Branko Penjak / ZLATNI DAR BEČKOG CARA – NAJSTARIJA SREDNJA LIVANJSKA ŠKOLA I USPOMENE SVAKOJAKE

Na starim fotografijama je vidno da su učenici nekad na glavi nosili kape sa škriljacima i crvene osmanlijske fesove. U njoj su se školovala i livanjski i učenici iz drugih susjednih mjesta.

Mnogi govore da njena ljepota sja i privlači mnoge poglede, kako njenih polaznika, tako i drugih Livnjana. Turisti je rado fotografiraju i zbog toga jer je u njoj radio veliki lučonoša slobodarskih ideala Silvije Strahimir Kranjčević.

Dvadesetak godina poslije Drugog svjetskog rata na svom pročelju je imala ploču sa stihovima velikog pjesnika, za kojeg se zna da je duhom bio silan, da je sanjao vrijeme kad će čovjek ponosno koračati i neće sagibati pleća „ispred tašta ništava gotovana“.

Na spomen ploči su bili borbeni njegovi stihovi::

”Trgaj gvožđe s pluga,

pa zaori zemlju što slobodom rađa”

Ta pjesma kao i pjesme: Radniku, Iseljenik, Gospodskom Kastoru, Moj dom, a i druge su bile pjesnikov poziv na borbu za ljudska klasna i nacinalna prava svih Hrvata i svih onih koji su imali sličnu ili istovjetnu sudbinu.

Otužna je istina da su se Livnjani velikom pjesniku odužili samo imenom škole i menom jedne ulice, a kad se radio pjesnikov nadgrobni spomenik u Sarajevu, samo su 26 zlatnih kruna prikupili. Kladanj je prikupio 27, Trebinje 30, Tomislavgrad (Županjac) 34, Hrvatsko pjevačko društvo Vukovar 50, malo Nevesinje 15, dok su: grad Split dao 200, hrvatska metropola Zagreb 500, Matica hrvatska 500, te Zemaljska vlada u Sarajevu 1500 kruna.

I nije to sve, jer je bilo i drugih priloga, pa među mnogima i prilog slovenskog književnika Ivana Tavčara koji je poslao 50 kruna. Bilo je i sitnijih priloga pojedinih odvjetnika, trgovaca, svećenika, a zabilježen je i prilog bosanskohercegovačkog i hrvatskog književnika i povjesničara Safet-bega Bašagića.

Na pročelju školske zgrade više nema „stare bijele ploče“ i borbenih stihova o gvožđu, jer je tijekom agresorskog rata  (kojim se htjela ostvariti ekspanzionistička ideja zvana „Zaokružena Velika Otadžbina“) osvanula nova ploča i optimističan stih istog lučonoše i vizionara vijeka koji grmi, vijeka koji  slobodu nagoviješta, vijeka oslobođenog čovjeka:

                                       I tvoja sunce ogrijat će vrata

                                        Da, i ti svoje prebolit ćeš jade

                                        i puknut zora slobodi Hrvata”.

Stihove je odabrao i predložio jedan zbog domoljublja 1971. godine stigmatiziran djelatnik škole, a lik pjesnika uklesao bivši učenik, akademski slikar Ivica Vlašić.

Djelatnik, koji je predložio zamjenu ploče i stihova se u vrijeme Hrvatskog proljeća ponadao boljoj budućnosti, boljim vremenima, a ta nadanja su se čekala dvadesetak godina i dijelom se ispunila, posebno su se ispunila grlatim pojedincima (ratnim profiterima, Kastorima i ljudima prevrtačima).

Mnogima koji su branili i obranili livanjske prostore je omogućeno da sami idu, ili da svoju djecu šalju u pečalbu. Oni se i ne nadaju da će im stranački i rodbinski uvezani političari omogućiti povratak i rad u rodnom kraju.

Na sadašnju obnovljenu raskošnu zgradu moglo bi se staviti još nekoliko ploča, a  govorile bi o burnim povijesnim zbivanjima. Jedna ploča bi podsjećala na stradanja Livnjana tijekom Drugog svjetskog  rata, pa bi pisalo da su u školi bili zatvoreni pravoslavni civili, te da su iz škole odvedeni na stratište.

Ploča bi se mogla podići i za one koji su  nekoliko mjeseci kasnije pred školom u školskoj bašti strijeljani, a neki  hladnim oružjem ubijeni. U tom drugom događaju stradali su livanjski katolici.

Ubijeni su nasumice, bez provjere vinosti i nevinosti, a u ime odmazde za učinjene početkom rata srpanjske zločine.

Bolna istina je svjedočenje dvojica preživjelih. Bili su dječaci kad su odvedeni na strijeljanje pred školom. Ta dva dvanaestogodišnjaka su se tada spasila. Jedan je iz sela Priluke i drugi iz sela Suhača.

Kod prvih mitraljeskih rafala pali su od straha, a tijela ubijenih im postala zaklon. Kad je paljba prestala, malo su sačekali, pa se izmigoljili i pobjegli. Lovili su ih borci Prve proleterske brigade, ali ih nisu ulovili. Tek u ratu u kojem je HVO branio Livno, oni su kao šezdesetogodišnjaci o svojoj sudbini javno pričali i istinu svjedočili.

Partizanska odmazda za pravoslavce ubijene 1941. godine kako u Livnu tako i nekim livanjskim selima se ponovila i u prosincu 1942. godine. Četvrta proleterska brigada osvojila je Livno i lovila je i ubila nekoliko stotina katolika i desetak muslimana.

Ta brigada se osvećivala i za poraz na Kupresu. Uzalud je te godine u kolovozu jurišala na Kupres. Doživjela je velike gubitke, pa brigada spala na jedan bataljon. U prosicu je ušla u slabo branjeno Livno, pa su ti crnogorski ‘partizani’ ulovili znatan broj civila, štedjelili streljivo, pa u obližnjim livanjskim gajevima i šumarcima i koristili hladno oružje.

Školska zgrada baš pamti svašta

Pamte Livnjani kako su su na njoj vješani različiti barjaci i lijepili svakojake oglasi. Njeno pročelje je bilo odraz  društvenih promjena. Pred školom se poslije rata, kojemu je bio glavni cilj očuvati neprirodnu državnu tvorevinu Jugoslaviju, razvlačila harmonika i uz pjesmu se igralo kola užička i crnogorska.

Poslije rata u školu su pristigli i u njoj radili nastavnici i profesori iz drugih mjesta. Neki po dobru zapamćeni, a neki brzo zaboravljeni. Neki su iz Livna ravno na fakultete otišli. Više ih bilo koji svoju stručnost nisu mogli ni znanjem ni potvrdama dokazati, ali su bili članovi jedne jedine partije, pa nisu otkaze dobivali.

Uzgred valja napomenuti da sve livanjske srednje škole, a i osnovne dugo bile dupkom pune, a da to više nisu. Škole se pamte i po tome što su imale i imaju obuku iz pušenja. Puši se u klozetima i u u školskom dvorištu. Nekim učeničkim roditeljima se čini da se nigdje toliko ne puši kao u dvorištu Carske srednje škole.

Sto trideset godišnja školska zgrada je zapamtila vladavinu uglednih i neuglednih direktora. Prvi koji je poznat i priznat kao autoritet vrijedan štovanja bio je Stipe Marković. Bio direktor u vrijeme kad je škola bila trgovačka. (Trač i kleveta odavno su osobine Livnjana, pa se pričalo da direktor Marković dugo u braku nije imao djece, a kad je mladog Kranjčevića neko vrijeme velikodušno udomio, da mu se rodio sin.)

Veliki Silvije Strahimir je u livanjskoj školi imao velika pjesnička nadahnuća, ali i velika klonuća. Livanjska bura ga podsjećala na rodni Senj. U Livno je stigao na tovarnim Franjičevićevim kolima.

Stigao  preko Vagnja. Livanjska visoravan prekrivena snijegom učinila mu se kao Sibir. Prije toga je radio u Mostaru. Bio je učitelj Svetozaru Ćoroviću i  Ćorović ga opisao kao sitnog odvažnog nastavnika.

Za razliku od strogih austrougarskih učitelja i nastavnika Kranjčević nije sjedao na uzvišenu katerdu i predavao s visoka. Stajao je i šetao razredom, zavirivao u bilježnice i otkrio da Ćorović piše pjesme.

Umjesto kazne Ćorović doživio pohvalu. Oduševljavao  je Kranjčević učenike kad bi iz džepa izvadio knjigu narodnih pjesama i čitao ih. Ćorović se pitao kako taj mladi čovjek smije, u vrijeme kad se nije smjelo spominjati narodno ime, čitati pjesme o uskocima i hajducima.

U Livno je promrzli Kranjčević stigao na katolički Božić i doživio kako Livnjani u grupama posjećuju prijatelje. Divio se običajima čestitara. U Livnu nekad tjednima ne bi uzimao pjesničko  pero u ruku. Družio bi se s učenicima, osvajao planinske vrhove i riječne obale, a onda bi se desilo da po svu noć piše i pred svijećom dočeka zoru.

Da se zaključiti da je, dok je o Mojsiju mislio i misli na papir prenosio, glasno s Bogom razgovarao. Doživio Mojsijev susret s Bogom i čuo kako Mojsije Boga zaziva da mu ispuni ljudsku željicu, da mu prokune kletnike pogane, da mu narod iz ropstva izbavi.

Mojsije je zazivao i pozivao Jahovu da spasi njegov narod od ropstva dušmanskog, jer ga Svevišnji nije za roba stvorio, jer mu nije ugasio iskru božansku, pa čovjek ropstvo prezire. Kranjčević je znao da je Mojsije molio i Boga umolio, a dragi Bog mu put pokazao i razočarenje mu navijestio. Rekao mu da će se gorko kajati. „Mrijet ćeš ti kad u ideale svoje počneš sumnjati.“

Znao je Kranjčević da je sličan susret s Bogom  imao i veliki Zaratrustra. Znao je da je za Zaratrustu zapisano da je na svijet došao bez plača, da je rođen smijući se.

Grob Silvija Strahimira Kranjčevića u Sarajevu

Pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević

Za vjerovati je da je Kranjčević doživljava božanske vizije i čuo kako silni Jehova govori Mojsiju da zle ne može uništiti, jer ih on stvorio, a među njima ima i pravednih. O ropstvu Kranjčević nije morao pogled uprijeti prema narodu židovskom, jer je ropstvo proživljavao i njegov narod i boljelo ga ropstvo i klanjanje zlatnom teletu.

Boljelo ga što je u Hrvata poltronizam uhvatio maha, što je bilo odveć mnogo Kastora, odveć mnogo onih koji su se masnoj kobasici klanjali, pa i za sitne dobiti namještali lica za šamaranje, a slobodu zaboravljali.

Jedan od direktora nekad zvane šegrtske obrtničke škole, u kojoj su se obučilo mnogo livanjskih zanatlija, bio je Ismet Maslić. To je bio u vrijeme kad se na zanat upisivalo poslije četvrtog razreda osnovne škole.

Kasnije su se učenici upisivali poslije šestog, pa potom poslije osmog razreda, a u naše dane kad se otapaju vjekovni ledenjaci, upisuju se poslije devetog razreda. Direktor Maslić je bio zaslužan za dobru obuku zanatlija, ali i za prva šahovska livanjska natjecanja.

Svakodnevno je igrao šaha i tu ljubav prema šahu je prenio na nastavnike i učenike. Kad bi došlo do do šahovskih prepirki i ljutnji, on bi ih pošteno spor rješavao. Uzalud je opominjao vatrenog nekog Božu iz Posušja i nekog Tvrtka iz Potočana da kao kibiceri ne pričaju, da ne govore poteze, da ne otkrivaju namjere igrača.

Božo bi se pravdao da mu riječ izletjela i relativizirao svoju krivnju govoreći da je šah društvena igra. U učionici u kojoj bi se šahisti sastajali direktor napisao opomene na tri jezika. Prva bila ”Kibec, kibec, drži gubec!”, druga ”Kiebitz, halt ‘s Maul! i treća slična prvoj ”Gledaj i šuti”.

Direktor Maslić je htio biti i bio je uzor seljacima i građanima, pa je u školsku baštu dogonio veliku lijepu kravu simentalku. I seljani i građani su tada držali stoku, a bogatiji građani njive po selima imali. Njegova krava moderne pasmine izazivala divljenje. Bila je prva u Livno uvezena visokomliječna krava, prva krava koja je u dvije. nekad tri mužnje davala preko trideset litara mlijeka.

Deset i malo više godina poslije Drugog svjetskog rata zanimljiv je bio direktor Lav Z. Oni Livnjani koji sve znaju su tvrdili da je u ratu bio Poglavnikov časnik.

U vrijeme njegovog direktorovanja nastava se izvodila za gimnazijalce. Poslije rata Lav se ideološki preobrazio i postao crveni kadrovik. Kad se od časničkog vremena pravdao, pozivao se na svoju mladost i poginulog rođaka velikog boljševika, te na mladalačku nezrelost, pa mu grijeh bio oprošten.

Ostao je zapamćen i po tome što je šesnaest milimetarski kino projektor za školu nabavio i nastojao učenicima kino predstave davati. To je opravdavao činjenicom da učenici sa sela ne mogu dolaziti na večernje gradske kino-projekcije, a još više je isticao da je potrebno da učenici vide domaće filmove o šumskim ratnicima.

Na prozore najveće učionice stavljani su crni zastori i po sedamdeset učenika bi gledajući film brzo kisik potrošilo i da se ne bi ugušili iz učionice su bježali.Tko zna dokle bi ta komora bez kisika funkcionirala da se dvije učenice nisu onesvijestile. Kino predstave u pretrpanoj učionici su prekinute i zbog toga jer su učenici odbijali plaćanje prisilnog gledanja filmova. Nisu donosili novac, a netko se na školu filma žalio, pa škola nije više tako novce namicala.

Mnogi Livnjani se dobro sjećaju svog gimnazijskog školovanja. Ukromir se sjeća svojih pokušaja da školovanje učini zanimljivijim. Kao vrlo dragu uspomenu pamtio je prvi planinarski podvig. Jedne radne subote zbog važnog političkog mitinga otkazana bila nastava. Došao bio veliki šumski ratnik da digne moral narodu, da ih nagovori da njive ne ostavljaju neorane.

Bilo je to vrijeme kad „planska privreda“ nije imala dobrih rezultata, pa narod u mnogim potrepštinama oskudijevao. Petorici svojih vršnjaka Ukromir predložio da ne idu na miting, nego da učine podvig, da osvoje vrh Kunare (Kamešnice). Ukromirovi vršnjaci su prijedlog s oduševljenjem prihvatili i vrli srednjoškolci: Mirko Vidović i Jozo Krželj iz Bile, Stipe Vrdoljak iz Grboreza, Hrvoja Jolić iz Žabljaka, Jure Bralo iz Rapovina i Ukromir su krenuli pod planinu.

Stigli do Bile, a Mirko, koji je za svoju pjesmu, poslanu na natječaj u Beograd, dobio prvu omladinsku literarnu državnu nagradu, dobio fotoaparat, i otkrio da ga u gradu ostavio. Pjesničkoj njegovoj duši i hrabroj glavi, a posebno izdržljivim nogama nije bilo lijeno u devet kilometara udaljeni Livno otići i fotoaparat donijeti. Družini još rekao da krenu uz planinu, da će ju dostići.

Krenula družina putom kojim ljudska noga rijetko gazi, putom kojim, možda, nikad nitko išao nije. Verali se stramputicama, ponekad se s nemogućeg pravca vraćali zbunjeni, pa se drugom prema vrhu primicali. Kad su s pola planine ugledali Mirka kako poljem grabi, zviždanjem mu dali znak da ga vide.

Da bi ih dostigao, oni ga čekali i na stijenama se odmarali. Plećati Jozo iz Bile čekanje skratio pričom o savezničkim avionima i govorio da ostaci leže tu negdje i da bi na njih mogli navarisati. Ta dva saveznička avioni su bili dio velike eskadrile koja je po istočnim njemačkim položajima  bombe istresala, pa na povratku nisko letjela i u Kamešnicu se zabila.

U čekanju se družina podobro ohladila i kad je Mirko stigao, on najčiliji bio i družinu do vrha vodio. Umjesto da kuka od umora, on radosno pričao i grupu na smijeh navodio. Na kraju srednjoškolci ”planinari”, koji o planinarenju pojma nisu imali, vrh Kamešnice osvojili, fotografirali se i potom potražili duboko glečersko omanje jezero i čudili se da na vrhu planine toliko vode ima. Dvije lijepe planinske ptičice nisu pokazivale strah i posve blizu su jele darovane im mrvice domaćeg kruha. Gledala družina druge planine daleke, nazirala more i mjesta po Cetinskoj krajini i uživala.

Planirala družina da će s planine lagano sići, da će se lako vratiti i prilično okasnila. Krenuli stazom iznad vrha Konja, stazom koja je vodila prema Goloj kosi i Podgradini, pa im se učinilo da put mogu skratiti, da se mogu pravo u polje spustiti. Krenuli nizbrdo i spuštali se kao u ponore. Noć se primicala, a svjetlost dana izmicala. Mjestimice niz strminu morao se spuštao jedan po jedan. Stipe je ostajao posljednji i vikao kad bi se koja stijena zakotrljala i padala pored onih koji su se spustili.

Rasprskavale se stijene, ali nikog nisu dohvatile. Išlo se kroz i preko grmlja. Svi jedni druge pazili i ruke dodavali. Neizmjernu sreću su osjetili i dušom odahnuli kad su na utrtu divlju stazu naišli. Planinska voda stazu stvorila i kamenjem ju označila. Na tom putu skoro svi su hlače poderali, ali živi i zdravi dokopali su se polja. U Budmaliću Ukromir, iako je bilo kasno, kucao je na ujakova vrata i probudio i ujnu i ujaka. Tu družina dobila vode, kruha i mlijeka, dobila željeni dar. U selu Bila Mirko i Jozo otišli svojim kućama.

Stipe do Bile stigao biciklom, pa se u Grboreze biciklom vratio kući. Kasno u noć preostala se trojka konačno raspala. U Rapovinama Jure ostao, a u Žabljaku su Hrvoja i Ukromir jedan drugom laku noć poželjeli. Stigao Ukromir  kući i spavao do sutrašnjeg nedjeljnog popodneva.

Epilog planinarenja je bio da su se svi u školi  morali  pravdati, prijetilo im se strogom kaznom. Saznao direktor da su neki njegovi gimnazijalci „bojkotirali miting i udružili se u grupu”. Raspravljalo se o tome i škola morala pokazati da je politički budna.

Na početku sjednice nastavničkog zbora čitan Pravilnik o kažnjavanju i utvrđivane kazne za takvo vladanja. Na sjednicu okasnio profesor Ljubo Nikolić. Ljubo bio omiljen u školi, a to rijetko polazi za rukom matematičarima. Bio je izvrstan i pedagog i matematičar, a uz to i deficitaran kadar.

Prije njega Livno dugo vremena bilo bez profesora matematike i uz neke povoljnosti profesor Ljubo pristao raditi u gimnaziji. Kad je čuo da su neki učenici išli u osvajanje vrha Kamešnice i on se uključio u osuđivanju, prijetio da će ih i on kazniti, jer njega nisu sa sobom poveli.

Isticao značaj planinarenja i kako to ne bi smjela biti privilegija jedne grupe učenika. Na te riječi većina nastavnika ga čudno gledala, a direktor se uplašio da će izgubiti profesora, pa rekao da se mora sa školskim inspektorom konzultirati. Poslije toga o tom „političkom“ prekršaju nije nitko nikad govorio. Zahvaljujući Ljubi kažnjavanje palo u vodu.

Doskora Ljubo organizirao školski izlet na Slapove Krke i učenicima se pružila prilika da putuju vlakom zvanim Rera. Rera ih dovezla do Splita i tamo su jako pokisli, te su potom drugim vlakom stigli do Drniša. Pješice se od Drniša išlo do Roškog slapa. Sunce ih posušilo.

Od Roškog slapa se ponovno pješice išlo do Skradina. Od Skradina do Krešimirova Grada i do Splita učenike je  nosila unajmljena lađa, da bi se na kraju sretno svi  autobusom vratili u svoj kraj.

Čitavo ovo hodanje po kamenu izdržala i gimnazijska tajnica. Pamtilo se da je ona sestra partizanskog narodnoh heroja. Tijekom pješačenja nije dopuštala da se kolona rastegne i od profesora Ljube tražila da se njena želja poštuje.

Grupa koja je vrh Kamešnice osvojila u jednoj šibenskoj gostionici piće naručila i tad su ti junaci prvi put u životu osjetili okus piva. Nije im se svidio, pa su se digli od stola, a dvojica danguba su to uočila i ostavljenim pivom se počastili.

Ukromir je više puta izazvao srdžbu direktora Lava. Jedanput je, to bilo u vrijeme kad je bio vicematurant, u uredu jedne drage Seke Trboglav učio kuckati na pisaćem stroju. Seka mu dozvolila i pokazala kako se to radi. Tom prigodom je napisao neobičnu molbu i ponudu tvornicama bicikla.

Bila ponuda da deset gimnazijskih vicematuranata reklamira tvornicu i da na kraju nastavne godine na doniranim biciklima putuju uz jadransku obalu. Na veliko njegovo iznenađenje, i na iznenađenje učenika i nastavnika stigao odgovor iz Tvornice ”Rog” i prihvaćena ponudu.

Oduševljenje biloveliko, a posebno u Trećem B odjelu. Brzo se saznalo za tri ferijalna šatora i priča o vožnji uz more se brzo širila.  Suglasnost morala dati i gimnazija, a onda tu sve zapelo. Budni direktor i još neki drugovi tumačili kako se učenike za ponašanje i tijekom ljetnjeg raspusta može kažnjavati, govorio da će grupa krenuti prema zapadnoj državnoj granici i da bi gimnazijalci mogli emigrirati.

Uzalud se neki profesori htjeli pridružiti grupi, grupu voditi, uzalud objašnjavali ljepotu tog putovanja, jer je većina digla ruku da avanturu ne odobrava, da ne odobrava „besciljno lutanje“, cestama primorskih krajeva. Posebno je bio razočaran nastavnik kojeg su učenici privoljeli da ih vodi na tom putu. Bio je to uvijek nastavnik tjelesnog odgoja Blagoja Lalić.

Ponukan bujnom maštom svojih učenika direktor Lav pozvao Ukromira i nekoliko učenika  da zagovaraju njegov prijedlog maturantske ekskurzije. Potrebno bilo nagovoriti da svi učenici sudjeluju u vađenju krumpira na Poljoprivrednom dobru.

Cilj te radne akcija je bio zaraditi novac za troškove ekskurzije. Učenicima plan bio zanimljiv i s radošću prihvatili radove. Vađenje krumpira nije bio ni težak ni opasan posao. Maštalo se o krajevima kroz koje će se putovati. Prijedloga bilo na pretek, a plan što ga predložio direktor Lav bio najobimniji, pa ga učenici prihvatili. Uplata pojedinačna bila podnošljiva, pa odaziv za ekskurziju bio potpu,

Uskoro stigao željno čekani dan. Do Splita su doputovali autobusom. Nekima je to bio prvi izlazak iz livanjskih „tijesnih prostranstava“. Kratko se Splitom šetalo, viđen Grgur Ninski i Peristil, te plaža Bačvice. Veselje je bilo ukrcati se na brod. Najavljeno noćno putovanje  do Dubrovnika..

Kad se prolazilo pored otoka Brača i Hvara, more se uzgibalo i brod se počeo valjati. pa učenike uhvatila mučnina. Prolazeći pored otoka na kojem je nekad bila kolonija Dimos, more se odveć uzljuljalo i mnogi osjetili mučnine.

Tražilo se malo prostora na kojem bi se moglo leći. Ležalo se na klupama i uz klupe na palubi. Nekoliko, tobože, muževnijih učenika igralo karata i kuražno se trudilo savladati mučnine i u glavi i stomaku. Potpuno blijed direktor Lav teturajući prišao kartašima i legao im na stol.

Oborilo ga ljuljanje. Više učenika se držalo za ogradu palube i moru poklanjalo sve što su tog dana pojeli. Na sreću uz obalu Korčule more se smirilo, a mnogi govorili da se nije smjelo na ekskurziju krenuti u listopadu. Do Dubrovnika učenici kunjali, a neki i zaspali. Kamen Dubrovnika  svima osmijeh na lice vratila.

U Dubrovniku svanuo lijep dan i Ukromir unutar gradskih zidina pronašao ulicu u kojoj je stanovala njegova rodbina. Pronašao strinu i strica. U društvu mu bila plavokosa i drugarica sportašica Razija Mujčo. Tomašinova strina ih počastila prženom ribom prženim krumpirima.

Na odlasku od strine Tomašin dobio džeparac, znatno veći od onoga što ga od kuće ponio. Sljedeći dan učenici zidine obišli, u zgradi Ferijalnog saveza spavali i opet plovili k jugu. Ploveći  zadovoljno su gledali obale Boke Kotorske, obale najljepšeg fjorda Plavoga mora.

Zanoćilo se u gradu Svetog Tripuna. Bilo teško naći konak, pa učenike uvodili u privatne, već iznajmljene sobe. Gosti bili u krevetima, a učenici legli na gole podove. Direktor tješio učenike da je to bolje negoli provesti noć pod vedrim nebom.

Spomenuo je i neko svoje ratno putovanje i govorio da je njemu bilo sto puta gore i žalosnije. Ukromir pozvao pjesničkim nadahnućima obuzetog prijatelja Peru Mioča da na podu ne spavaju, da prošetaju Kotorom i namjera ih namjerila na kotorski hotel. Ulegli u sobu s četiri kreveta. Strinin darovani novac bio dostatan za hotelsko spavanje i još ga preostalo.

Nenaspavani umorni maturanti krenuli dalje, napustili fjord kojeg zovu Nevjestom Jadrana i stigli među brđane. Boravak u brđanskoj prijestolnici bio ugodan, a posebno lijepo bilo na Lovćen planini. Čekajući autobus i povratak s opjevane planine učenici se susreli s brđanskim vršnjacima i natjecali se u bacanju kamena s ramena. Livnjanji bili uspješniji. Brđanske srednjoškolke odbojno se držale, pa odbijale i ženska upoznavanja.

Natrag u Zemljicu Prkosnu od Sna putovalo se uskotračnom željeznicom. Putovanje dugo trajalo, jer se vlak često zaustavljao. U Mostaru nije bilo dužeg zadržavanja, pa se putovanje nastavilo uz Neretvu. U Konjicu u vagone ušlo mnoštvo radnika. Neki su bili grubi i htjeli se tiskati s učenicama. Išli na posao, pa stajali i u kupeima i na hodniku.

Nakon duge, odveć duge i spore vožnje napokon se stiglo u varoš prostranu, u Sarajevo. Od nove lijepe željezničke stanice do Zemaljskog muzeja, a potom do Baščaršije išlo se pješice. Pridružio im se student iz Livna i živo objašnjavao povijest džamija.

Govorio i o crkvama, pa pričao da su temelji sarajevske katoličke katedrale duboki od 4 do 7 metara, a da su zvonici desetak metara niži od livanjskih, niži od onih crkve Gorice. Pričao student Vlatko Erceg da je Sarajevo nekad imalo više mahala, da je svaka imala džamiju.

Hvalio je student i lijepe sarajevske zgrade sagrađene u vrijeme Kršćanske Carevine. Posjetilo se i mjesto gdje je ubijen carski prijestolonasljednik i njegova trudna žena.

Pjesnik Pero u Sarajevu posjetio preudatu majku i jednoj se majčinoj susjedi, jednoj procvjetaloj mladoj Sarajki odveć svidio. Mlada Sarajka svoju stariju sestru Mirsadu zamolila da u šetnju iziđu i dok je Pero recitirao pjesmice, mlada Sarajka ga s obožavanjem gledala i dopustila da im ruke, da im prsti budu skupa.

Tomašin je dotle na drugoj klupi bio s Mirsadom. Mirsada pitomo i razumno izgledala, ali njena blizina mu oduzela dar govora. Jedina im priča bila o plavom timu koji brani boje željeznice. Kad su se rastajali sa udaljenosti od dvadesetak metara mlada Sarajka rukom Peri poslala poljubac i Pero do kraja ekskurzije bio baš velika faca.

Sarajevo nije bio kraj maturantskog putovanja. Da se ne bi plaćalo spavanje noćnim vlakom se putovalo do Zagreba U jutarnjim satima u kajbumgradskom domu učenika grafičke škole maturanti dobili spavaonicu sa krevetima na kat.

Lijepo vrijeme su zatekli i u Zagrebu, pa nakon hodanja i penjanja po stepeništima Gornjeg Grada, nakon upoznavanja Kamenitih vrata i mjesta na kojem je krunjen seljački kralj pješačilo se nekim prečacem s Gornjeg grada do katedrale na Kaptolu.

Umorni i nenaspavani maturanti potom stigli i do restorana ”Risnjak” i tu dobili grah i kobasicu. Neki pojeli samo grah, a kobasice ponudili drugima. Željeli odmor, a od odmaranja nije bilo, još su pješice odvedeni u zoološki vrt. Napokon premoreni su stigli do spavaonice Doma grafičara, u sobe s krevetima na kat.

Neki nisu znali da je direktor Lav već bio u krevetu, pa odlazili poviriti u žensku spavaonicu i potom kazivali „velika“ svoja zapažanja. Učeniku Hamidu Muliću se odveć spavalo, pa rekao neka onome tko još jednu progovori direktor odere strinu. Ante Brčić zvani Gale hitno mu rukom pokazao krevet u kojem je bio već zalegao direktor, pa zbog neugodnosti svi zamukli, svjetlo ugasili i pozaspali.

Najudaljenija točka do koje su sljedećih dana stigli bilo alpsko jezero Bled. Mlada plavooka Vindijka im posve kratko bila turistička voditeljica. Da bi ju zadivili momci joj recitirali početne stihove Prešernove pjesme Nezakonita mati.

Na stih „Zar si potrban mi bio sine mali mio…“ ona im uzvratila jezikom na kojem je pjesma ispjevana. Zvonki umilni glas ih oduševio, pa ju zamolili da im napiše stih „Kaj pak je tebe treba bilo/ dete ljubo/ dete milio…“ . Napisala im dvije strofe, a i jednu koja nije bila Prešernova. Duše željne ljepote brzo su se sporazumijevale. Pjesnik Pero se odvažio te recitirao stihove i hvatao intonaciju druge pjesme. Ta druga ih upućivala na noć i na željno čekani odmor u krevetu i ovako je glasila:

                  ”Tiho prihaja mrak

                                        plah je njegov korak

                                                          ni ga čuti

                                                                        Srce zakaj drhtiš

                                                                                     Povej česa se bojiš.”

Dobio Pero aplauz, a lijepa Vindijka intonacijske napake (pogreške) ispravljala i vodeći učenike do kuća u kojima se spavalo zadovoljno se smješkala i ostala zapamćena. Tu na Bledu se prenoćilo u privatnim kućama, a ranim jutrom skoro svi su od ljubaznih domaćica po nekoliko jabuka dobili.

Prije dolaska u zemlju Janeza pričalo se da nisu gostoljubivi, da su škrti, ali su jedna djevojka i darovane jabuke (umjesto doručka) drukčiju sliku ostavile kod livanjskih maturanata.

Biti na ekskurziji, biti u Sloveniji, a ne vidjeti Postojnu i njenu jamu bilo nezamislivo, pa i to mjesto direktor Lav odlučio posjetiti. Puni divljenja mapustila se Postojna. Poslije Postojne brzo se stiglo u veliku hrvatsku luku, u Rijeku i tamo viđeni veliki  strani brodovi.

Poslije večere maturanti u grupama šetali i gledajući slobodnije obučene noćne ljepotice brzo zaboravili čovječje ribice, kao i stalagnite iz Postojne. U Rijeci su imali udobno spavanje. Neplanirano tu večer nekim momcima se nije išlo u krevet.

Sljedećeg dana pješačilo se do raskošnog carskog ljetovališta, do Opatije. Znatiželjne oči, a umorne noge pješačile su od Rijeke do Opatije. Zakazano vrijeme susreta na željezničkoj stanici, pa u pšovratku svi žurili. Ponovno su se trudne noge učeničke odmarale u noćnom vlaku. Spavalo se i na stalažama za kofere.

Stiglo se u Zagreb. Poslije ručka u bijelom Zagrebu učenicima  bilo dopušteno da šetaju u grupama. Dobili su slobodno nekoliko sati. Tog popodneva se odmaralo i kunjalo na klupama Zrinjevca. Saznalo se da će se putovati vlakom koji se sporo kreće ličkom prugom. Putovalo se u Split.

Na moru umorne maturante kiša dočekala i svi sretni bili kad su otkrili da ih čeka Bosnin autobus. Petnaestodnevna ekskurzija dugo, odveć dugo trajala. U autobusu direktor Lav  razlomio nekoliko šipaka i crvena zrnca istresao učenicima na dlan.Sa tri oveća šipka mnoge je maturante počastio.

Vrativši se učenici su oduševljeno prepričavali silne doživljaje, o njima pismene uratke pisali. Svi zaboravili brodske mučnine, spavanja na podovima, gužvu u vlaku, a pamtili lijepe stvari i hvalili svog direktora Lava.

Doživio je Ukromir da se poslije studentskih dana zaposli u školi u kojoj je radio Velimir Kranjčević. Direktor mu bio drug Dule N. Za neke Livnjane je bio poduzetan graditelja i zagovornika dvoranskih sportova.

On je procijenio da bi bilo dobro školsku baštu nivelirati i asfaltirati. Želio je i uspio sagraditi igralište. Uspio je dobiti dozvolu i dugo vremena se preko neobilježene masovne grobnice i neoznačenih grobova strijeljanih Livnjana istovarao kamen iz Orlovače., Dotjerane stotine kubika. Uspio Dule od školske bašte, napraviti veliko asfaltirano igralište.

Profesor Stipe Lulaš je direktoru Duli pomagao i kad se kopao odvodni kanal za uši je teglio učenike koji ne bi htjeli prenositi ljudske  kosti. Odveć je povrijedio učenika Jozu Bilića. Jozo je prvi na ljudski skelet potrefio i nije ga htio dirati, niti u novu rupu premještati. Pobunio se i bio spreman Lulaša u kanal gurnuti.

Poslije Dule školu vodio direktor Refko Brkić. On je uvidio da je škola pretijesna za tisuću dvjesta pedeset učenika, pa onima koji novac troše na investicije, dokazao da je došlo vrijeme da se u Livnu školuju svi livanjski srednjoškolci, da ne odlaze u đačke domove po drugim gradovima. Dalekovid, hrabar i ustrajan Refko je uspio za novo školsko krilo namaknuti novac i sagraditi šest velikih učionica i opremiti ih učilima. Poslije carskih on se pokazao najuspješnijim graditeljem. Uspio je da novo krilo škole ima podrum za ugalj i postrojenje za centrano grijanje.  Njegova ideja je bila da se po svim učionicama postave zvučnici i kraj sata bi pjesma  označila. U tren bi prestala sva izlaganja i sva ispitivanja. Učenicima prestale krađe malih i velikih odmora. Još veća mu zasluga bila što je škola sagradila i sportsku dvoranu. Kad je sve to priveo kraju oduzeli mu dirigentsku palicu i poslali ga da učenicima objašnjava kako dišu biljke, ribe i kako pjevaju žabe kreketuše.

Vremenom se sve zaboravlja, pa se na asfaltu, iznad grobova pobijenih Livnjana pripremaju zabave i igraju nogometni turniri. Kad su tri djelatnika primljeni u SKJ, bilo je to u vrijeme uoči rođendana „voljenog“ maršala, tad je pripremljena nezaboravna crvena večer. Škola se crvenjela i  igrali su nikad veće kolo na igrališti pod čijim asfaltom leže kosti ubijenih livanjskih civila. Crvenim žaruljama i crvenim svjetlećim slovima školu je tad okitio drug Klarinetko, jer je i on postao član SKJ. Želio je dobiti društveni stan i znao da će mu crvena knjižica pomoći da to ostvari. On je prije toga bio silno pobožan, molio se Bogu za nositelje Hrvatskog proljeća. Pred kraj života ponovno je klečao ispred oltara.

Nekad je školska zgrada  bila išarana grafitima. Pisana su imena klubova i svakojake poruke, a u naše dane na njoj nema ni pohvalnih ni pogrdnih riječi i slova, a ni crteža. Mladi ravnatelj Saša Grabovac je donacijama Vlade Republike Hrvatske uspio izgraditi i osposobiti tavanske prostore, pregraditi velike učionice, pa ima mjesta za cjelokupnu nastavu samo u jednij smjeni.

Mnogi Livnjani tvrde da je školska zgrada  građevinska ljepotica, a ima i onih koji s ogorčenjem pričaju da je imala mnogo djelatnika koji su se ogriješili u nepedagoškim postupcima.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply