BRANKO PENJAK / Ugašeno ognjište Pere Propadala

Na Brini je sredinom dvadesetog stoljeća još bilo kuća pokrivenih šimlom, ali i crvenim i bijelim crijepom, a samo je jedna bila pokrivena kamenim pločama. Bila je to kuća jednookog Pere Propadala, a Brinjani su je zvali kuća Pere Puđušinoga.

Nadimak Puđušin Pere – Perica je dobio po ženi Ruži, jer je Ruža bila od roda Puđa iz Golinjeva. Jedno oko je izgubio ratujući za austrogarskog cara. Krov njegovog doma je uvijek bio blistaviji od drugih krovova, a osobito kad bi iz Donjeg Žabljaka dolazio starina Bože Brčić.

Taj Bože je bio Perin zet, oženio Perinu kćer. Brinuo se Bože o krovu i krečnom malterom je zamazivao sastave kamenih krovnih ploča, a krečnim vapnom je začipao i krovne šupljine.

Baš zbog toga, jer je Pero taj krov naslijedio i jer je taj krov imao svoju ljepotu, odustao je od dogovora da mu ratni drug iz ruskog zarobljeništva, da mu prijatelj Ilija Čolak, majstor zvani Minuta, prekrije kuću tanko izrezanim drvenim daščicama.

Umijeće pravljenja krovnih daščica Minuta je naučio među karpatskim Ukrajincima, među Bilohrvatima (Bjelohrvatima). Naučio je drvenim smrekovim daščicama, malo dužim i malo širim od poveće muške podlanice praviti krovove.

Desetak kuća u livanjskom i kupreškom kraju Minuta je ukrasio takvim krovovima. Jedno vrijeme tim laganim krovom se odlikovala i samostanska stara kuća koja se po predaji još uvijek spominje kao Seferćehaića kula. To je baš ona zgrada na Brini u kojoj je u vrijeme vladavine Osmanlija franjevac fra Lovro Karaula otvorio prvu kršćansku pučku školu.

Jednooki Pero je bio povisok čovjek, mršav i okretan. Preko desnog oka uvijek je imao kožni crni povez i zbog toga je brinjskoj djeci mračno izgledao. Ponekad bi prišao seoskim dječacima i po izgledu lica prepoznavao čiji je tko.

Obično bi pogodio, pa govorio da ih prepoznaje po obliku lica, po boji kose i očiju. Kad bi skoro sve odgonetnuo, na licu bi mu zasjao tugaljiv osmijeh. Tada bi u očima dječaka nestalo straha od Perinog mrkog gusarskog izgleda, postajao je dobroćudni Perica i uslijedila bi dječja pitanja o ratovanju.

Pero je pričao uzbudljive priče i često ubacivao neke nerazumljive njemačke riječi, pa ih onda objašnjavao. Pričao je kako je u Karpatima izginulo mnogo vojnika, kako je njegovoj blizini odjednom poginulo pet Livnjana. Naglašavao je da ga Bog sačuvao kad mu je tom prigodom geler granate samo oko izbio.

Jednom prigodom su udovice Ivka i Janja znatiželjnim brinjskim dječacima objašnjavala da Perino druženje s brinjskim klapcima liječi njegovu ranjenu dušu, liječi ranu za izgubljenim sinom jedincem.

Njegovog jedinca, njegovog voljenog Vlatka je tetak Vladko na početku Hitlerovog rata odveo u velegrad ispod Sljemena, uključio ga u Poglavnikovu tajnu policiju i mladića nenaviklog na sukobe s podzemljem je izložio velikim nevoljama.

U odluku dviju sestara, da se priključe četama šumskih ratnika, bili su razočarani mnogi Brinjani, osobito oni koji su česće viđali i susretali mladog vedrog Vlatka. Susjed NN koji je i sam  na početku rata postao hrvatski redarstvenik i to ostao do kraja, zbog te svoje odluke nikad se nije kajao, iako je dvadeset godina u komunističkom zatvoru u Zenici odrobijao.

Kad su ga zarobili partizani, nisu ga ubili, jer je bio stolar, bio potreban boljševičkoj vlasti. U zeničkom zatvoru vodio je stolariju i obučavao zatvorenike. Sve te godine dok je robijao njegova supruga je teško živjela, a njihove dvoje djece je  u oskudicama odrastalo.

Zatvorenici stolari su uglavnom pravili drvene kutije za vojnu municiju i ormare za vojsku. Kad je došao kraj robijanju, vratio se robijaš N na Brinu i jer je fizički bio horan, zaposlio u stolarskoj radnji, pa pravio dobar kućni namještaj.

Najprije je u jednoj policijskoj akciji lovljenja komunista bio ranjen, a nakon pola godine su ga komunisti i ubili. Ogorčene tim i drugim događajima, ogorčene na ratnu vlast u Zagrebu, a posebno ogorčen na ujaka Vladka, dvije Vlatkove sestre postale su šumske ratnice, dvije bile njihove suradnice, a jedna se kao sestra milosrdnica svakodnevno Bogu molila  za bratovu dušu.

U političko opredjeljenje dviju kćeri jedookog Pere bila se razočarala i njihova susjeda, sitna Ruža Čondruša. Ona je rano muža izgubila i brigu je brinula o jednoj kćeri i o četvorici sinova.

U vojnoj odori hrvatskog vojnika život je izgubio i zaručnik njene kćeri Ljubice. Ljubicu je nakon pet godina robijanja oženio sin bake Janje, a Janja je pak bila Perina sestra.

Nakon Ružine smrti njeni su sinovi svoju malu kuću prodali i novce podijelili, te se u miru rastali i raselili. U maloj kući, u obitelji novih vlasnika, u obitelji Tirića rodili su se novi visoki plavi i plavooki Brinjani, a rodila se i djeca tih novih Brinjana.

Dvometraš Šaja visinom, ali i ljudskom toplinom je nadvisio trojicu braće, a okretna i radišna njegova supruga, koja je u Hercegovini isprošena, djeci je svoj hercegovački genetski kod darovala, pa su njena djeca marljiva, a neka su u učenju među najboljim učenicima.

Kuću Pere Puđušinog, djedovu kuću dugo su obilazili sinovi njegovih kćeri. unuci Vlatko Erceg i Jozo Brčić. Vlatko bi ponekad tijekom ljeta u kući stanovao, a dugo je radio kao fakultetski profesor u Sarajevu, Beogradu i Tuzli.

Pod starost ga privukla ljepota Korčule, pa je na Korčuli i umro. Jozo Brčić je rado dolazio na Brinu i družio se s Brinjanima. Jedno vrijeme je razmišljao prodati stan, koji je od banke dobila njegova supruga, ali se dugo dvoumio i prerano ga izdalo srce.

U Perinoj kući nitko ne boravi, iz dimnjaka ne izlazi bijeli dim, iako sad ima novi crveni krov. Kuće s ugašenim kućnim ognjištem, iako su kamene, iako odolijevaju zubu vremena umiru.

Tu kuću, koju su voljeli Perini unuci Vlatko i Jozo rado spominje Perina unuka Ankica, ali ju ne posjećuje, jer je sreću našla u Vitezu, pa tamo živi.

Perin najstariji unuk Mladenko već dugo živi uz Neretvu i u Metkoviću je savio obiteljsko gnijezdo. Polovinu nekad poveće Perine okućnice kupio je doseljenik iz Prologa. On se Brinjankom oženio, staru Perinu šimlom pokrivenu pojatu srušio i tu sagradio obiteljsku kuću katnicu.

Teku rijeke livanjske, povremeno teče i potok Brina, i sve manje dima se iznad starih brinjskih kuča povija i u Božićne dane kućna vrata mnogih kuća budu zaključana.

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply