BRANKO PENJAK / Zapis o barjaktaru Dani Beriću iz Livna

Mnogi Livnjani su, uoči i tijekom Miloševićevog velikosrpskog rata unutar raspadajuće neprirodno skrojene države Jugoslavije, rata za nove srpske državne granice, upoznali bezazlenog, a u nacionalne junake i u nacionalne simbole zaljubljenog Danu Berića.

Rođen je, odrastao je, živio je i umro je pod nebeskim svodom livanjskog kraja. Bio je nastanjen na obali umjetnog Buškog jezera, onog kojeg povijest pamti kao prostor Buginog polja, polja u narodu zvanog Buško polje, a i Buško blato.

I prebivalište i boravište bilo mu je selo Golinjevo. To selo brojno po žiteljima smješteno je ispod Tugine planine, koja je u ime te hrvatske vladarice nazvana Tugnica, pa se ime promijenilo u Tušnica.

Mnogo je onih koji su upoznali Bogu i Domovini odanog Danu, a malo ih je znalo da Dane ima brojnu obitelj, da ima tri kćeri i osam sinova.

Na pitanje o brojnoj djeci Dane je odgovarao da se ljubav prema Bogu i prema svom narodu ne iskazuje jednim djetetom ili najčešće s dvoje. Naglašavao je da su djeca garancija budućnosti svakog naroda.

Dani i mnogim livanjskim domoljubima je svršetkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća zle slutnje stvarala atmosfera u državnim tijelima neprirodno skrojene države Jugoslavije.

Nova uprava SKJ-u u armiji zvanoj JNA je, na burnoj tajnoj sjednici, na onoj na kojoj je razrađivan plan velikosrpskog rata protiv triju jugoslavenskih republika, likvidirala velikog protivnika rata  generala Petra Šimića.

Dvije godine su sredstva informiranja u Srbiji svakodnevno oživljavala mitsku srpsku pseudo-povijest i hranila nacionalizam i šovinizam. Po mnogim prostorima zamišljene Velike Srbije putovale su mošti kneza Lazara, pjevale se ratne budnice i uz zvuke ‘Marša na Drinu’ održavani su mitinzi zvani „događanja naroda“.

Sve je to bilo pozivanje na srpsko-crnogorski rat, na rat ‘Dva oka u glavi’ protiv onih republika koje su se borile za decentraliziranu saveznu državu Jugoslaviju.

Po Memorandumu SANU iz 1989. godine, a u koji je bila uključena i Srpska pravoslavna crkva, procijenjeno je da je vrijeme za peti srpski rat dvadesetog stoljeća, pa je JNA u službi Slobodana Miloševića uputila pozive ratnim rezervistima i čistila svoje redove.

Po Srbiji su formirani dobrovoljački odredi, dobrovoljačke čete i elitne ratne postrojbe. Tenkovske beogradske i novosadske kolone su bile spremne krenuti na zapad preko Dunava. Dokazale su se spremnim i mnoge Beograđanke kad su tenkistima bacale cvijeće.

Prije tenkovskih pohoda, prije odlaska kamiona prepunih naoružanih vojnika, JNA je, da bi bile otklonjene prepreka i bilo kakav otpor aktiviranom planu rata, a uz pomoć hrvatskih komunista na čelu s Ivicom Račanom razoružala teritorijalnu obranu, kako u Hrvatskoj tako i u BiH.

Izuzeto oružje je tajno dijeljeno, kako se tad govorilo „ugroženom srpskom narodu“. Da bi bili uslišani pozivi na rat, javno su i učestalo objavljivani stvarni i izmišljeni zločini iz Drugog svjetskog rata, a prednjačila je mitomanska priča o Jasenovcu.

U to vrijeme u cijeloj Jugoslaviji zebnja je obuzimala mnoge nesrbe, pa se među njima govorilo da II. svjetski rat u Jugoslaviji nije završio 1945. godine, da je rat nastavljen i prikriveno trajao godinama, ostvaren genocidnim ubijanjem ratnih zarobljenika, robijanjima zarobljenih i civila i vojnika  i ubijanjem po svijetu izbjeglih Jugoslavena.

Među više stotina u drugim zemljama ubijenih iz Jugoslavije izbjeglih Hrvata najčešće su spominjani Bruno Bušić i Stjepan Đureković.

Mnogi Livnjani su zaključili da su na pomolu zla vremena i da će biti  žrtve sukoba među jugoslavenskim komunistima.

Mnogi su zaključili da su žrtve pripremanog rata  bili i Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Ivan Stambolić, a i general Petar Šimić. Mnogi su zaključili da važnu ulogu imaju i beogradski sportski udruženi navijači, osobito oni koje je vodio kriminalac Arkan. Oni su prijetili da će važan biti nož i žica.

Bolje od mnogih drugih Livnjana slutio je Dane da se bez krvavih gaća neće raspasti država lažnog bratstva i jedinstva, niti da će Hrvati bez prolivene krvi ostvariti svoju 1918. godine izgubljenu državnost. Dani je netko objasnio da je Slobodan Milošević podjario i uzburkao velikosrpski šovinizam i da se Miloševićeva politika neće lako odreći Srboslavije.

Dane je rado dolazio na javna i polujavna predavanja, slušao školovane ljude koji su spominjali britanskog premijera Winstona Churchila i citirali njegove riječi izrečene na vijećanju u Jalti :“Da se postigne mir i mirnoća u Europi neophodno je razoriti ne samo imperijalizam Njemačke, nego također imperijalistički šovinizam male Srbije”

Spominjali su ti školovani ljudi i druge ugledne Europljane koji su govorili o naravi mnogih ekstremni Srba, pa je jedan spomenuo grčkog znanstvenik George A. Megasa koji je posvetio više godina u proučavanje etike i morala srpskog naroda i zaključio je:” Srpski borac ne pozna teren junaštva. Njemu se dopada brutalno, divljanje, akcije: iskopati oči, osakatiti neprijatelja, to jeste kada nije naoružan i radi bilo kakvih motiva.“

Citiran je i povjesničar Gathorn Hardy„Da bi se sukob sa Srbijom mogao lokalizirati, možemo biti sigurni da bi se pretežne simpatije u Velikoj Britaniji bile za to da se kazne horde nacionalističkih bandi.“

Zbog toga što je Dane slušao od školovanih ljudi, što je čuo preko televizijskih emisija, on nije vjerovao da će privilegirana srpska komunistička kasta na krilima nabujalog velikosrpskog nacionalizma dopustiti osamostaljenje jugoslavenskih republika.

U uzburkanim vremenima Dane nije imao strpljenja, odlazio je među ljude i ukazivao je na dolazeću opasnost. U ono što Dane nagovještava mnogi nisu vjerovali, pa je doživljavao i uvrede. Prijavljivan je „narodnoj miliciji“ i zbog uznemiravanja javnosti i zbog verbalnog delikta, je zatvaran i maltretiran.

Znano je da su poput Dane nevolje doživljavale tisuće i tisuće mlađih i starijih Livnjana, i Duvnjana, i Imoćana, i Sinjana, i onih domoljuba od Vukovara do Varaždina i onih od Zagreba do Istre, do obale i otoka, sve do Dubrovnika, a i onih širom BiH.

Za sve koji su željeli suverenu i samostalnu hrvatsku državu postojao je krimen koji se zvao separatizam i nacionalizam i sve je to bilo kažnjivo. Mnogi su se kao i Dane pjesmom i riječima zamjerili propadajućoj režimskoj politici, pa mnogi brojali dane u jugoslavenskim zatvorima.

Pisati o Dani isto je kao pisati o stradalnicima u obje Jugoslavije: o Stjepanu Javoru, Josipu Šufflaju, Ivi Pilaru, Kerubinu Šegviću, Bruni i Zvonku Bušiću, o Mirku Vidoviću, Zlatku Tomičiću, Vladi Gotovcu, braći Veselica, Miri Barešiču, Janku Bobetku, Franji Tuđmanu, desetcima uglednih kažnjenih Hrvata, kao i o tisućama stradalih nevinih civila ili o trista tisuća hrvatskih Proljećara, o tisućama Hosovaca, tisućama Vukovaraca i mnogih drugih heroja Domovinskog rata.

Dane je pripadao onima koji su sanjajući obnovu državotvorne Domovine među prvima propjevao i zbog toga dospio na popis onih koji su robijali. Danina sudbina je bila poput mnogih istovjetnih sudbina, bila obrazac za padanje u nevolje, pa ga stariji Livnjani ne prepuštaju zaboravu.

Jednu svoju nevolju Dane je pripovijedao i piscu ovih redaka i on ju zapisao. Evo tog zapisa:

”Na lijevoj obali Bistrice, tamo gdje je livanjski autobusni kolodvor motala se oveća grupa muških i ženskih gorštaka Livnjana. Bila je srijeda, bio pazarni dan. Mnogi žitelji livanjskih sela su tog proljetnog sajamskog dana dotjerali stoku, pa u stvorenom neredu čekali da plate sajamsku taksu i da na sajmište utjeraju i na konjskim zapregama i na traktorskim prikolicama natovarenu stoku.

Neki što su pješice stigli i na povodnju doveli neki jedno, a neki dvoje goveda lakše su se probijali i ulazili na pijacu. Među njima je bio i Dane. On  nije ništa dotjerao, a nije namjeravao ni trgovati. Tri dana ga nije bilo u gradu i tog jutra je poranio da svojim okom pogleda što je proljetna oluja učinila u Livnu.

U grad ga dovezao znanac iz Prisoja. Prelazeći most na Sturbi, a potom žabljački most vidio je razlivene vode i neke tek uzorane njive i bilo mu žao što su vodom prekrivene. Sa znatiželjom se primicao gradu, jer je želio vidjeti o čemu je preko Radio Livna govorio novinar Frano Mioč, da vidi što su potok Brina i gradska rijeka učinili i u gradskom parku razorili.

Došao je svojim očima vidjeti što se to dogodilo, u po Daninom riječima hrvatskom gradu Livnu. Najdraži atribut koji je Dane stavljao uz taj grad bila je riječ hrvatski. Široka raskopčana prsa je ukrasio bijelom majicom koju je posebno volio, jer je ovratnik imao boje koje je on iznad svega ljubio i znao govoriti da mu te boje određuju smisao življenja.

‘Ova crvena boja simbol je ljubavi, ova čestitosti, a ova vjernosti’, često je znao objašnjavati crveno bijelo plavi znamen. Radio je on to godinama i iako je blizu pedesetoj godini domoljublje ga nije umaralo.

Bilo je mnogo onih koji su se bojali za Danu, jer je država, za koju se tvrdilo da je bankrotirala, da je pred raspadanjem, još uvijek zadavala bolne udarce onima koji nisu vjerovali u lažno bratstvo i jedinstvo. Mnogi Danu nisu uzimali za ozbiljnu prijetnju, jer nikome nije prijetio, a ljubav prema željenoj Hrvatskoj je iskazivao.

Boljele su Danu strašne poruke što su ih na utakmicama pjevali navijači „Crvene zvezde“ i bio je onaj domoljub koji sluti nadolazeće zlo. Mnogim Livnjanima je bio drag, jer je radio ono što je vlast svim sredstvima suzbijala.

Bilo je i onih koji su to Danino djelovanje drukčije tumačili, pa pričali da takvi kao što je on izazivaju opće nevolje. Za neke on je bio seoska neškolovana osoba s kojom netko upravlja i vrši priprema općeg buđenja.

Najčešće su ga uzimali za primjer čovjeka koji riječima i golim rukama nastoji razbiti pretvrde prepreke. Uistinu Dane nije znao biti strpljiv i mudar i nije znao šaptom odgonetati kako se stvara opća kritična svijest u državi, u državi u kojoj na konjskim trkama nastupao samo jedan trkač. Nije vodio računa o tome da pijetli koji prvi propjevaju ne pjevaju dugo.

Tog sajamskog dana morao je Dane prije svega zadovoljiti svoju znatiželjnu dušu, pogledati veliku količinu mulja i kamenja koje je brinjski potok izbacio u gradski park, a potom družiti se s ljudima. Imao je na umu i neke kućne namirnice kupiti. Teško je njemu bilo odmaći se od svijeta i od događanja.

Uvijek je hrlio među ljude, među svjetinu i viđen je na mnogim okupljanjima, svetkovinama i dernecima. Rado je školovanije ljude pitao o ovom ili o onom događaju i onda o tome drugima pripovijedao.

Bio je on i kod mosta i među okupljenima na desnoj obali nabujale rijeke Bistrice, baš kod kapelice Svetog Ive, i vidio kako silna voda, taj strah Božji u riječnom koritu  juriša u polje. Nikad nije vidio da se voda u koritu toliko digla i ćutio je njenu golemu snagu i razmišljao kako tu na nepodzidanoj obali i nije tako sigurno boraviti i pomišljao kako bi voda mogla obalu odroniti.

Zaključio je da bi najbolje bilo vratiti se kući. Nadao se kako će na nekog svog nabasati, sjesti u nečiji auto i stići do kuće. I njegovoj se kući također primakla velika jezerska voda. Tu vodu nije volio zvati jezerom, jer jezera Bog stvara, a ovo more je svojim dekretima i planovima državna i republička vlast stvorila, a Bužane raselila.

Neplanirano tog dana znatiželjni Dane ne dođe ni na ručak, ni na večeru, a ne dođe kući ni sljedećih nekoliko mjeseci, jer je upao baš u velike nevolje. Ne upade on u nabujalu rijeku Brzicu, ne strovali se stijena s raskvašenih Crvenica, nego upade u znane mu nevolje kažnjive Člankom 133. nekakvog zakona koji štiti državu, a prekršiteljima ne ostavlja mogućnost da se oslobode krivnje.

Taj zakon obrađuje one koji govore, koji nepromišljeno govore, koji slobodno kažu ono što misle. Takvi po mišljenju čuvara državnog poretka rovare protiv naroda i države. Po mišljenju takvih čuvara, a ima ih mnogo, narod i država su upravo oni sami, jer obnašaju vlast, a država nisu obični smrtnici o kojima možeš pričati sve što ti padne na pamet.

O onima na vlasti Dane je znao reći: „Najbolje je ne govoriti o onima na vlasti, ni o njima ni o njihovim rođacima, jer ako oni progovore o tebi, tad ajme tebi. Ako govoriš o onima na vlasti, a ne hvališ ih, tad jednostavno spadaš među one koji ne vole državu i postaješ predmet promatranja, postaješ dio onih koji su spremni širiti neprijateljsku propagandu.“

Dane je imao veliki dar pamćenja, znao je napamet desetak junačkih narodnih pjesama, znao je i mnoge pobožne molitve i pjesme. Rado je slušao priče iz povijesti i pamtio je povijesne podatke. Volio je govoriti istinu, i istinite priče i pričajući nekima se zamjerao.

Zbog priča, zbog uzvika „Moja Hrvatska“ nevolje je nalazio i gdje treba i gdje ne treba. Moglo bi se reći da ih nije ni nalazio, jer su same stizale i za nj se lijepile i kazne ga stizale.

A kako je tog proljeća upao u nevolje? Pričao je nepromišljeno, pričao je nedopustivo i slobodno o onome o čemu ga nitko ništa nije pitao.

Dok je nekakav veliki blještavi autobus laganom vožnjom ulazio na livanjski autobusni kolodvor, Dane uočio da je to izvanredna vožnja i da takvi autobusi rijetko stižu u Livno i povukla ga želja da vidi te putnike. Da čuje kako oni pričaju i o čemu pričaju.

Osobito mu je važno bilo to što je autobus bio beogradski i što je na njemu naslikan izazovno uočljiv amblem velegrada u kojem se vedri i oblači. Morao ih je Dane čuti i pogledati im u oči. Prigovoriti im bilo što. Imao je on mnoštvo razloga i istina koje želi skresati u lice onima iz povlaštenog Beograda i dati im na znanje da nisu dobrodošli u kraju iz kojega uzimaju devizne novce, a ne daju mu ništa.

Ti putnici, koji su paradirali blještavim nesvakidašnjim autobusom, nisu ni bili pravi putnici, nisu bili oni koje je potreba natjerala na putovanje, nego zaslužni drugovi i drugarice koji su se uputili na Zelengoru i Sutjesku, na izvanrednu turističku vožnju, a potom do beogradskog hotela na moru.

Kao što to rade svi koji dugo putuju, putnici iz Beograda su željno izišli iz autobusa. Dojadio im je vonj vozila koje je mirisalo mirisom novih presvlaka i svježih tvorničkih boja i lakova. Izišli da protegnu umorne noge i da bace pogled na „Prokleto Lijevno“.

Godio im zrak pun mirisa koje je sunce izvlačilo iz mladog zelenja i mirisa koji su stizali sa okolnih dinarskih brda. Prstom su upirali čas u jednom čas u drugom pravcu, a najčešće u pravcu visokih stijena iznad grada.

Jedan žmirkavi putnik, koji se razumio u zemljopis, tumačio je reljef grada i kao najznačajniju stvar naglašavao da je iznad grada kula koja nosi ime hajduka Vujadina i da su u njoj svirepi osvajači Livna mučili vrlog starog hajduka i njegova dva sina.

‘Prebili mu i noge i ruke i vadili oči čarne’, recitirala je jedna povisoka putnica. Riječ je uzeo i jedan putnik što je na prsima imao prikačeno odlikovanje. Slušao ih Dane i glatko bez dozvole upao u riječ, a i grlato, kako to on umije, pričao ono što je od učenih znanaca čuo i zapamtio, pričao je da je taj hajduk živio na planini Romaniji, i da ni on, ni njegova dva sina nisu nikad ni dovedeni, ni mučeni, ni ubijeni u Livnu, i da ta kula ima svoje pravo ime, i da nitko ne smije iskrivljivati krvavu povijest ovog kraja.

Posebno im naglasio da je kula iznad grada sagrađena prije dolaska Turaka i da se od dolaska Turaka zove Vejs kula.

Iznenađeni putnici se čudili da im se netko upliće u slušanje i gledanje onog što oni žele vidjeti i što žele čuti i gledali u Danu kao provokatora, a jedan ga postariji drug priupitao u kojoj je školi to naučio i da li to on ne zna ono što i najlošiji đaci znaju ‘o prokletom Lijevnu. Recitirao mu:

                 Đevojka je svoje oči klela,

                 čarne oči da bi ne gledale,

                 Sve vidjeste danas ne vidjeste,

                 gdje prođoše Turci Lijevnjani

                 Provedoše iz gore hajduke

                 Vujadina sa obadva sina’.

Postavio mu još neko pitanje koje Dane nije razumio. Na to nerazumno pitanje Dane više okupljenoj grupi nego tom usukanom starom nosonji, koji ga pokušava podučiti je odbrusio: ‘Povijest se ne prepisuje sa gudala i gusala i iz narodnih pjesama, nego na osnovu istina, povijesnih listina i onoga što na tvrdoj stini piše.’

Brzo i tečno objašnjavao im da je u tamo njihovoj povijesti mnogo izmišljotina, mnogo u mašti stvorenih junaka i junačkih djela i da se ta povijest temelji na mitovima i lažima. Posebno ih ozlojedio kad im je svojim priprostim jezikom rekao da ta kula neće nikad nositi to hajdučko ime i uzviknuo je: ‘Zna se čije je Livno i čije će zavazda ostati!’ i potom kao najbolji turistički vodič objasnio da je s te kule turski mujezin zahvalio Bogu kad je Livno osvojeno, i da se po tom ratniku, po Vejs-agi već četiri stoljeća zove Vejs kula.

Na kraju im opsovao sakupljača tuđih narodnih junačkih pjesama, opsovao ćopavog Vuka Karadžića, koji je tuđu kulturnu baštinu nazvao srpskom, koji je njemačku Adelungovu krilaticu ‘Piši kao što govoriš’ nazvao svojom, koji se bavio tuđim književno afirmiranim jezikom, koristio hrvatske rječnike da bi napisao svoj srpski rječnik, pa mu zbog svega toga i crnogorski knez poručio da će mu, ako u njegova brda dođe i drugu nogu prebiti, te će u obje noge ćopav biti i neće smutnju među narode unositi, ni on ni njegov jaran Ilija Garašanin.

Zgranuti drugovi beogradski ga nazvali provokatorom, šovinistom, neznalicom i šamarali bi ga, da mu nisu vidjeli onako široka prsa i ramena. Pozvali narodnu miliciju i neke svoje ratne znance, i zgrozili se kako takav stvor nije iza rešetaka, kako se takvi stvorovi slobodno motaju među putnicima i građanima.

Njihova telefoniranja su urodila plodom.

Tog lijepog ranog proljetnog dana. tok popodneva priveden je Dane u stanicu milicije, zatvoren u zloglasnu sobu Peticu, a dežurni istražitelj je sastavljao, pa potiho čitao napisani zapisnik i objašnjavao četvorici istražitelja da je Dane ozbiljno uznemirio i osoblje livanjske autobusne stanice i putnike beogradskog luksuznog autobusa i da radi toga mora biti otpremljen u istražni zatvor u Mostaru.

Tu noć su istražitelji odlazili i vraćali se iz zloglasne sobe Petice. Stiglo jutro, a do zatvorskog vozila za prijevoz zatvorenika Dane nije mogao koračati, pa ga istražitelji pridržavali do vozila. Od udaraca koje je te noći dobio oba su mu oka bila zatvorena, a bolove je osjećao i u trbuhu i u bubrezima.

Kad je nakon nekoliko godina, a u vrijeme dok je trajala velikosrpska agresija, dovršio svoju priču jadao se da je u mostarskom zatvoru danima nemoćno ležao na željeznom krevetu, da se svaki dan molitvama obraćao Bogu, da ga dragi Bog ozdravio i okrijepio.“

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply