PRIČU PRIČA PERKUŠINA KUĆA
Perkušina stara šimlata kuća bila je prostranija od drugih gornjobrinjskih kuća i bila okružena baštom i lijepom ledinom zvanom ‘okrajak’.
Hladovinu pred kućom stvarala je visoka rezdelija (Zer delija). Danas više nema ni kuće ni rezdelije.
Na okrajku blizu Perkušine kuće dugo je postojala ruševina. Nekad je bila i kuća u očaj stjerane lijepe nesretne Ruže i njenog muža Ivšina.
Kad bi Brinjani pričali o prošlosti, a to je najčešće bilo na jesenjim sijelima i u dugim zimskim noćima i tada su spomjali i Ružu i Ivšina i njihovu sudbinu.
Ta priča se doimala i momaka i djevojaka, a pamtili su je i mlađi i stariji Brinjani.
Danas, kad je u skoro svakog brinjskog školarca u džepu mobilni telefon, malo je mladića i djevojaka koji su čuli tu tužnu priču.
Tomašin i ne pamti od koga ju je čuo, ali ju je dobro zapamtio. Priča je započinjala spominjanjem Otomanskog carstva, počinjala oslikavanjem vremena kad se živjelo u ropstvu pod Turcima.
S koljena na koljeno se pripovijedalo kako je u doba vladavine Turaka kršćanska i mladost doživljavala svakojake nevolje.
Lijepe kršćanske djevojke su skrivane, a lijepu Ružu Perišinu iz Potočana htjeli su mnogi, ali ju nisu smjeli zaprositi, jer se znalo da lijepa žena u kući nevolju i pogibelj mužu može donijeti.
Znalo se da za lijepe kršćanke djevojke zapne oko jal’ pohotnom bludnom begu, jal’ njegovim jaranima.
Grgin najstariji sin Ivšin nije odolio lijepom Ružinom stasu, umilnom glasu i toplom pogledu. Za njen pogled je govorio da nagovještava blaženstvo i zemaljski raj.
Za Ružom čeznuo i na kraju smogao snage, te nagovorio oca Grgu da je isprose, da ju dovedu u svoj dom na Brini.
Ženidba ga usrećila i uozbiljila. Sretan bio, a znao je govoriti da strahuje za svoju Ružu. Otac i braća mu pomogli da podigne kuću i veselio se kad je uselio u svoj dom.
Ono zbog čega je strahovao i dogodilo mu se.
Lijepu njegovu ženu uočio crnoputi dugokosi vitki vojnik Arapin, za kojeg se znalo da je stigao iz dalekog kraja, da ne zna govor livanjskog puka.
U to vrijeme u Livnu su sultanovi vojnici svoje vježbe organizirali nekad na livadama uz vodu, nekad po brdima, a nekad na tvrdim brinjskim ledinama. Te ledine livanjski težaci zvali okrajcima.
Mladi konjanik pred djecom brinjskom pokazivao umijeće jahanja i kad bi konj jurio on bi iskakao iz sedla, trčao i opet bi se vješto đipnuo u sedlo.
Zalazio i u selo i jedanput iznenadio Ružu. Vidio ju dok je iz vučije (Brinjani su govorili fučije) točila vodu i zatražio da mu doda bukaru.
Umjesto bukare uzeo Ružinu ruku i čvrsto ju držao, a onda kada se nagledao njenog lica, napio se vode i ostatkom polio Ružin dlan. Ruža se bila ukipila i promrla od straha.
Nakon nekoliko dana begovi ljudi u šumu odveli sve sposobne za rad Brinjane, odveli ih da kuluče. Odveli i Ivšina, a garavi dugajlija, čija je duga crna kosa imala čudan sjaj, popodne dojahao pred Ružinu kuću. Ponovno tražio bukaru vode.
Njegove vatrene oči Ružu su gutale. Ušao u kuću i obljubio ju. Pošto je znao da Ivšina neće biti nekoliko dana, navratio uvečer i cijelu noć ostao.
Obljuba se još dva dana ponavljala. Rekao joj da će Ivšina sasjeći ako mu se ne pokori. Zaprijetio da će isto učiniti ako kuću napusti.
Ruža u očaju čekala i dočekala Ivšina. Sve mu rekla i sebe proklinjala..
Da bi i sebe i nju oslobodio sramote, da bi je zaštitio od drugih pohotnika, on ju grlio i plakao, a potom Ruži dao svoj nož. Molio je da ga prvo njemu, pa potom sebi rine u srce.
Ruža suznih očiju učinila ono što joj nije rekao. Zapamtio je njen oproštaj od života, zapamtio njen pogled koji ga nije prekoravao.
Ona je nož u ruci držala i plakala, a Ivšin vrisnuo kad ga sebi u srce zabila. Sam se nije htio ubiti, jer ju želio dostojno ukopati i na njen grob dolaziti.
Poslije pogrebnog obreda zaptije ga odvele, a kadija ga oslobodio krivnje. Po kadijinoj ocjeni Ruža je bila kriva za napastvovanje, jer je zasigurno pogledom zavela vojnika.
Ivšin se danima opijao i jedne noći je zapalio krevet i postelju i nestao. Zub vremena kuću je pretvorio u gromilu, a veliku kamenu ploču za fučije i kameni prag na nekadašnjem ulazu u kuću nitko nije razbio.
Dugo je sjao na suncu, a ne tako davno novi je vlasnik imanja dotjerao nekoliko kamiona zemlje i na mjestu gdje je bila Ivšinova kuća uredio vrt. Mada nema kućnog praga i ostataka kućnih zidova i taj prostor priču priča o Brini i o vremenima otomanskih zuluma.
Sreća nije pratila ni kuću Stipe Perkovića. Perkušinog Stipu ubila je jedna od bombi koje su na Blagdan duhova 1944. godine na Livno istresali saveznički avioni.
Njena dva sina iz Livna su odselila, jer su u oružanim snagama HOS-a borili i rat proveli. U kući jedno vrijeme sretno živjela njena kći Regina i njena obitelj. Dva dječaka, Draško i Željko su bili omiljeni u brinjskim dječačkim igrama, a kad su stasali u klubu, u Troglavu su nogomet igrali.
Reginina Zdenka postala učiteljica, a Hela se udala za momka iz Sarajeva. Obje još žive u tom gradu.
