BRANKO PENJAK / Štefneri na Brini; Kuća Grginog Nine

Priča 4.   ŠTEFNERI NA BRINI

Prvi zapadniji susjedi Barišićima su Štefneri. Barišići i Štefneri su rodbinski povezane. Predci Franc (zvali su ga i imenom Fritz) i njegova supruga Mara Bimbašina, kao i Marin brat Ivo Barišć su na Brinu doselili početkom dvadesetog stoljeća.

Franc je kao vojnik kršćanskog cara stigao u livanjski kraj, zavolio Livno i Livnjanku Maru, pa postao livanjski zet. U Livno je stigao s austrijskih Alpa, a rodbinu je imao u Linzu i u Njemačkoj.

U naše dane Stoephnera (Štefnera) ima više od dvjesta, a ima ih i u drugim zemljkama i na drugim kontinentima. Franc i Barišići su na Brini su kupili neveliko imanje. Tko je kupio, tko je komu darovao pola imanja za gradnju kuće je dvojbeno i potomci jednih i drugih u tome nisu suglasni.

Poslije Drugog svjetskog rata u Francovoj  kući su živjeli njegovi sinovi Mijo i Jozo. Mijo je stekao nadimak Finko, a Jozo nadimak Gajun. Mijinu suprugu Slavku su susjedi zvali Tominicom, jer je njen otac Tomija imao trgovinu u gradu, pa po Tomiji njegova kći dobila taj nadimak.

Jozinu suprugu Ivu su susjedi zvali Šujičkom, jer je rodom Šujičanka. Iva je i svoju i djecu svojih susjeda dugo poslije svjetskog rata upozoravala da ne uzimaju u ruke iza rata preostalu municiju i eksplozivne stvari, jer je njen mladi brat to radio i poginuo.

Dvojica Francovih sinova su naslijedila očevu kuću i svoju rodnu kuću i podijelili ju. Podijelili je tako  da je Mijo imao ulaz i dvorište sa sjeverne, a Jozo s južne strane. I bašte su im bile tako podijeljene. Živjeli su u dobrim bratskim odnosima i oni i djeca im.

Mijo zvani Finko je bio nižeg rasta, bio  marljiv i radišan i za kruh je zarađivao tako što je radio kao cestar. Neko vrijeme na sedmero djece dobivao dječje doplatke i bio zadovoljan. Gajun dugo bio radnik na tvornici cementa. Kad je tvornica s radom prestala, on je u Orlovači vadio kamen i prodavao ga, a vadio ga i iz „svojih“ majdana i skupljao po kamenjaru. Imao je njivu na brdu Drinova međa i jedan manji dolac u Orlovači i tamo imao male  majdane. Na brdu  bi ledinu ogolio i vadio kubike i kubike  mekog kamena.

U Orlovači je vadio žestac kamen i kad ga ne bi prodao razbijao ga u šoder (tucanik). Jozina radišnost se spominjala kao uzor drugima. Bio je Gajun vješt tucač kamena i vješt u vađenju ploča od kamena žestaca.  Jozin šoder je bio tražen za betonske temelje državnih zgrada, pa ga utovarali i na zaprežna kola i na manja teretna vozila.

Kamene ploče  koje su korištene za pođenje dvorišta je pronalazio  u Orlovači. Mnogo je kuće siromašnijih Livnjana  ozidane Gajunovom muljikom, a i mnoga dvorišta popločana pločama koje je  Gajun u svom majdanu izvadio. Školovao je i jednog sina za poljoprivrednog tehničara.

U vađenje kamena podučio je mlađeg sina Draška. Umrlu kćerku Vesnu, koja je umrla kao šesnaestogodišnja djevojka, teško su i on i njegova supruga Iva preboljeli. Njena smrt je ostala zagonetna, jer je umrla, a  nije bolovala. Iva je umrla prije Joze, a Jozo pod starost živio od male mirovine, od uroda iz malog vrta i onoga što je od nevjeste Luce dobivao.

Finkova (Mijina) su se djeca po svijetu razišla. Najstariji sin Boško je rođen u cestarskoj kući na planinskom prijevoju  Vaganj,  rođen tamo gdje su se nekad nakon vaganjskog uspona odmarali putnici. Odmarali su i oni koji su stizali sa sinjske i sa livanjske strane.

Tamo je bila i još stoji kuća u kojoj se, dok je cesta bila živa, nudila  topla okrepa, a tamo je bila i cestarska kuća. Cestara Finka su često slali da održava dionice cesta koje su drugi izbjegavali. Kad su mu djeca počela pohađati školu, molio je premještaj i dobio ga.

Njegov Boško je pohađajući realnu gimnaziju u Livnu, pokazao osebujan talent u crtanju. Brzo i vješto crtao portrete svojih nastavnika. Bio nadaren i u oblikovanju glinenih figura. Događalo se da bi na kraju nastavnog sata netko od nastavnika začuđeno gledao u olovkom nacrtani portret i prepoznao svoj lik.

Još ima Boškovih vršnjakinja i vršnjaka koje čuvaju neki od Boškovih crteža. Prepoznata mu bila darovitost, pa općinska prosvjetna služba i njega i njegovog vršnjaka Veljka Kravarušića poslali na likovnu akademiju u Sarajevo.

Veljko zvani Tale izabrao slikarstvo, a Boško se dvoumio, pa između dviju nadarenosti odlučio se za kiparstvo. Znao je da mu je djed Fritz bio zidar, tesar i kipar, pa krenuo njegovim stopama i želio ga slijediti. Na akademiji je iznenadio profesore i drugim talentima. Volio sport, a bio moćno i skladno građen.

Bio je poput djeda Franca. Djed bio nižeg rasta, širokih ramena i prsa, a moćnih kratkih nogu, a Boško sve to naslijedio, pa izazivao divljenje i starijeg i mlađeg svijeta. Kad bi se pojavio u bijeloj majici i kratkim bijelim hlačama do izražaja mu dolazilo moćno, mišićavo, sportski oblikovano tijelo. Baveći se sportom vrlo brzo postao omladinski europski prvak u hrvanju i potom nastavio likovnu akademiju u Rimu.

Tamo je i diplomirao i ostavio desetak svojih skulptura. Sarajevo je ukrasio s nekoliko ukrasa i nadgrobnih spomenika, a među njima je i dva metra visoka skulptura medvjeda. Oblikovao kamenog medu koji u jednoj šapi drži posudu, a drugom šapom se umiva.

Ta skulptura svidjela se jednom kustosu Tretjakovske galerije i Boško je jedno vrijeme boravio i stvarao i u glavnom gradu velikog SSSR-a. Boškova sestra Štefica (zvana Beba) tvrdi da je Boškovo djelo jedan umilni kip Blažene Djevice Marije koji je dospio u Međugorje.

Nažalost, Boško je prerano umro i u Livnu je samo jedan njegov umjetnički rad, nadgrobni spomenik koji je podigao ocu i majci. Umro je rano zbog posljedica zadobivenih u prometnom udesu. Sin Ante odselio u Travnik i tamo stekao obitelji.

Dva njegova sina žive u Njemačkoj, a kći u Travniku. Ante ne misli nikuda seliti iz Travnika i grob je sebi i supruzi pripravio u Travniku. Finkov sin Mirko, zvani Miran sretno živi na Brini. Oženio je Duvnjaku i stekao kćer Francisku i sina Miju.

Kći se udala, a sin je skupa s ocem sagradio lijepu kuću katnicu. Mijo je tijekom JNA agresije na Livno bio u postrojbama HOS-a i na bojišnici je ranjen. Ozdravio je i oca je obradovao darujući mu  brojnu unučad.

Sin mu u sretnom braku stekao petero  djece i sva su djeca uspješna u učenju. Miran se rado  druži sa svojom unučadi, uživa bi u večernjim šetnjama. Za unučad je nabavio kućnog ljubimca, nabavio i lijepog živahnog psa.

Dvije Miranove sestre Božana i Štefica su se kao i dvije sestre njegovog oca udale u gradske obitelji, a jedna za gornjkobrinjsku obitelj Popovića. Mlađe Miranove sestre Mira i Blaženka su odselile iz Livna: jedna u Osijek, a druga u Australiju.

Brojna Finkova unučad se razišla po svijetu, pa žive  u Zagrebu, Osijeku, u Njemačkoj, Švedskoj. Boženina kći Nina, iz Švedske prati sve što se na Relax Livnu objavljuje o rodnom kraju i vidno da ju nostalgija vuče u rodni kraj. Pamte ju Brinjani i Livnjani kao ljepoticu i pjevačicu u zboru KUD „Radnik“.

Jozinu obitelj su pratile nevolje. U šezdesetim godinama života umro je Jozin sin Frano, pa supruga Luca ostala s dvije kćeri i sinom Ivicom. Živjela je sama, jer su djeca odškolovala i ostala u Zagrebu.

Sin Ivica je bio uvijek vedar i nasmijan. Bio je omiljen među  brinjskim vršnjacima. Nije zapamćeno da se ikom za bilo što zamjerio. I on je volio nogometnu loptu i natjecao se u ekipama u malom nogometu.

U Zagrebu je imao i obitelj  i posao. Umro je u četrdesetim godinama života  i ostavio maloljetnu djecu. Dok je mogla Luca je često boravila u Zagrebu i kod Ivice i kod svojih kćeri,  borabila kod unučadi. Tugovala je za svojim i za Franom i za svojim Ivicom. Kad je Luca  onemoćala, vratila se na Brinu i ubrzo umrla.

Jozin sin Draško je bio cijenjeni Troglavov igrač. Troglav je dugo vremena imao jaku momčad i jedno vrijeme bio jugoslavenski drugoligaš. Kad je prestao izlaziti na teren, Draško je postao ljubitelj druženja s bivšim igračima.

Uživali su u alkoholu. Neizmjerno je bio zaljubljen u svoju kršnu ženu Zoru i volio  svoje dvoje djece. Bio je bezrazložno  ljubomoran i dok je supruga boravila kod rođaka, on je tugujući za svojom Zorom i za svojom djecom naprasno pred praznom kućom umro.

Mijina (Finkova) i Jozina (Gajunova) stara kuća sad je prazna. Prazne su kuće i Jozinih sinova Frane i Draška. Jozin dio stare kuće je prodan i prazan i svjedoči o prolaznosti kućnih ognjišta. Draškova Zora i kći Seka žive u Beogradu, a kao samac Igor živi u Livnu.

Sliku Brine i slike jednog brinjskog vremena je lako zaboraviti, jer život nove priče stvara, pa ova priča teži k tomu da staru Brinu otme od zaborava.

Gornja Brina je dvadeset godina poslije rata koji je vođen za nove granice i  za čiste etničke prostore svjedok: da se u Livnu ne otvaraju proizvodna radna mjesta, da se u zapošljavanju koriste rodbinske i stranačke veze, da se u BiH vodi podla i nepoštena politika varanja na izborima, da se u najvišim institucijama te klimave države razmeću raspravama o obranama vitalnih nacionalnih intzeresa, da  je na djelu majorizacija većine nad manjinom, da se ljudi masovno iseljavaju.

Po selima su sagrađene raskošne obiteljske kuće, a prazne čekaju povratak mladih ljudi iz inozemstva. Pored svega grad se širi i Brina jer postala dio grada. Sagrađene su brojne raskošne katnice, a općinska vlast je asfaltirala glavnr brinjske ulice.

Tužno je što su nestale brinjske pojate, što nema pitomih brinjskih krava: žutulja, rumova, bilava, maculja, šarova, a mladi Brinjani su ponosni što je razvedena kanalizacija i što Brinjani imaju dobre vodovode i obilje vode.

Brina je postala jedan od novih lijepih gradskih kvartova, a najmlađe učenike iz naselja Brina 2 u školu odvodi autobus. Djece na Brini još ima, jer je dosta onih koji su doselili iz srednje Bosne, a doselile su se obitelji i iz livanjskih sela.

Mjesna zajednica Brina – Žabljak je po broju stanovnika postala najveća livanjska mjesna zajednica. Ponosni su Brinjani i Žabljačani na svoju rijeku Žabljak, ponosni na stari rimski most, a tužni što se u njihovu Orlovaču baca odviše smeća. Za smeće nisu krivi samo Brinjani, jer ga dovoze i neki drugi zagađivači prirode.

Kao što je nekad austrijskog vojnika Franca na Brinu dovela lijepa Mara Bimbašina, tako je i lijepa Biljanka Bianca dovela Švicarca Giraldija, pa su na Brini sagradili novi dom.

Priča 5. PERKUŠINA KUĆA

Perkušina stara šimlata kuća bila je prostranija od drugih gornjobrinjskih kuća i bila okružena baštama i lijepom ledinom zvanom  okrajak. Pred kućom je raslo veliko drvo rezdelije (zerdelije) i ljeti stvaralo hladovinu.Već dugo neme ni kuće ni rezdelije.

Na  Perkušinom okrajku nekad je bila  kuća nesretne lijepe Ruže i u očaj stjeranog njenog muža Ivšina. Kad bi Brinjani pričali o prošlosti, a to je najčešće bilo na  jesenjim sijelima i u dugim zimskim noćima i tada su spomjali  i Ružu i Ivšina i njihovu sudbinu. Ta priča se doimala i momaka i  djevojaka, a pamtili su je i mlađi i stariji Brinjana. Danas, kad je u skoro svakog brinjskog školarca u džepu mobilni telefon, malo je mladića i djevojaka koji su čuli tu tužnu priču. Ukromir i ne pamti od koga ju je čuo, ali ju je dobro zapamtio.

Pripovijest je započinjala spominjanjem Otomanskog Carstva, počinjala oslikavanjem vremena kad se živjelo u ropstvu pod Turcima. S koljena na koljeno se pripovijedalo kako je u doba vladavine Turaka kršćanska i mladost doživljavala svakojake nevolje.

Lijepe kršćanske djevojke su skrivane, a lijepu Ružu Perišinu iz Potočana htjeli su mnogi, ali ju nisu smjeli zaprositi, jer se znalo da lijepa žena u kući nevolju i pogibelj mužu može donijeti. Znalo se da za lijepe kršćanke djevojke zapne oko jal’ pohotnom bludnom begu, jal’ agi i njegovim jaranima. Ruža je bila žrtva jednog vojnika iz turskog garnizona.

Ivšin, najstariji sin Grge Penjaka nije odolio lijepom Ružinom stasu, umilnom glasu i toplom pogledu. Za njen pogled je govorio da nagovještava blaženstvo i zemaljski raj. Za Ružom čeznuo i na kraju smogao snage, te nagovorio oca Grgu da je isprose, da ju  dovedu u svoj  dom na Brini.

Ženidba ga usrećila i uozbiljila. Sretan bio, a znao je govoriti da strahuje za svoju Ružu. Otac i braća mu pomogli da podigne kuću i veselio se  kad je uselio u svoj dom. Ono zbog čega je strahovao i dogodilo mu se. U lijepu njegovu ženu  zagledao se crnoputi dugokosi vitki vojnik s Pontskog gorja,

Znalo se da je stigao iz  dalekog kraja, ali da zna govor livanjskog puka. U to vrijeme  Livnu su čuvali sultanovi vojnici, a svoje vježbe su organizirali nekad na livadama uz vodu, nekad po brdima, a nekad na tvrdim brinjskim ledinama. Te ledine livanjski težaci zovu okrajcima.

Mladi konjanik pokazivao umijeće jahanja i kad bi konj jurio on bi iskakao iz sedla, trčao uz konja i opet bi se vješto đipnuo u sedlo. Zalazio i u selo i jedanput iznenadio Ružu. Vidio ju dok je iz vučije točila vodu i zatražio da mu doda bukaru. Umjesto bukare uzeo Ružinu ruku i čvrsto ju držao, a onda kada se nagledao njenog lica, napio se vode i ostatkom polio Ružin dlan.

Ruža se bila ukipila i promrla od straha. Nakon nekoliko dana begovi ljudi sve sposobne za rat Brinjane odveli  u šumu, odveli ih da kuluče. Odveli i Ivšina, a garavi dugajlija, čija je duga crna kosa imala  čudan sjaj, popodne dojahao pred  Ružinu kuću.

Ponovno tražio bukaru vode. Njegove su vatrene oči Ružu gutale. Ušao u kuću i obljubio ju. Rekao joj da će Ivšina sasjeći ako mu se ne pokori. Zaprijetio da će isto učiniti ako kuću  napusti. Pošto je znao da Ivšina neće biti  nekoliko dana, uvečer ponovno došao i cijelu noć ostao. Obljuba se još dva dana ponovljala. Ruža u očaju čekala i dočekala Ivšina. Sve mu rekla i sebe proklinjala. Govorila da će se  ubiti. Ivšin joj zabranio da tako govori.

Da bi i sebe i nju  oslobodio sramote, da bi je zaštitio od drugih pohotnika, on ju grlio i plakao, a potom Ruži svoj nož dao. Molio je da  ga prvo njemu, pa potom  sebi rine u srce. Ona je suznih očiju nož u ruci držala i plakala i učinila ono što joj nije rekao.

Ivšin vrisnuo, jer je nož u svoje srce zabola. Zapamtio je njen oproštaj od života, zapamtio njen  pogled koji ga nije prekoravao. Sam se nije htio ubio, jer ju želio dostojno ukopati. Potom je odlučio na njen grob često dolaziti.

Poslije pogrebnog obreda zaptije ga odvele, a kadija ga oslobodio. Po kadijinoj ocjeni Ruža je bila kriva i za napastvovanje, jer je  rekao da je vojnika „pogledom  zavela “. Ivšin se danima opijao i jedne noći je zapalio krevet i postelju i nestao.

Govorilo se da je poginu na obali mora u blizini Neuma, da su ga ubili turski vojnici. Zub vremena kuću je pretvorio u gromilu, a veliku kamenu ploču za vučije (fučije) i kameni prag na nekadašnjem ulazu u kuću nitko nije razbio.

Dugo je sjao na suncu, a ne tako davno novi je vlasnik imanja dotjerao nekoliko kamiona zemlje  i na mjestu gdje je bila Ivšinova kuća uredio vrt. Mada nema kućnog praga i ostataka kućnih zidova i taj prostor priču priča o  Brini i o vremenima otomanskih zuluma.

Sreća nije pratila ni Perkušinu kući. Perkušinog muža Stipu ubila je jedna od nekoliko tisuća bombi koje su na Blagdan Duhova 1944. godine na Livno istresali saveznički avioni. Poginuo je za stolom pogođene gostionice.

Pod druge stolove se uvukla dvojica njegovih znanaca, a on ostao sjedeći za stolom. Znanci su ostali živi i o Stipinoj pogibiji pričali.  Njegova dva sina, oba su geodeziju završila,  su na kraju rata odselila iz Livna, jer su u oružanim snagama HOS-a kao topnici borili i rat proveli. U kući jedno vrijeme sretno živjela obitelj Stipe Kreze. Stipo Krezo je bio  oženjen crnookim garavušom Perkušinom ljubimicom Reginom.

Zet Stipe u bombardiranju Livna  ostao bez kuće. Krezina dva dječaka, Draško i Željko su poslije rata bili omiljeni u brinjskim dječačkim igrama, a kad su stasali u livanjkskom „Troglavu“ su igrali.  Reginina i Stipina kći Zdenka postala učiteljica i udala se za Markotića, a Hela (Helena) se udala za zgodnog momka iz Sarajeva. Obje Reginine kćeri još žive u  Sarajevu.

Nakon Reginine smrti kuća i okućnica su prodane, a kupili imanje Krište iz Zagoričana, stara zdanja porušili i lijepe velike kuće katnice sagradili.

Priča 6.     KUĆA GRGINOG NINE

Dugo vremena jedna kuća nasred Brine nije pripadala ni Gornjoj ni Donjoj Brini. Dugo bila u dobrom stanju, a posve prazna. Bila je to kuća Grginog Nine (u imemu Nina samoglasnik „i“ ima brzi kratki naglasak).

Umro Nini otac Pere, umrla mati Manda, a Ninini rođaci se skućili i sebi kuće sagradila, a i Ninina sestra se udala. Nina je kao momak više puta odlazio u Konavle, bavio se zidarskim poslovima.

Kad se oženio nije želio suprugu u Livnu ostavljati, a na rad u Dalmaciju odlaziti, pa odlučio odseliti se iz Livna, odlučio odseliti na toplu morsku obalu. Stigao u čuveni hrvatski grad  ispod Srđa, u grad kojeg čuva sveti Vlaho.

Kuću u Livnu ostavio sestri i zetu. Zet i sestra jedno vrijeme živjeli na Brini, a onda kuću i kućni okrajak prodali Miloložama, prodali Ivanovom sinu Nikoli. Pamti se da je Nikoli pola novca za kuću posudio jedan škrti župnik, ali uz ugovor sa naznačenim dobrim kamatama.

Nikola zvani Nine (u ovom imenu „i“ ima dugi uzlazni naglasak) je dosta dugo  živio u nekadašnjoj kući Nine Penjaka, a kad se zaposlio u Rasadniku i kad je počeo dobivati doplatak  na osmero djece ozidao je novu kuču, a Nininu je pretvorio u pojatu.

Nina Penjak je u Dubrovniku bio znan i živio kao da je među svojim Livnjanima. Pomogao je i Marijanu Penjaku da doseli u Cavtat, da u Cavtatu bude pekar, a potom da se preseli u Dubrovnik i kupi stan u ulicu Mihe Pracata.

U Dubrovniku je Nina položio  vozački ispit, kupio poveći osobni automobil i postao prvi dubrovački taxi vozač.  Pored toga što je davao taxi usluge, on je i trgovao i kad je sretno živjeti, sveti Vlaho mu nije bio dobar čuvar obitelji, jer mu u gradu  poginuo jedinac sin.

 Jednog ljetnog dana je neki zaljubljeni češki pilot, zvali ga Ludekom, izvodio bravure nad gradom,  iz aviona bacao cvijeće nekoj djevojci Dubrovkinji i krilom je zapeo za vrh čuvene tvrđave Minčete, te se avion srušio u grad.

Poginuo Ludek, a avion ispred Nininog stana je ubio Nininog trinaestogodišnjeg sina jedinca.  Bilo je to one godine kad je Crni kralj Crne Kraljevine proglasio šestojanuarsku diktaturu. U Dubrovniku ostala Ninina kći Ivana i u braku bez djece u dubokoj starosti je 2020. godine umrla. Umrla je u staračkom domu. Prije smrti posjećivala ju rodica Katija Penjak, unuka Marijanova.

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply