Branko Penjak / Orlovačka pastirska idila

Mnogi Brinjani dobro pamte pastira Stipu iz livanjskog sela Žabljaka.

Koščatom omanjem Stipi već u petnaestoj godini ispod nosa se pojavio lijep, crn, tanak brk. Svoj brk, svoj tanki crni ukras ponosno je milovao i često je u zrcalo zavirivao, gledao ga i izbliza i s udaljenosti od metar dva.

Njegovo lice muškošću se okitilo prije negoli u nekih starijih brinjskih mladića, pa je zbog toga jako zadovoljan bio. Često brkove pipkao prstima, potezao i zatezao i govorio da će dopustiti da mu poraste kao u Mijata Tomića.

I Stipe je s vremena na vrijeme gonio svoje ovce na pašu i rado se primicao mladim čobanicama. Novoprispjelu čobanicu bi nastojao uvesti u čari pastirskog života i pozivao bi ju da mu nešto pomogne, a najčešće da mu izvadi trn iz prsta ili trun iz oka.

Kada bi mlada početnica prišla obgrlio bi ju oko struka, podigao, vrtio i praveći piruete izvodio svoj ples. Kada bi mu se činilo da je dosta, kada bi se umorio, kad mu se činilo da se čobanici zamantalo, nježno bi je spustio.

One bi obično sjele ili teturajući nastojale dođi k sebi. Tad bi im pomagao da ne padnu i tobože slučajno njegove ruke su njihova prsa dirale. Više njih je u njegovu zamku uletjelo, više njih je trun iz oka vadilo. Poslije toga od Stipe bi bježale. Za nove čobanice brzo bi saznao i uz staru neku vragoliju i neku novu bi im prodao.

O tome kako ga pastirica Slavka izliječila neko vrijeme nitko ništa nije znao. Takvi se podvizi ili kriju, ili pričaju kad prođe dugo vremena. Ali, kad se u velikom povjerenju jedanput povjerila jednoj rodici, a rodica tu tajnu debeljuškastoj vrsnici Ljubi odala, poslije toga to više nije bila tajna.

Slava je punih trinaest godina imala kada je sva radosna prvi put ovce na pašu otjerala. Mati je upozorila da se među grmlje ne zavlači, da se od muških pastira odmiče, da ih postupcima ne privlači.

Nije ju na Stipu upozorila, nije znala što on po Orlovači izvodi, a Stipe ju kao pravi jastreb uočio, naveo ju da stoku otjeraju na zaravan stare orlovačke gradine i k tomu je stvorio ugođaj, uz prastari ilirski zid i vatricu zapalio.

Skupljala grančice i govorila mu kako je iznenađena ljepotom Orlovače i kako na ljepšem mjestu nikad nije boravila. Stipi se usnice smješkale, pomilovao svoje brkove, a kada je razvidio okoliš, kad je vidio da su se drugi pastiri svoja stada raširili i prema selu Dobrom i prema Vidoškoj gradini, ponudio joj dio svoje užine.

Lijepo je bilo to vidjeti. Poslije posljednjeg zalogaja Stipe se odjednom pobolio, rukama se za trbuh držao, potiho jaukao. Ona ga zbunjeno gledala i pitala kako bi mu mogla pomoći.

Lukavi Stipe joj objašnjavao da svaki muškarac ima slijepo crijevo i da ono zna upaliti, i da ga njena ruka može izliječiti. Rekao joj da ga treba malo masirati. Nagovorio je da bude odvažna, da mu uvuče ruku u šuplji džep. Ponavljao da će mu poslije toga sigurno biti lakše.

Slava je tada malo toga o anatomskim osobinama uzbuđenih muških stvorenja znala i čudno njegovo ”slijepo crijevo” je brzo pronašla. Čudila se da je toplo i ukrućeno i rekla da su u njemu nekakvi otkucaji.

”Je, je! To je zbog srca. I srce me boli”, ponavljao Stipe dok ga liječila. Slava sva radosna bila kad je ubrzo Stipe skočio, otrčao do grmlja, a kad se vratio toplo ju je zagrlio i rekao da mu je život spasila.

Uvečer je Slava materi potanko o tome pričala, a mati je u pola priče za kosu zgrabila, pljesnula ju i na nju galamila, pa potom nad njom kukala: ”Ajme meni, na koga si tako blentava? Slipo crivo! Slipo crivo? Čula kucaje? Mrtvačko ti zvono kucalo i brecalo kad si tako blentava. Kako te vrag k njemu odnio? Ajme meni, ajme meni, lude mi ‘ćeri.”

Slava je doskora pojmila u čemu je Stipina kvaka, pojmila što je učinila, znala je da je jedno iskustvo stekla, a ipak neočekivano i jednu veliku znatiželju zadovoljila. Svemu tomu i se radovala, jer je pomislila da bi se mogla kao medicinska sestra zaposliti.

Vjerovala je da ju je Stipe naučio pružati prvu pomoć, naučio ”slijepo crijevo” liječiti. Majci je ipak rekla da će Stipu pljuskom odalamiti, da će ga po licu ogrepsti i pri tom pokazala prste u kandžu svinute.

Zaprijetila žestoko, ali mati u nju povjerenja nije imala i k ovcama ju više nije slala. Slava se i udala, a da Stipu nije ni odalamila, ni po licu ogrebala, a kad bi se pred crkvom susretali ne bi ga u oči gledala, a kradom je uočavala kako se na Stipinom brku osmijeh pojavljivao.

Nedjeljom bi se čobani na ravnim ledinama iznad sela i bez stada sastajali i vesele zgode prepričavali. Najviše se smijali Stipinim vrućim podvalama.

Ujesen bi Orlovača mirisom mirisala, poslije prvih jesenji kiša ledina bi omekšala i zelenu boju dobila. Tada bi Orlovača obilovala bijelim pečurkama. U te dane nedjeljno popodne bi se često u igre pretvorilo.

Stasali petnaestogodišnjaci, šesnaestogodišnjaci i sedamnaestogodišnjaci bi se natjecali u skoku iz mjesta, bacali kamena s ramena, hrvali se narodnim stilom, a do njih bi dolazili i oni što se na štap kao na treću nogu oslanjaju.

U bacanju kamena s ramena pokazivala se muškost, spretnost i hitrost. Nekoliko mladih momaka kamen podjednako bacalo, dobacivali i jedan drugog prebacivali i kada su zaključili da je u bacanju Vlatko iz Žabljaka najuspješniji, prišla zgodna osamnaestogodišnja čobanica Zorka, pa stala na crtu.

Gledala i duljinu očima mjerila. Pitala momke bi li i ona mogla pokušati. Svi su je s čuđenjem gledali i osmijesima je pozdravljali. Mislili su da se šali. Svi su oni čuli o Zorki Gradinovoj, čuli da zna kositi i plug u rukama držati.

Posebno je bila znana po pjevanju, po zvonkom glasu koji je Orlovačom odzvanjao, ali i po tome što bi čobanice okupljala i na pjevanje ih navodila. Dodali joj kamen, a ona poput čuvenog hajduka, poput Malog Marijana s lakoćom sve biljege prebacila i lijepim osmijehom se svima zahvalila.

Ostarjeli Mijo zvani Krnje je izdaljeg sve gledao, pa začuđenom mladom društvu prišao, te srdačno Zorki čestitao i rekao joj:“ Ejvala ti divojko!“ (Ejvala – bravo,sjajno!

Branko Penjak

 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply