BRANKO PENJAK / Povijest školovanja Livnjana

Škola časnih sestara milosrdnica u Livnu

POVIJEST ŠKOLOVANJA LIVNJANA

O povijesti livanjskog školstva su pisala jača pera, a i pored napisanih knjiga, objava i tekstova i ova kratka priča će nešto ponoviti i istaknuti.

Da bi se govorilo o opismenjavanju Livnjana i o školstvu kako u Livnu, tako i u Bosni i Hercegovini valja se vratiti nekoliko stoljeća unazad kad su u opismenjavanju puka livanjskoga, pored svećenika krstjana i svećenika franjevaca sudjelovali i rijetki pismeni trgovci.

U jednom sačuvanom zapisu stoji je da je livanjski trgovac Radinović, sin Milkosija 1412. godine vrativši se iz apeninskih krajeva u svojoj kući u Livnu podučavao i u pisanju, i u računanju djecu uglednijih građana i svojih rođaka. Mikosijeje vodio kućnu školu. Koliko se do sada zna to je prva takva svjetovnjačka škola u BiH.

Prije negoli je sa 150.000 vojnika sultana Mehmed II. el Fatiha, (koji se u narodu pamti i po ružnom nadimku K……, jer je prije pohoda na Bosansko kraljevstvo pobio braću i mušku djecu svoje braće) nalegao na Zemljicu Bosnu i na Zemlju Humsku, pismenost je bila privilegija vlastele i svećenstva i bila rijetka.

U doba  Otomanskog carstva pismenost je bila privilegija Muhamedanaca i u Bosanskom sandžaku i u Bosanskom pašaluku, pa su mejtefari (učenici) najprije učili arapskim slovima pisati svoj ikavski govor (najrašireniji govor u svih Hrvata).

Uz džamije u Bosanskom sandžaku su u šesnaestom stoljeću otvarane  vjerske: sibjan mejktebe (osnovne škole), a svršetkom osamnaestog i u devetnaeatom stoljeću ruždije (niže srednje škole) i medrese (srednje vjerske škole). U drugoj polovini devetnaestog stoljeća u Sarajevu je osnovana i medicinska škola.

U Turskom Carstvu je sultan reformator Mustafa III. (1757-1774.) uradio  preustroj topničkog korpusa, osnovao dvije više škole: inženjerijsku i pomorsko matematičku, a  konzervativni janjičari ga prisilili da ih 1773. godine zatvori. Sve do Abdul Hamida II. (1876.-1809.)u Turskom carstvu nije bilo modernih svjetovnih škola.

Postoji zapis da je u Livnu davne. 1529. godine otvoren sibjan mejkteb škola (mekteb)U jednom defteru je zapisano da je „onima koji su zalutali u vjeri”, a takve su Osmanlije zvali kaurima i idolopoklonicima, bilo zabranjeno arapska slova učiti i upotrebljavati.

Zasigurno se može reći da su u Livnu postojale i tekije. U tekijama se stjecalo više znanje, prepisivala se i napamet učila knjiga proroka Muhameda. Biti hafiz (znati Časnu knjigu napamet) bila je velika čast.

Iz livanjskih islamskih vjerskih škola potekli su i neki književnici koji su manje na svom jeziku, a više na azijskim jezicima pisali. Neki od njih su veliki doprinos dali znanosti i književnosti tuđih podneblja.

Po onome što se do sada zna, prvi, koji se u ‘Zemljici Prkosnoj od Sna’ ogledao u pisanju riječi svog materinskog jezika arapskim slovima, bio je mujezin Hadži Jusuf Livnjak.

Njegovo glavno djelo je pisano na turskom jeziku i objavljeno je 1615. godine. Znalci turskog jezika tvrde da je vrijedan putopis, ali do danas nije preveden.

Godine 1601. rođen je u Dobrinji kod Tuzle pjesnik i lingvist Muhamed Havaija Uskufija. Godine 1631. objavio je bosansko-turski rječnik te pisao pjesme na turskom, a ispjevao je nekoliko pjesama i na svom materinskom jeziku.

Značajno je naglasiti da su i on i većina drugih alkamijado književnika iz Zemljice Prkosne od Sna itekako znali su da su s ”nevirnicima” po Bosni braća po krvi.

Iako su mnogi vidjeli raskoš tuđih prostora i bogatstvo carskog grada Stambola, domaći zavičaj im je bio u srcu i o njemu su rado pjevali. Jedan od njih bio je Hasan Kaimi-baba Zerrin-oglu, a on je u jednoj pjesmi na materinskom jeziku ovako svoju zemlju oslikao i doživio:

„Vidi brda ti i vode,

Hajd za vjetrom, kuda ode,

Tud evlije[1]svuda hode,

Allah, Allah, reci ti.

Teče Sava, raste trava

Nuto vidi i Dunava,

Nek zaludu nije lava,

Allah, Allah, reci ti.“

Kao što jeMikosije, prija provale Turaka u Bosnu i Zemlju Humsku, bio otvorio kućnu školu, tako su franjevci opismenjavali narod, pa 1685. godine fra Ante Gabeljka u prepiranju s zadarskim nadbiskupom piše: „… u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, a što će se jedva naći u zadarskoj biskupiji“.

Očito su franjevcima upućivani prigovori zbog opismenjavanja, jer u vatikanskom arhivaru postoji crkvena poslanica i odredaba iz 1731. godine u kojoj stoji da se franjevcima zabranjuje u crkvenim zdanjima podučavati svjetovne učenike.

Dok je u Zadru još 1495., dominikanski studij dignut u red studia generaliae , a u Zagrebu 1669. godine počelo s radom sveučilište, dok su u Hrvatskoj već 1578. otvarane pučke škole, 1582. gimnazija u Lepoglavi., 1607. Isusovačka gimnazija u Zagrebu., u Rijeci 1727., a doskora u Varaždinu, Požegi, Križevcima, Osijeku, Dubrovniku, dok je u Ugarskoj 1777. godine uvedeno obvezno osnovno školovanje,, dotle kršćani u Bosni i Hercegovini imaju samo franjevce koji opismenjavaju puk.

Tek u osamnaestom i devetnaestom stoljeću su u Tamnom Vilajetu s vremena na vrijeme bile otvarane kršćanske kuće-škole, a otvarali su ih dosta rijetki svjetovni učeni ljudi. (Obvezno školovanje U Bosni i Hercegovini propisala je Zemaljska vlada tek 1911. godine.)

Godine 1820. u Livnu se u opismenjivanju djece u kućnoj školi isticao trgovac (dućandžija) Ante Tadić zvani Čolo. On je djeci odličnijih gradskih obitelji nabavljao kamene crne pločice i pisaljke od bijelog mekog kamena i u početnoj grupi počinjao podučavanjem pisanja kosih i ravnih crta, a u naprednoj grupi učio ih računanju i govoru materinskom i talijanskom.

Za tu Čolinu kuću-školu može se reći da je, ne samo prva kršćanska osnovna kuća-škola, kako u Livnu tako i u BiH, nego da je učenjem stranog jezika nadvisila početničku pučku školu, da je  dijelom imala i gimnazijski program.

Iz životopisa fra Stjepana Marjanovića koji je živio od 1794. do 1848. saznajemo da je osnovnu i srednju školu završio u Kraljevoj Sutjesci i da je studirao  teologiju od 1810. do 1817. godine u Hrvatskoj i Ugarskoj.

Valja naglasiti da je Marjanović bio veliki promicatelj školstva u BiH. Također iz životopisa fra Ivana Franje Jukića saznajemo da je realnu gimnaziju završio u Fojnici, te se da zaključiti da su franjevci imali prve realne gimnazije u Kraljevoj Sutjesci i Fojnici.

Dvadesetih i tridesetih godina 19. stoljeća u Dalmaciji i Slavoniji je bio znatan broj osnovnih škola, pa se ideja otvaranja osnovnih škola prenosila i preko granice u tursku Bosnu, te je na desnoj obali Save 1823. godine u Tolisi, uz odobrenje turske vlasti otvorena kršćanska prva javna osnovna škola u Bosni. U toj školi je svećenik fra Ilija Starčević bio sve: i okupljač djece, i predavač i domar.

Svećenik fra Lovro Karaula je, pored fermana sultana Mahmuda II., reformatora Turskog Carstva (To carstvo povjesničari imenuju i Osmanskim, i Osmanlijskim i Otomanskim carstvom) kojim mu je odobreno da u livanjskom kraju obnavlja i gradi crkve i velebnu crkvu i samostan na livanjskoj Brini, da gradi crkvu na Gorici, dobio i od livanjskog kapetana, od Firdus Ibrahim-paše dozvolu da gradi veliku i malu pojatu.

Pojate su sagrađene na samoj obali brinjskog potoka, a u blizini samostana. U velikoj pojati fra Lovro nije držao domaću stoku, nego je od 1835. godine u njoj obavljao bogoslužja, a veliki prosvjetitelj svećenik Ivan Franjo Jukić je zapisao da je fra Lovro od godine 1847. na Brini u maloj drvenoj kući jednog Kneževića organizirao školsku nastavu, a potom škola bila u samostanskoj kamenoj kući katnici kupljenoj od Muhamedanca Seferćehaića. Ta kuća zvana Kula još ponosno stoji i dio je kompleksa Franjevačkog muzeja.

1849. godine u Varcar Vakufu (Mrkonjiću)svećenikfra Ivan Franjo Jukićveliki sljedbenik hrvatskog narodnog preporoda, otvorio je osnovnu školu za kršćansku i hrišćansku djecu.

Ivan Franjo Jukić je bio  velikan u svom radu, kao i drugi franjevci bio je onaj koji ore tvrdo zapušteno tlo, a kao mislilac i književnik Jukić je osjećao da se sredinom devetnaestog stoljeća sultanova moć slama, znao da je sultan države koju su prozvali ”Bolesnik s Bospora” slab, pa je planirao i umalo nije digao narodni ustanak.

Stariji i razumniji franjevci ga umirili i uputili da radi na stvaranju sloge među kršćanima i hrišćanima. U tome su uspjeli, pa je agilni i borbeni i agilni fra Ivan Franjo Jukić godine 1852. pokrenuo i uređivao časopis „Bosanski prijatelj“, prvi književni časopis u Bosni i Hercegovini. Za učenike je pisao udžbenike i bio pokretač mnogih kulturnih inicijativa.

1852. godine franjevci su u Provinciji Bosni Srebrenoj otvorili još šest škola, a tri godine kasnije već je bilo dvadeset škola u kojima su učitelji bili svećenici.

Godine 1853. po ugledu na livanjsku katoličku braću, pravoslavni trgovci, svećenici i vjernici u Livnu su osnovali  Fond škole livanjske i prvu srpsku konfesionalnu školu.

Zanimljivo je da su namjeravali graditi crkvu, jer ju u Livnu nisu imali, a opredijelili su se za školu. Kad su prikupili dosta novca doveli su učitelje iz Hrvatske: Jakova Vukovića, Petra Pavasovića i Jandru Pavasovića.

Za osnivanje Fonda škole livanjske zasluge pripadaju i austrijskom konzularnom agentu Špiri Rajkoviću i Ivanu Franji Jukiću, jer su među kršćanima agitirali i za Fond i za rad škole.

Pored bogatijih srpskih trgovaca koji su prikupili znatnu sumu novca, odazvali su se i hrvatski trgovci. Sumu od 490 groša prikupili su tada katolici: Jozo Granić, Mate Mioč, Mato Meštrović, Niko Jurkić i Tomo Penjak. U prijateljskom ozračju i povjerenju i livanjski Hrvati  su svoju djecu slali u srpsku školu. Bio je to velik doprinos stvaranju sloge.

Godine 1855. zbog prigovora i prijekora da malo drže do svoga nacionalnog ponosa otvoriše livanjski Hrvati gradsku potpuno svjetovnu osnovnu školu u kojoj je jedna grupa imala viši tečaj, te je prerasla u realnu gimnaziju. 

Livanjski trgovci ne dopustiše da je vode fratri. Čak ni vjeronauk ne dadoše im predavati. Protiv građanske pučke škole, protiv realne gimnazije pobunili su se franjevci te govorili čemu ta škola kad već ima ona koju su oni otvorili.

Pošto je njima rad u školi bio uzgredan posao, trgovci nisu bili zadovoljni nastavom na „niskom nivou“, te su našli školovanog učitelja i načinili pisani ugovor o uzajamnim obvezama učitelja i školskog odbora.

 Tako je u Livnu 1855. g. nastao prvi školski statut u BiH. Nezadovoljstvo franjevaca je bilo veliko, jer je ta građanska škola davala više znanja o trgovini i računanju nego o vjeronauku. U školi se učio talijanski jezik.

Ta škola je prva u BiH materinski svoj jezik nazvala nacionalnim hrvatskim imenom, i tako su livanjski trgovci nadahnuti idejama hrvatskog narodnog preporoda franjevcima dokazali da su im neumjesna spočitavanja o tome da oni nemaju nacionalne svijesti.

U spor slobodoumnijih građana i obrednika uključio se dio vjernika odanih svećenicima i na kraju pred autoritetom redovnika je odstupio i dovedeni učitelj Ivan Ljubenkov i odstupio i ugledni Anto Đogić, prvi svjetovni upravitelj jedne škole i jedan od umnijih i pismenijih građana Livna. 

Đogićevu školu poneko i danas u svojim pisanjima naziva ne samo realkom nego i trgovačkom školom. Livanjska realka je uz realku u Kraljevoj Sutjesci, realku u Fojnici i realku u Sarajevu začetnica srednjeg školstva u BiH.

Nove promjene u školstvu ostvarile su se 4. ožujka 1946. godine kad je otvorena Niža realna gimnazija u Livnu, a nedugo potom 1954. godine i Viša realna gimnazija.

Ne dajmo zaboravu da je Livno među prvima, u prostoru koji su dugo vremena i u Carigradu zvali Crnom Vilajetom, bio važan školski centar, imao kuće-škole, realke, trgovačku i obrtničku školu, a u vrijeme Austro Ugarske kratko vrijeme i fakultetsku bogoslovnu katedru.

Srpska osnovna škola dugo je nosila ime pjesnika Jovana Sundačića, livanjska zanatska srednja škola ime pjesnika i lučonoše slobodarskih ideala Silvija Strahimira Kranjčevića, a livanjska gimnazija neko vrijeme ime partizanskog ratnika Mustafe Latifića.

Već trideset godina livanjska gimnazija nema ukrasnog imena, a u čast Ante Đogića Livnjani nisu imenovali niti jednu školu ili knjižnicu, a ni livanjsko Narodno sveučilište. Ni livanjska ekonomska škola nema ukrasno svoje ime.

_________________________________________________________

Vrijedno je još istaknuti  činjenicu da je Livno u doba Turaka u otvaranju škola prednjačilo pred drugim bosanskim i hercegovačkim gradovima i da su u Sarajevu škole za kršćane nešto kasnije otvorene.

Otvorene su kad je Hromi-paša zvani Topal-paša vezirom postao, a uskoro postao i prvi valija (zapovjednik pokrajine) Otomanskog carstva. On se založio i postigao da se Sarajevu osnuju prve stručne i srednje škole, prva bolnica, prva carska štamparija.

Godine 1864. po sultanovoj carevini putovao je Dževdet-paša i skupljao momke za redovne vojnike. Uzimao je samo one koji su slijedili vjeru Velikog proroka. Pored tog posla pratio je kako se provode nove carske reforme i navratio u školu koju je 1865. osnovao obrednik fra Grga Martić.

Kad je vidio učenike u ubožnoj i tijesnoj sobici pitao je obrednika što ne gradi veću školu, a obrednik mu pokazao prazne ruke i džepove.

Nakon toga Dževdet-paša obećao i uskoro dao vrijedan dar, dao dvanaest tisuća groša i to bi velika i prva pomoć koju u Tamnom Vilajetu dobi jedna „kaurska škola“.

Da bude milostiv i darežljiv Dževdet-pašu navela neobična stvar, stvar koja ga oduševila. Bio je ljubitelj vojne glazbe i kad je na vojnom koncertu za prikupljene buduće vojnike čuo nov neobičan vojni marš, pitao je i saznao da tu koračnicu komponirao svestrani obrednik i učitelj fra Grga Martić.

Tom prigodom je saznao da je obrednik Grga književnik i glazbenik, i radovao se obrednikovom znanju mnogih europskih, a i turskog jezika, radovao se da je Grga poliglot.

Dževdet-pašinom zaslugom nova škola je iste godine bila gotova i u školi radio školovani učitelj Franjo Franjković iz Vinkovaca. Valja istaknuti da ta škola umalo nije izgorjela. Izgorjela bi zbog toga što je pored nje jedna sirotinjska kuća bila u plamenu i vatra bi se sigurno raširila da se sa svojom pratnjom nije pojavio Topal-paša i podvrisnuo da se vatra mora ugasiti.

”Kaurima” u pomoć priskočila braća što slijede vjeru posljednjeg Velikog proroka i vatru ugasila. Pamtio se tada i požar koji se desio u svibnju godine 1853. kad su u Sarajevu izgorjele mnoge hrvatske kuće.

Fra Grginim zalaganjem i traženjem u Sarajevu je 1871. otvorena i škola časnih sestara, a njegovom zaslugom na crkvi koju je počeo graditi 1853. zazvonilo je 1871. godine i crkveno zvono.

U doba Turaka neki Livnjani su se poput Dubrovčana školovali u Italiji i u Ugarskoj, pa je fra Mihovil Sučić završio medicinu u Padovi, a fra Anđeo Kaić teologiju u Budimo, dok se veliki Gabrijel Jurkić školovao u Beču.

Veliki ekonomski procvat i procvat školstva stigao je u Livno s dolaskom atrougarske vlasti. Najslikovitije i najbolje podatke o velikim promjenama na Završju i u gradu Livnu zabilježilo je i nekoliko slovenskih vojnika književnika.

Tako je Rok Stergar u svojim ratnim zabilješkama istakao: „Pri zasedbe Bosne in Hercegovine Slovenci so pri njej sodelovali z veseljem. Slovenski polk igral domače pesmi in koračnice i naduševil kakor vojake tako lojalno katoliško prebivalštvo.“  

Daleko je zanimljivije i važnije što je zapisao vojnik Jernej Andrejka, koji je bio „poročnik 17. Pešpolka“ (poručnik 17. Pješačkog puka), ugledni grof i književnik. Nakon što je sudjelovao u borbama za Livno i zapisao mnogo doživljaja, zapisao je o prvim danima boravka u Livnu: „Slovenski polk igral domače pesmi in koračnice, to naduševilo kakor vojake tako civilne poslušalce-lojalno katoliško prebivalstvo.“

Nakon dvadeset i pet godina ponovno je posjetio Livno i zabilježio ogromne promjene u livanjskom kraju i u livanjskom školstvu. Zabilježio je da je carska vlast uložila silan novac u izgradnji cesta, melioraciji močvara u Livanjskom polju i u gradnji velikih zgrada u gradu.

Carska vlast je u kratkom vremenu preobrazila kasabu u grad, a samo za isušivanje Livanjskog polja i sustava za odvodnju, ali i za natapanje uložila je 1.600.000 groša. Jedan groš je imao vrijednost 204,88 mg zlata.

Tad su sagrađene tri nove ceste: cesta od Livna do Sinja preko planine Prologa, cesta od Livna do Glamoča, cesta do Županjca (Duvna) preko Prisoja. (Glamoč je s Livnom do tada  bio povezan samo konjskom stazom.)

Jernej Andrejka nabraja što je sve u Livno podignuto, pa nabraja: župnu crkvu u gradu, u kojoj je bio župnik otac Anđeo Ćurić (Ćurića je kršćanski car odlikovao redom željezne krune)civilnu bolnicu, klaonicu, veterinarsku stanicu, poljoprivrednu stanicu, (koja je imala 2.000 ovaca, 250 goveda i 12 magaraca), hotel, jednu vladinu zgradu s konakom, četiri vojarne, vodovod.

Od sagrađenih škola nabraja zgrade: trgovačke škole, srpske osnovne škole, osnovne i djevojačke škole koju vode časne sestre. Navodi da su otvorene škola za inkrustaciju, poljoprivredna škola i da je više turskih škola pomagala vlada.

_______________

*Izvadak iz jednog pisma: „Da velika ljubav prema puku zna donijeti nevolje dokazao je svećenik fra Ivan Franjo Jukić. On se zamjerio Omer-paši Latasu. Latas došao da ušutka bosanske begove bundžije, koji su se bunili protiv reformi i sultana Mahmuda II. i njegovog sina nasljednika, protiv novih uniformi nizam vojnika i protiv Hatišerifa kojim su izjednačene sve vjere i dopušteno svim građanima da se bave u zanatima i trgovinom i u Sarajevu u nekoliko vizita primio Jukića. Naivni Jukić bio povjerovao da je Latas došao da nove sultanove reforme provodi i bolno spoznao da se prevario. Pomno ga slušao Latas, a onda kao opasnog buntovnika u zatvor poslao, a sud u Carigradu mu zabranio da se vrati u rodno podneblje. Kao izgnanik potom je u više kršćanskih gradova prognanički živio, čak kriomice preko Save dolazio rodni grad posjetiti, krio se u samostanu Gučoj gori i potom se u Beč vratio. Jukić se u Beču teško razbolio i u tuđini u 39. godini života umro. Pokopan je u sirotinjskom groblju blistavog grada kršćanskih careva. Na njegovom grobu nema ni znaka ni imena. Počivao u miru Božjem i ne bio nikad zaboravljen.“ 

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply