Branko Penjak / Zaselak Gornja Brina

Cijelo selo Brina je poslije posljednjeg svjetskog rata imalo četrdeset i jedno domaćinstavo, a dio livanjske Brine zvani Gornja Brina je tada imao jedanaest uz put smještenih kuća.

Sve su bile na dosta skučenom prostoru, a neke s posve malim dvorištima. U tom dijelu Brine s prašnjavom, a često i blatnom ulicom živjeli su skromnim radničko seljačkim životom svi Gornjobrinjani.

Noć su jesenje i zimske dugo trajale i petrolejke su često rano gašene. Ponekad se pred kuće izlazilo gledalo noćno nebo i slušala zavijanje vukova. Uplašeni pse Brinjani bi puštali u pojate, jer su cvileći iskazivali strah.

Muževi bi rano ustajali, a nekad na snijegu ispred svojih pojata viđali tragove vučjih šapa. Odrasliji ukućani su u pojatama polagali sijeno u kravlje jasle, davali ga i ovcama. Obično bi domaćice pomuzle kravu, najčešće jednu.

Često same palile vatre u šporetima, budile školarce i toplu vareniku im lijevale u šalice. Kriške narezanog kruha svinjskom mašću su im mazale i šećerom zasladile i spremale ih u škole.

Kad se radi vjerskih obreda išlo u crkvu, u onu koju su vjernici u svakidašnjem govoru nazivali Goricom, gornjobrinjskom uskom ulicom su prolazili i Brinjani iz drugih zaselaka, te vjernici iz susjednog sela Žabljaka i vjernici iz još nekoliko sturbanjskih sela koja nisu imala crkvu.

U vrijeme polnoćke vjernici su do Gorice stizali noseći ferale i ta svjetlost je mnogima radost darivala i duše grijala.

Gornjobrinjani su imali male bašte i vrtove, odveć malo voćaka, a u blizini kuća nisu imali njiva oranica. Neki ih nisu nikako imali, pa živjeli od rada u tvornici cementa i u tvornici kreča. Neki su za Cementaru kopali lapor u brdu, a neki za Krečanu razbijali žestac kamen.

Žestac kamen je kidan u majdenu između tvornice cementa i gornjeg brinjskog potoka. Svakodnevno bi u majdenima odjekivale mine i razarale stijene. U dvanaest sati bi se javljala crkvena zvona i tvornička sirena, pa skupa označavano podne.

U vrijeme ručka je preko tvorničkih razglasnih kanta drečala izvedba pjesme s gramofonske ploče i često se nadaleko čula pjesma „Kad ja pojdoh na Bentbašu na vodu“.

Poslijeratne gornjobrinjske kuće su bile male prizemnice sa malim kućnim prozorima, a među njima je bila i jedna omanja kuća katnica. U neskladu gornjobrinjskih kuća, pojata, dvorišta, krmetnjaka, đubrišta, drvenih zahoda, jednog armena i ograđenih bašta vladao je međususjedki sklad i poštivanje.

Starija muška čeljad iz obitelji Miloloža, Bodulica, Barišića, Štefnera i Kreza nije kao ženska čeljad susjedima zalazila u kuće. Tek bi u vrijeme Božićnih blagdana i posebnih slavlja ili tugovanja jedni drugima ponaosob otvarali kućna vrata.

Tad bi sjedali za stol i u čast blagdana nazdravljali vinom i rakijom. Ponaosob su ulazili jedni drugima i kad bi iskazivali sućut za umrle, ili radovanje zbog ženidbi i udaja. Božić je bio izuzetan blagdan i kućne starješine tada nisu propuštale obići susjede i čestitati im Božić.

Drugi i treći dan Božića Brinjanima su stizali prijatelji i rodbina iz grada i drugih sela, pa se svetkovalo sve do mraka. Kad se počelo bolje živjeti, kad su nikle nove prostranije obiteljske kuće, kad su uoči Božića stizali muškarci iz Njemačke i Austrije, Božić se čestitao u grupama.

Čestitari bi ulazili u kuće, zapjevali neku božićnu pjesmu i častili se ponuđenim „ićem“ (pripremljenom hranom) i pićem. U svim tim kućama je u te dane najčešće blistao osmijeh na licu i pokazivala se gostoljubivost.

Božić je bio prigoda pružiti ruku i prihvatiti zagrljaje i onima koji su zbog nečega prestali razgovarati. U vrijeme Božića brinjska čeljad je iskazivala blagost, srdačnost i gostoljubivost.

Lijepo vrijeme bi izmamilo djecu izvan kuća, pa graje bilo kao u dvorištima škola. Obično bi se okupila i družila u više družina. „Neka djece“, govorile su bake, a matere su šibama odgajale i poslušne i neposlušne.

Bilo je Brinjana koji su radili i u nekim gradskim službama i poduzećima, na poljoprivrednom dobru i u zanatskim radnjama. Oni su isposlovali da na Brinu stignu drveni stupovi za elekrtične vodove i da po kućama zasvijetle žarulje.

Donji Brinjani su 1963. godine započeli kopati kanal za vodovodne cijevi. Izmjerili su dužinu trase i domaćinstva se trudila iskopati svoj dio kanala. Skupljen je i novac za cijevi i skoro tri godine Brinjani su bili zadovoljni sa samo česmom kod kuće Mare Braline.

Doskora Gornji Brinjani produžili vodovod do sredine sela, a razvođenje vode po kućama sporo se odvijalo, čak donijelo nevolje Gornjobrinjanima, jer Donjobrinjani zalijevali bašte, pa voda nije stizala do gornje Brine. Tako je bilo dok se nije počelo odlaziti na rad u zapadnoeuropske zemlje, dok Brinjani nisu skupili novce i izgradili dva nova vodovoda.

* MILOLOŽINE KUĆE 

Mala je bila kuća Ivana Milolože. Imala je starinski krov od kamenih ploča, pa po izgledu bila ubožnija od ostalih u okruženju. Milolože svoje prezime različito odgonetaju.  (Autor ove priče je kao student na kolegiju semantike učio tolkovati toponime, hidronime i omonime, pa prezime Milolože gleda kao složenu riječ sastavljenu od riječi mila i loga, a semantika navodi na zaključak da je od mila i loga nastalo milologa, a od milologe i prezime Milologe, Milolože,)

Pošto je veći dio života proživio na Brini, pamti da je kao dječak jedanput boravio u Ivanovoj kući. Uveo ga djed Tadija kad je odlučio obići Ivana. Ivan je tada bio najstarijeg žitelj cijelog sela. Tog dana su se Ivan i Tadija častili rakijom, a Ivan je pripovijedao kako su Milolože prije doseljenja na Brinu živjeli pod livanjskom Kruškom gredom.

Prvi Miloloža koji je doselio na Brinu bio je baš Ivan. Pripovijedao je kako je radost i briga bilo podizati djecu u maloj kući, kako ta mala kuća nikome nije bila tijesna i kako su svi imali i mjesta uz sofru (okrugli niski stol) i kako su bezbrižno u njoj spavali.

Njegovoj djeci je prijalo ljeti i u ranu jesen spavati i u pojati, spavati na svježoj slami, spavati i na planinskom kruškom sijenu, a za hladnije dane kuća je imala slamarice i prostirala ih po kućnim podovima.

Pripovijdao je Ivan kako su često sinovi i kćeri prije spavanja rasipali obilje smijeha i da mu ja bilo žao što su se sinovi  brzo osamostalili  i sebi kuće sagradili. Kazivao je kako su svi ozidali veće kuće od njegove, pa naglašavao da su manje kuće dobre loge i da su ugodnije od većih.

Bio je ponosan Ivan što je u kući na Brini rođeno pet njegovih sinova i tri kćeri, a tužan što su dvije mlade umrle. Jedna je umrla kao djevojčica, a druga u ranoj djevojačkoj dobi. (O rano umrloj djevojci ostala je uspomena i brinjske bake su je često spominjale. Pričalo se da je bila izuzetna ljepotica s koje se pogled lako ne skida. Govorilo se: “Ne možeš se nagledati Anđe Ivanove“)

Tadija je tada također govorio o gradnji kuća i o tome da je i njegova stara kuća niska, da je dobrano u zelju upana i zbog toga topla. Žalio se Tadija da su se njegova djeca rasula, da imaju svoja ognjišta , da je u ratu izgubio dva sina, a prije rata mu jedna kći umrla.

Pamti se na Brini da je Ivan umro četiri, a Tadija pet godina poslije Drugog svjetskog rata. Pet odraslih Ivanovih sinova podizalo je na noge tridesetak mladih Miloloža, često nazivanih Krkićima.

Nadimak Krkići im je ostao od starine, možda od vremena doseljenja u livanjski kraj, a pretpostavljaju da su doselili ili s otoka Krka, ili s obala rijeke Krke. Postoji mogućnost da su doselili iz okoline Rame, jer tamo postoji selo Krkići.

U tom selu već dugo nema Miloloža, a svi stanovnici tog sela imaju prezime Krešo. (Kreša ima i u Livnu i jedni obitavaju na Brini, a drugi u selu Žabljaku. Taj dio sela Žabljaka u kojem žive Kreše Livnjani ćesto imenuju imenom Rapovine.)

Ivanova dva brata su također doselio na Brinu, ali u zaselak gdje žive Bandovi, Blaževići, Bodulušići i Babići. Braća Ilija i Luka su imali kuće uz put i bile su niske prizemnice. Pričalo se da su Luku 1942. godine lažno optužili neki Žabljačani, pa ga ubili partizani.

Te godine su proleterske brigade napale i zauzele Livno i vršile odmazdu nad livanjskim stanovništvom. Ubijali su zarobljene ustaše i domobrane, sve koji su branili Livno, a takvih je jedva oko dvjesta bilo.

Partizanima bilo nedostatno ubiti tako mali broj Livnjana, pa po kućama lovili civile i vodili ih na stratište. Iznad sela Brine u uvali potoka Brina, proleteri kojom je zapovijedao Koča Popović su likvidirali stotinjak zarobljenih Livnjana.

Ubili su hladnim oružjem i trideset učenika petnaestogodišnjaka i šesnaestogodišnjaka koji su pohađali nastavu pružanja ranjenicima prve medicinske pomoći. U masovnu grobnici su bili zavaljeni Hrvati i deset Muslimana, a nakon partizanskog povlačenja iz Livna premješteni su ubijeni u grobnicu ispred gradske Crkve Svih Svetih. (Na toj grobnici još uvijek nema spomen kamena, a nema ga ni u dvorištu škole u kojem je bila bašta i u kojoj s strijeljani civili iz Priluke i Kablića).

Ubijanje i civila i livanjskih učenika je bila nasumična odmazda za 1941. godine ubijene livanjske pravoslavce.

Ilijin sin Jure Miloloža poslije rata je držao dobre konje i konjskim zapregama kolario. Drva za građu i ogrijev je iz cincarske šume iz šume na Korićine dongonio sebi i drugima i tako zarađivao novac.

Iz šume je dotjerao i mladu smreku i posadio je, pa rasla i dugo bila jedino zimzeleno (vazdazeleno) stablo na Brini, a negdje je ili dobio na dar ili kupio mršavo dugonogo crno ždrijebe. Ždrebetu susjedi proricali lošu budućnost i govorili da nije ni za vuču kola, ni za samara.

Ždrijebe raslo, okrijepilo se i razvilo se u lijepog vranog konja sedlanika i dugo je Jure oklijevao da ga proda. Nije ga uspio prodati, jer mu konja ljepotana izuzela “Narodna vlast”  i u vojnu ergelu odvela.

Svi Brinjani: i oni iz Gornje Brine, i oni iz Donje Brine, oni iz zaselaka Kreša i zaselka Bandova viđali su se na rječici Žabljak, na ograđenom betoniranom vrelu kod Rančića kuća, kod Bobušića i Franjića.

Po fratarskom kuharu Rančiću vrelo se dugo zvalo „Aščijino vrilo“. Tamo je bilo i pojilište za blago (domaće životinje), tamo su djevojke i žene često prakljačama prale robu, Sa tog vrela su žene u vučijama i kantama nosile vodu svojim kućama. Vučija se prtila vunenim užetom na leđa.

Ivan je umro prije negoli je njegov najstariji sin Pere doživio nesreću na tvornici cementa, prije nego je stradao spašavajući odveć razbuktalu tvorničku peć. Peć se bila toliko razbuktala da je prijetila opasnost da će eksplodirati.

I djelimice se i dogodilo ono čega su se bojali, peć se nije razorila, ali je izbacila plamenu buktinju i buktinja dohvatila petoricu radnika. Četvorica liječila teške opekline, a Ivanov Pere podlegao ranama.

U stradalog Pere ostalo desetoro djece, a vrijedna supruga Zorka nije duhom klonula, nego ih sve uzdigla i osamostalila. Kad je umrla, djeca su ju dostojno oplakala i u Perin grob položila. Mnogi Brinjani su Zorku smatrali heroinom, jer se kao udovica uspješno borila sa životnim nedaćama i prebrodila ih.

O tome kako žive djeca i poslije oca, kako se u životu snalaze djeca, govori i šest novih lijepih obiteljskih zdanja Perinih i Zorkinih sinova. Nakon Zorkine smrti u staroj kući je sama stanovala kći Anđelka, a nakon njene smrti kućna vrata još ponekad otvara udovica njenog najmlađeg sina Srećka. Zorkina i Perina najmlađa kći Branka je zračila dobrotom i odlikovala se ženskom ljepotom, a kao mlada majka je u prometnom udesu život izgubila.

Valja istaći da su Ivanovi unuci valjani, pa današnja Brina ima petnaest novosagrađenih Miloložinih kuća. U naše dane, kad se otapaju ledenjaci na Grenlandu, potomci Ivana Krke žive na Brini, neki odlaze i uživaju na imanju pod Kruškom gredom, a više Miloloža živi i radi u Njemačkoj negoli na Brini..

Oni koji uživaju pod Kruškom gredom govore da ih okomite stijene kamene grede štite i od cincarskih, i od glamočkih i kupreških bura, da imaju najljepši pogled na cijelu livanjsku visoravan, da uživaju u često crvenim i rumenim zalascima sunca.

Svi tvrde da uživaju u ljepoti tog imanja. Skoro svake godine zimski vjetrovi u Podgredu donosu obilje snijega, a sunce i južni vjetrovi ga brzo tope. Tek kad su kao gostujući radnici u Njemačkoj zaradili dostatno novaca, obnovili su u ratu popaljene svoje zgrade u Podgredi.

Tamo sad imaju i kuće za stanovanje i staje. Ninini sinovi i unuci vole te obnovljene brdske kuće, a osobito otkad su im električni vodovi stigli do Podgrede. Njihov bunar nikad ne ostaje bez vode.

Krkići su se navikli i na život u Koblenzu, pa se neki tamo skućili, a imaju i jedan svoj restoran. Radeći u Koblenzu Ivanov unuk Ilija je dobio životnu nagradu, jer je četrdeset godina radio u tom gradu i svo vrijeme u jednoj gradskoj firmi.

U vrijeme kad je savezna balkanska YU država plakala za ‘doživotnim predsjednikom’, kad je plakala za diktatorom kojeg je Staljin odabrao da upravlja državom proletera, državom radnika i seljaka i povlaštene komunističke društvene klase, (a Staljinov povjerenik dugo držao vlast i svaku političku opoziciju poput Staljina uništavao) na Brini je sa zemljom sravnjena Ivanova mala kuća.

Kuća pokrivena kamenim pločama nije bila dostatna za stanovanje nijednom od potomaka. Govorili stasali unuci da je odveć uboga, pa kupili zemljišta i od Penjaka i onog erarskog i podigli nove kuće, mahom kuće katnice.

Rad u Njemačkoj omogućio im da ih podižu. Da je Ivan još koje desetljeće poživio, da je doživio rušenje svoje kuće, vidio bi da ima oko četrdeset što muških, što ženskih mladih potomaka i da su potomci postali najbrojnija obiteljska zajednica na Brini.

Stariji Krkići su naučili skladno obiteljski živjeti, naučili su i sa susjedima biti u dobrim odnosima, a ženidbenim vezama su se povezali sa Brinjanima Krešama i Barišićima.

Nakon Domovinskog rata, a obično ljeti je zanimljivo bilo i Brinjanima i drugim prolaznicima gledatI četiri ostarjela Ivanova sina kako sjede za stolom ispred Stipine kuće, kako u hladovini ispod dva stara jasena dijele karte i igraju žandara (Jokera).

Bilo je zanimljivo, a pomalo i sjetno vidjeti četiri udovca: Matijinog Antuna, Janjinog Radu, Milkinog Ninu i Nediljkinog Stipu kako ih nevjeste njihovih sinova nutkaju rakijom, kavom i kockama šećera, i uzgred paze kako na uličnom asfaltu i u dvorištima kuća u igri uživa brojna unučad i praunučad tih staraca.

Branko Penjak

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply