naslijedio Mehmeda I. i godine 1444. Se, prepustivši vlast sinu Mehmedu II., povukao u mirovinu. Godine 1446. Mehmed II. je doživio poraz od kršćanske vojske, pa ga otac skinuo s vlasti i ponovno vladao do 1451. godine.

Mehmed II el Fatih  (1451. do 1481.) postavši ponovno sultan nije zaboravio poniženje koje je doživio kad ga otac skinuo s prijestolja, pa  je zakonom onemogućio da se to ponovi. Da bi osvojio Carigrad sultan Mehmed II. El Fatih je izlio posebne topove i uporno je gađano označeno mjesto u zidinama i kad je napravljena dovoljno velika rupa posebno spremni ratnici su upali u grad i omogućili prodor drugima.

Bizantske kronike tvrde da je tada ubijeno deset tisuća žitelja Carigrada, da su pločnici grada  krvlju natopljeni. Znano je da je taj osvajač Bosanskog Kraljevstva godine 1463. dojahao s velikom vojskom na Balkan, pregazio Drinu i dojahao do kraljevskih gradova Bobovca i Jajca.

Tada je progonio, lovio i ulovio posljednjeg po redu sedmog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Ponudio je kralju da bude vazalni kralj, a pod uvjetom da napiše pismo utvrđenim gradovima, da ih izvijesti o prestanku rata, da izvijesti o sklopljenom prijateljstvu i da utvrđeni gradovi dopuste ulazak turske vojske u tvrđave.

Je li osobno dao carsku riječ, je li se osobno zakleo u svete knjige i u svoju sablju, ili je riječ dao preko vojskovođe Muhamed-paše i nije bitna stvar, a bitno je da je pogazio svoju riječ. Čim je kralj pod sultanovim šatorom napisao i potpisao zapovijed, ustao je sultan, dao je znak da kralj bez prolijevanja krvi bude ubijen, da ga objese.

Pošto je sultan u rukama imao kraljevu zapovijed upućenu utvrđenim gradovima, žurno je poslao vojsku da osvajaju kraljevim papirom, da osvajaju bez borbe. Dojahali su brojni konjanici i do Livna i bez borbe ušli u Livno.

Dok su vojske ulazile u gradove izvršena je sultanova zapovijed o vješanju kralja. Pošto je naredio da kralja objese na vidnom mjestu, objesili su ga na velikoj kapiji grada Jajca. Objesili su i skupinu njegovih dvorskih savjetnika i neke katoličke svećenike, jer se nisu istakli mudrošću, jer su povjerovali da „azijski vuci“ neće udaviti ulovljene „bosanske ovce“.

Skoro cijela Bosna tada je šaptom pala, a sultan je iz Zemljice Bosne tad odveo mnogo dječaka i mladih vojnika, odveo je više od 30.000 i razaslao vojnike po Turskoj Carevini, a dječake po vojnim učilištima. Tad je ubijeno i više od deset tisuća starijih bosanskih ratnika pa sve to svjedoči o radosti koju je sultan donio porobljenoj Bosanskoj Kraljevini.

Svi povjesničari dokučuju da su prostodušni  i dobrohotni bosanski kralj Stjepan Tomašević i njegovi savjetnici povjerovali da će ih sultan poštedjeti. Nisu znali da je zao i okrutan, da je stupivši drugi put na prijestolje pobio svoju braću, da je u osvojenom Carigradu pobio desetine tisuća Grka, da je 1459. godine porobio Srpsku Despotovinu, da u Albaniji nije uspio kazniti i poraziti odmetnutog albanskog  junaka Jurja Kastriota Skenderbega (Skenderbeja), da je u Anadoliji pokorio Seldžuke i osvojio njihovu prijestolnicu Konyu.

Da su kraljevi savjetnici poživjeli još dvadeset godina, saznali bi da je sultan El Fatih oteo Mlečanima južnu Moreju, da je na jugu Italije osvojio Otrant i da je 1475. godine osvojio Krim, Azovsko more i cijelu obalu Crnog mora.

Znali bi  da su te iste 1463. godine Livno oslobodio Mladen Kosača i vojska Matijaša Korvina i da je Muhameda II. naslijedio Bajazid II. i da je 1483. godine poslao vojsku da ponovno osvoji Livno.

Bajazid II. (1481.-1512.) je za prijestolje ratovao s bratom Džemom. Obrazovaniji i poeziji skloniji princ Džem-sultan je, da bi spasio na ramenu glavu, pobjegao u okrilje kršćana, a sultan Bajazid II. je preko uhoda papi plaćao da ga utamniči, pa je Džem sultan i umro 1495. godine u kršćanskoj tamnici. Umro je pod imenom Knez od Saida.

Sultan Selim I. (1512.-1520.) je s prijestolja zbacio oca Bajazida II. i pobio je, ne samo svoju braću, nego i sinove svoje braće i četvoricu od pet svojih sinova. Zbog ubijanja braće i svojih sinova stekao je ime Okrutni.

Bio je moćan u osvajanju i kršćanskih i islamskih zemalja i za dva puta je uvećao teritorijalnu veličinu carstva. Pokorio je Siriju i Egipat i znatan dio Perzije. Zauzeo je sveta mjesta Meku i Medinu. Proglašen je čuvarom Velike džamije u Meki i Prorokove džamije u Medini.

Dobio je Muhamedovu a.s. sablju i plašt. Povod za napad na islamski Egipat je našao u ženidbi i vjenčanju sina mamelučkog sultana Abasida s kršćankom Koptkinjom. Vjenčao je onu koja nije rođena kao muslimanka i to je Selim I. smatrao uvredom tradicije islama. To mu je bilo opravdanje  za osvajanje Egipta.

Usput valja reći da su za Selima I. u borbama kod Kaira ginuli i vojnici iz Bosne i Zemlje Humske, odnosno iz Bosanskog sandžaka, a da je na čelu vojske bio sin Stjepana Kosače, poturica Hercegović-paša. Hercegović-pašu su elitni egipatski ratnici mameluci bili i zarobili, a kad je oslobođen postao je zapovjednikom turske ratne mornarice i uspješno ratovao za sultana.

Sulejmana I. Veličanstvenog (1520.-1566.), U vrijeme sultana najdugovječnijeg sultana Turskog Carstva, prijetila je kršćanskoj Europi opasnost da će ju osvojiti. Opravdano je Sulejman I. nosio nadimak Osvajač, jer je uvećao veliko carstvo. Njegova velika želja je bila osvojiti Beč i to je pokušao tri puta. Prvi i jedini put je s stigao do Beča 1529. godine. Usputno je vojska od oko 120 000 ratnika napala Budimpeštu.

Budimpeštanskim braniteljima obećana pošteda života, a kad su se predali svi su pobijeni. Do Beča Dunavom je stiglo 800 lađa s mnogo ratnika. Većina vojske kretala se kopnom, a hranu i oružje je nosilo oko 20 000 deva.

Kraj mjeseca rujna i prva polovina listopada su bili kišoviti, te je pao i snijeg i topovski napadi na Beč nisu imali učinak, pa je opsada prekinuta, pa je za sultana prva bitka za Beč neslavno završila.

Drugi  neuspjeli pohod na Beč je bio 1532. godine, a krivac za neuspjeh je bio hrvatski vitez, junak Nikola Jurišić. Jurišića je habsburški car 1527. imenovao zapovjednikom  hrvatske vojske.

Godine 1530. ga poslao za izaslanika u Stambol. Jurišić  je  znao i njemački i turski jezik , a u audijenciju pred sultanom održao je govor na hrvatskom jeziku, a jedan od onih koji je govorio hrvatskim jezikom bio je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović.

Vrativši se godine  1532. u Hrvatsku, boravio je Nikola Jurišić u Kisegu, a snage Sulejmana Veličanstvenog koje su krenule na Beč usput su opkolile utvrđeni grad Kiseg, htjeli ga poput Budimpešte na prijevaru osvojiti, ali je Jurišić odbio predaju, pa sultan naredio razaranje zidina Kisega. Jurišić je uspio poslati pismo bečkom caru i poručiti mu da pripremi obranu Beča.

U pismu je naveo da će koliko god bude mogao zadržati tursku vojsku. Dogodilo se da je sultan opsjedajući utvrđeni Kiseg u kojem je bilo nešto više od sedamsto branitelja, sedamsto hrabrih Hrvata očajavao, jer je Kiseg dugo odolijevao napadima. Odolijevali su mjesec dana, a više puta bi u sumrak jedan konjanik s gorućim mačem izjahao iz grada, jurio ispred Turaka i vraćao u gradske zidine, pa sujevjerni Turci povjerovali da Sotona jaše i brani Kiseg. Pod Kisegom je sultan izgubio želju da potpuno razori Kiseg, jer je kasnio i jer se pogoršalo vrijeme, odustao je od pohoda na Beč.

Sultan Sulejman zvani i Kanuni (Zakonodavac)  je 1566.godine početkom ljeta krenuo u svoj treći vojni pohod na Beč. Povjesničari ističu da je tad bio na vrhuncu svoje moći. Pomoć je tražio i od Boga i za uspjeh vojnog pohoda naredio je molitve po cijelom carstvu.

Koban za sultana je bio taj trideset i četiri godine planirani novi pohod. Ponovno je usputno htio uništiti jedan manji utvrđeni grad, ponovno je vodio borbu s utvrđenim gradom u kojem je bilo oko dvije i pol tisuće hrvatskih i par stotina ugarskih ratnika.

Obranu Sigeta pripremio je i vodio bivši ban i tadašnji kapetan Sigeta Nikola Šubić Zrinski. Mjesec dana je odolijevao turskim kombiniranim jurišima, pa je u napadima na Siget poginulo oko trideset tisuća turskih jurišnika.

Imao je Zrinski i devedeset topova i Turci su bili prisiljeni kopati tunel do zidina grada. Zbog silno velikih gubitaka Sulejman je od jada svisnuo. Izdalo ga srce. Srce Sulejmana Veličanstvenog  i drugi njegovi unutarnji organi ostali su u mezarju u sigetskoj šumi. Tamo je veliki vezir pokopao i sve žene iz sultanovog i iz svog harema. Žene je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović pobio iz straha da će otkriti da je sultan mrtav.

Sultanova smrt je ubrzala posljednji napad na Siget. Pošto je bio iskopan tunel do ispod velikih vrata i postavljena burad baruta, nakon eksplozije bio je otvoren ulaz u Siget. Upali Turci u Siget, a Zrinski izvršio posljednji juriš.

Poginulo je, a boreći se ginulo je i posljednjih petsto njegovih ratnika. Prije juriša su žene u Sigetu izvršile samoubojstvo, jer nisu željele biti zarobljene. Jedna djevojka preobučena u mušku odjeću je skupa sa svojim vjerenikom krenula u posljednji juriš i kao ratnica poginula.

Ni ime se toj heroini ne zna, a pretpostavlja se da je njen vjerenik bio plemić Vuković. Pored toliko velikog broja Turaka ipak se devet hrvatskih ratnika probilo i spasilo se. Oni su pronijeli istinu o herojskoj obrani Sigeta.

Junačka smrt branitelja Sigeta odjeknula je u Europi. Oko stotinu književnih europskih djela je napisano o velikoj bitci i velikom ratniku Nikoli Šubiću Zrinskom. U europskim kazališnim predstavama prikazivane su dramatične scene uoči posljednjeg juriša Nikole Šubića Zrinskoga.

Sultanovih deva i mnogo umornih ratnika i konja vraćalo se u sultanovu prijestolnicu. Nošene su i dvije raskošne nosiljke, jedna sa sakrivenim sultanovim tijelom, a u drugoj je bio vojnik obučen u sultanovu odjeću. Kad se stiglo do Carigrada, tada je veliki vezir obznanio sultanovu smrt, a vojnik koji je bio obučen u sultanovu odjeću tada je ubijen.

Za Turke je ostala nedokučiva tajna kako se malobrojno hrvatsko plemstvo  moglo uspješno boriti s moćnim Turcima i nanositi im poraze, pa su sultanove paše vjekovima bile kivne na to plemstvo i njihove ratnike. Neustrašivo je hrvatska vojska mrsilo ratne računice turskim sultanima. Hrvatska je bila skoro pregažena, a ostala neporažena.

Sultan Selim II. (1566. do 1574.) je u turskoj historiografiji nazvan Pijanicom. Obožavao je ciparsko vino i turska mornarica je i zbog širenja carstva i zbog ciparskog vina , a na zaprepaštenje kršćana 1570. godine osvojila Cipar.

Na čelu turske ratne flote bio je sultanov zet Ali-paša. U kolovozu 1571. godine je Ali-paša uplovio u Jadran i zauzeo Ulcinj, Bar i Budvu i k tomu je opljačkao i opustošio Korčulu, Brač, Hvar i Vis. Zarobljene ljude s Jadrana Ali-pašini gusari prodavali su na Malti kao roblje.

Energični papa dominikanac Pio V. je, nakon neuspjele Prve Svete lige, uspio ujediniti kršćanske flote i osnovati  Drugu Svetu ligu. Sedmog  listopada 1571. isplovila je kršćanska flota prema Lepantu (Nafpaktosu), prema osmanskoj floti i zauzela borbeni polumjesec.

Sve lađe sudionice u bitci pokretali su veslači. Od osamdeset tisuća kršćanskih mornara i vojnika u mletačkoj floti je bilo deset tisuća Hrvata. Dok su Malta i malteški vitezovi u bitci sudjelovala sa 4 galije, dotle su  Hrvati s Krka, Raba, Cresa, Zadra, Paga, Šibenika, Trogira, Hvara, Pule, Plomina i Kotora imali 6 galija, a dvadeset osam tovarnih dubrovačkih brodova je u bitci kod Lepanta snabdijevalo kršćanske ratne galije.

Bitka je trajala pet sati i zahvaljujući ručnom vatrenom oružju i nenaviklim janjičarima na borbe na palubama Sveta liga je izvojevala sjajnu pobjedu. U najvećoj svjetskoj bitci lađa pokretanih veslima (blizu 500 galija) uništena je turska ratna flota.

Sa svojim brodovima spasio se samo alžirski gusar Uluč Ali. On je u početku bitke uspio prodrijeti u centar kršćanske flote, pa je potopio i kotorsku i trogirsku galiju, a kad je uočio da kršćani pobjeđuju izvukao se iz bitke i spasio svih petnaest svojih gusarskih brodova.

I turske lađe pokretalo je kršćansko roblje. Nakon bitke oslobođeno je dvanaest tisuća zarobljenih kršćana veslača. Poginuo je i Ali-paša. Zastavu Svete lige čuvalo je dvanaest Kotorana. Osmorica su poginula, a trojica bila ranjena.

Ranjen je tada i velikan svjetske književnosti Miguel Cervantes. Velika pobjeda nije iskorištena da se slomi Tursko Carstvo, pa će proteći još 307 godina do protjerivanja Turaka iz kršćanskih zemalja.

Zbog bitke kod Lepanta se na hrvatskim otocima dogodila demografska pustoš, jer je bio velik broj poginulih mornara. U to vrijeme ostarjeli hrvatski književnici Petar Hektorović i Hanibal Lucić nisu opjevati slavnu lepantsku bitku, niti pogibiju mnogih Hrvata, a Hanibal Lucić je stigao u drami Robinja obradi temu turskih otmica i odvođenje zarobljenih Hrvata na tržnice roblja.

Sultan Murat III. (1574. do 1595.) je naslijedio carski prijesto na posve miran način, jer mu pravo na prijestolje nitko nije htio preoteti. Po običaju udavio je svoju braću. Više od državnih poslova volio je svoj harem i uživao u društvu žena.

Dvije stvari ga povezuju s Hrvatima: od astme ga izliječio nevesinjski Hrvat, a trebinjski biskup Toma Berislavić i k tomu to što je podsticao bosanske paše na pljačkaške pohode u Hrvatsku, Kranjsku i Štajersku.

Muratu III. i njegovom divanu bilo je znano da je Ferhad-paša Sokolović, unatoč primirju s Habsburškom monarhijom uspješno napadao hrvatske prostore, da je organizirao 61 pljačkaški pohod, da je osvajao hrvatske krajeve između Une i Kupe i u porječju Gline i od 1575. do 1578. osvojio je važne hrvatske utvrde Bijelu Stijenu, Bužim, Cazin,  Kladušu, Ostrožac, Zrin, Gvozdensko i nakratko 1578. Drežnik Grad.

U zimskom višemjesečnom opsjedanju Gvozdenskog ostvario je Ferhad paša svoj cilj na način da je iscrpio branitelje i njihove zalihe hrane i ogrijeva, pa je u tvrđavu provalio kad je u njoj život zanijemio. U tvrđavi je našao umrle smrznute branitelje i pretpostavlja se da su im Vlasi, koje je Frehad-paša doveo dostavili otrovanu hranu. Te Vlahe je i naselio u opustošeni prostor Gvozdenskog.

Kad je 1590. godine sklopio mir s Perzijancima, podstakao je sultan Murat III. i Hasan-pašu Predojevića da oponaša Ferhad-pašu i iako je sklopio mir s Habsburškom monarkijom stimulirao je pljačkaške pohode u Hrvatsku, Kranjsku i Štajersku.

Godine 1592. Vojska Hasan-paše Predojevića iz svih bosanskih sandžaka je opsjela Bihać, koji je jedno vrijeme bio glavni grad Hrvatske. Opsada je trajala devet dana i grad je pao na prevaru. Paša je poput sultana Mehmeda El Fatiha dao lažno obećanje građanima da će ako se predaju imati slobodu.

Predao se Bihać, a Osmanlije su tada pobile više od dvije tisuće ljudi i u roblje odvele oko tisuću muške i ženske djece.

Hrvatska je padom krajeva između Une i Kupe osakaćena i svedena na „ostatke ostataka. Ohrabren osvajanjem trbuha Hrvatske izvijestio je Hasan-paša sultana da će zauzeti i Sisak. To mu je bio treći pokušaj. Čak nije htio ni sačekati sultanovu poslanu vojsku. Sagradio je dobar most preko Kupe i prebacio se na lijevu obalu.

Prebacio je osam većih topova s kotačima i stotinu manjih. Imao je oko 12 .000 ratnika. U brojnim lađama koje su stigle Savom imao je zalihe hrane i oružja. Građeni su i drugi manji i slabiji mostovi.

Nije računao da će Sisku stići značajna pomoć. Brojčano je bio dvostruko nadmoćniji od svih pristiglih branitelja trokutaste tvrđave Sisak, a hrvatsko-slovensko-njemačka vojska skupila je oko 6.000 dobro opremljenih vojnika.

Bio je to pravi ustanak protiv Turaka. Neočekivano za Turke iz tvrđave je izveden juriš i zauzet most. Uslijedio je napad vojnika bana Tome II. Edodyja i Turci su bili opkoljeni, pa bježali preko Kupe.

Slabi mostovi se urušili i utopilo se tada oko sedam tisuća Turaka. Među poginulima i utopljenima bio je i Hasan-paša Predojević, te njegov brat Džafer-beg, cernički sandžakbeg; glasoviti gazija i krajišnik Arnaud Memi-beg, zvornički sandžakbeg; sultanov rođak i hercegovački sandžakbeg Sultanzade Mehmed-beg; Ramadan-beg, požeški sandžakbeg; Ibrahim-beg, lički sandžakbeg; Kurt-beg iz Vučitrna, kliški sandžak-beg Sinan i druge osmanske vojskovođe, age i spahije

Za Murata III. i njegov divan poraz kod Siska je bio povod za objavu rata Habsburškoj Monarhiji.

Bitka kod Siska je bila prekretnica u turskim prodiranjima u Europu i ohrabrila je kršćanski svijet u željama za oslobođenjem porobljenih zemalja od Turaka.

Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale se oglašava svakoga dana u 14 sati i podsjeća na ovu slavnu pobjedu kršćanske vojske nad Osmanlijama.

Branko Penjak

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply