BRANKO PENJAK / STARI BRINJANI / Sitna baka Mara Bralina

Dugo vremena najkraći put iz Livna na Brinu je bio preko Zgona. Prve tri brinjske kuće su bile novije, bile zidane kamenom i imale su crvene krovove.

Jedna je bila u bijelo okrečena i tu kuću Brinjani su nazivali dvojako, pa je jedni zvali kuća babe Mare Braline, a drugi Snaginom kućom. Smještena je na uzvišenju iznad nekadašnjeg Latifića okrajka i Latifića njiva.

U toj maloj prizemnoj kući pod strogim Marinim odgojem odraslo je njene petero djece, a potom i dvanaest njenih unuka i unučica. Jedan Marin sin se oženio, dvije kćeri se udale, a sin Božidar i kći Matija se posvetili Božjoj službi, pa Božidar postao svećenik, a Ana sestra milosrdnica.

Prva susjedna kuća babe Mare bila je kuća Stipe Brale. Stipo je bliži Snagin rođak, a imao je četiri sestre i sve se udale za Brinjane. Ne pamti se kad su se Marin suprug Mijo zvani Hadže i njegov brat, a Stipin otac Mate podijelili i sebo kuće sagradili.

Obojica su bili carski vojnici, obojica bili u Galiciji i obojica su dosta mladi umrli. Matin sin Stipe bio miroljubiv, bio dobričina, a Hadžin sin Ante zvani Snaga bio živahan i poletan. Snaga je bio sitnijeg rasta, a bio odveć kuražan.

Jedanput je pokazao da mu vršnjaci mogu maljem na stomaku razbijati kamene ploče i tada je dobio nadimak ‘Snaga’.

Stipina žena Ruža je četiri sina i jednu kćerku rodila i duboku je starost doživjela. Doživjela je da joj sin Zvonko razvozi putnike po Njemačkoj, da sin Mate u New Yorku prezentira svoje dizajnersko umijeće i štofove livanjske tvornice „Livtex“, da najmlađi sin živi u Milanu i da jedino češće viđa svog sina Josipa.

Svu Marinu kućnu unučad rodila je njena vrijedna nevjesta Anđa. Rodila je tri kćeri i sedam sinova. Anđa je odrasla u Kablićima, odrasla u skladnoj siromašnoj obitelji Škoro.

Pred autoritetom babe Mare sitnim su se osjećali svi u kući. Sin Ante kuražu je gubio jedino pred materom. Nju je osobito štovao, pa baba Mara jednako davala savjete i zapovijedi i njemu, i nevjesti Anđi i svojoj unučadi.

Baba Mara je rođena u selu Rapovine, u obitelji Čondrića. I sestra joj Iva se na Brinu udala, udala je za Ivu Barišića. Obje sestre su se mudrošću odlikovale, a Čondrići su bili čuveni i po tome što su u Rapovinama otvorili Hrvatsku čitaonicu i po tome što su bili Radićevci.

Marine tri kćeri se poudale i u Slavoniju odselile. Jedan njen unuk je bio direktor gimnazije u Orašju. Jedna unuka je odrasla u Zaprešiću i udala se za studenta iz Nigerije, a živi u Kongu.

Kad je pisala pismo materi Miri, naznačila joj da nije jedina koja se udala za crnca, jer je u katoličkoj crkvi u Kinshasi upoznala Mirjanu iz Bugojna, a Bugojanka se prija nje udala za Afrikanca. Obje su bile aktivne u istoj katoličkoj misiji .

Pamti se da je Marina riječ je u kući bila zakon. Ona je imala svoju malu sobi i svoj krevet. Unučad je spavali na slamaricama koje bi se prostirale po podovima. Kućni kruh je bio pod njenim ključem i kad bi na kriške kruha stavljala mast, stavljala bi i malo šećera.

Bila je to uobičajena pojava po brinjskim kućama. Slamarice bi po danu bile složene na stogove u kutovima triju soba, a uvečer bi po zapovijedi babe Mare bile prostirane. Kad bi o tome pričali preživjeli Marini unuci i unuke, tada bi govorili da su tada svi slatko spavali, a kad bi se prije sna raspričali i vrpoljili šiba bi ih ušutkala.

Baba Mara je bila jedna od sedam brinjskih starica koje su šaptom spominjale svoje boli, svog u ratu izgubljenog brata i sina. Brat je nestao na Križnom putu Hrvata. Njen stariji sin Božidar je bio odlikaš u školi, pa odabran za sjemenište i postao ugledni svećenik.

U vrijeme proglašenja NDH bio je župnik na Marijinu dvoru u Sarajevu. Bio je i ljubimac biskupa Šarića i na dar dobio zlatni križ. Tijekom rata je držao javne govore, slavio hrvatsku državu. Volio je tu državu, iako ju je Hitler uspostavio.

Iskazivao je radost što je nakon 839 godina Hrvatska imala svoju vlast, što ju priznalo više od četrdeset država, a među njima Srbija i njen vladar Milan Nedić.

Hrvatima koji su težili uspostavi svoje države je bilo znano da je Hitler u svom ratnom pohodu iz svojih strateških razloga porobljava druge zemlje, da su ga neki narodi doživljavali kao  oslobodioca iz kolonijalnog zagrljaja moćnijih susjeda.

Oslobodio je nekoliko europskih naroda. Oponašao je Napoleona koji je ustrojio državu Švicarsku i Ilirske provincije. Znano je da je Napoleon vojačio vojsku iz Ilirskih provincija. Znano je da su hrvatski ratnici u Napoleonovom pohodu na Rusko Carstvo su u jednoj bitci spasili Napoleona. Jednom prilikom Napoleon je izjavio: Da mi je samo stotinu tisuća Hrvata, osvojio bih cijeli svijet!

Povjesničar ističu da je Hitler u ratu za uspostavu svog zamišljenog novog svjetskog poretka oslobađajući male narode stjecao poslušne saveznike, pa su vojnici iz tih zemalja za Wemacht posvuda ratovali, ratovali i u bitci za Staljingrad.

Zbog slavljenja države NDH, zbog govora koji je svećenik Božidar održao na mitinzima u Zemunu i u Livnu, a osobito zbog pogrebnog ispraćaja ubijenog Jure Francetića, nakon rata je obješen u Sarajevu.

Njegova rodbina zna da je njegovoj sestri Matiji bilo dopušteno posjetiti ga prije smaknuća. Bio je to kratak susret. Tad joj dao da preko svojih cipela nazuje njegove. Šapnuo je sestri da ih natakne, jer ne želi da dopadnu u ruke bezbožnika.

Sestra ga poslušala i cipele nazula. Na stratište je odveden bos i bos je obješen. Iz zapisnika prijekog suda se zna da je, dok mu je dželat stavljao uže oko vrata, izgovorio riječi: „Spero in tibi Domine“ (U tebe se uzdam Gospodine), a dželat to prenio komisiji.

Rekao je da Božidar na nekom fašističkom jeziku izgovorio te riječi i to je unijeto u zapisnik. Tog dan su obješena i četvorica uglednih sarajevskih muslimana i oni su prije vješanja ponešto rekli, neki su uzviknuli:„Živjela Hrvatska!“

Božidarov zlatni križić je stigao u Livno. Donijela ga krišom jedna sestra milosrdnica. Prije smrti dala joj ga Božidarova sestra Matija. Matija je u Sarajevu ostala i na groblju na Koševu pokopana.

Baka Mara je križić dobila, pa ga plačući ljubila. Pred smrt ga poklonila unuku Miji. Unuk Mijo (Mikan) ga i sad ljubomorno čuva. Taj Mijo je svoj radni vijek proveo u Beču.

Na Brini je sagradio novu kuću, a ostvarivši mirovinu u nju se vratio. Žena mu je rano umrla, a dva sina i dvije kćerke je rodila. U naše dane i Mijo samuje na Brini. Češće ga obilaze kćeri, a sinovi tijekom ljeta.

Stariji sin Antić je zavolio Beč, a mlađi Kristijan Zagreb.

Ponekad, kad se među Brinjanima priča o nogometu, spomene se da je don Božidar imao dvije vrline: da je izvrsno i rado igrao nogomet i bio izvrstan propovjednik i domoljubni govornik.

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply