Sela su, nažalost, prazna, a ožive tek ovako u ljetnim mjesecima kada dođu njihovi iseljeni mještani. Međutim, postoji jedan fenomen otkad se pojavila pandemija koronavirusa, a to je da ljudi postaju privrženiji selima.
Opustjela su sela, ne čuje se vika djece, igrališta su prazna… – tako bismo slikovito opisali BiH posljednjih desetljeća otkad je krenuo masovni val odlazaka. Nažalost, iako se iseljavanje usporilo, izvan ljetnih mjeseci i dalje je situacija slična. A zašto tako počinjemo? Jer je jučer bio blagdan Velike Gospe, a već u danu i danima nakon “ljetnog Božića” počet će odlasci. Ivan koji radi u gradu blizu Kölna tužan je što mora napustiti svoj hercegovački kraj.
– Mogu ljetne temperature vladati tijekom cijele godine, ali nama je svima nekako nakon Gospojine jesen, prelazak u neko drukčije razdoblje, povratak u realnost. Uzeo sam odmor cijeli mjesec kako bih se stigao i zabaviti u prvom dijelu mjeseca, a odmoriti u drugom dijelu. Primjerice, malonogometni turniri bili su svakodnevica sve do 15. kolovoza, a sada se sve to lagano privodi kraju. Dok je to trajalo, svaku večer sam bio na druženju s prijateljima, kako onima koji se bave nogometom tako i onima koji vole pogledati utakmicu, i uistinu sam uživao u tome.
Također, bio sam na seoskim druženjima, a diljem BiH bila su druženja iseljenih mještana, prezimenjaka i slično. U ovoj drugoj polovini mjeseca vrijeme ću provoditi isključivo s obitelji i napunit ću baterije za posao – priča nam ovaj poznanik. Upravo ti susreti iseljenih mještana i prezimenjaka bili su poslastica i za medije jer puno se priča tu čulo i saznalo. Sela su, nažalost, prazna, a ožive tek ovako u ljetnim mjesecima kada dođu njihovi iseljeni mještani. Međutim, postoji jedan fenomen otkad se pojavila pandemija koronavirusa, a to je da ljudi postaju privrženiji selima.
Razlog je u tome što je tih tjedana proradila svijest građana. Dotad, kupiti hranu bilo je nešto normalno, a onda su zatvorene granice pa je zavladao strah jer ni kamioni nisu prolazili pa se postavilo legitimno pitanje kako uvesti hranu. Ljudi su onda shvatili da imaju stare kuće koje valja obnoviti i posaditi neku kulturu ispred njih. Nećemo pogriješiti ako kažemo da su milijuni maraka uloženi u obnovu starih kuća diljem BiH. Sugovornik s početka teksta kaže da bi ulaganja bila i veća da su riješeni imovinskopravni odnosi. – Tad je većina nas koji radimo vani shvatila koliko je sve u svijetu krhko i koliko smo živjeli u iluziji da je Njemačka stvarno div koji je jači od bilo koje krize.
Naravno, i u ovom trenutku se Njemačka dobro drži, ali kad o jednoj takvoj zemlji moramo govoriti da se drži, onda je jasno kakva je situacija. Dosta ljudi koje znam, a koji su iz BiH i Hrvatske, počeli su ulagati novac u rodne kuće, kupovati stanove, samo da imaju gdje doći i odmoriti se danas-sutra. Znam ljude koji su po stotinu tisuća maraka izdvajali za obnovu starih kuća za koje nisu znali da postoje dok nije počelo ovo teško i neizvjesno desetljeće. Također, mnogo je onih koji su izrazili želju da takvo što naprave, no stare kuće i imanja imaju više vlasnika. Primjerice, vlasnik koji je sve imao jedan kroz jedan je preminuo, ostalo je puno djece, stigla su unučad, a onda još i praunučad te je u nekim slučajevima puno ako se dijeli na dvoje, a kamoli na deset ili više osoba i eto problema – priča nam Ivan. Iako i sam spominje težinu situacije, trajni povratak mu nije opcija, a to već dugo slušamo, da sugovornik nahvali rodni kraj i kaže da je tu sve ljepše, a onda se opet vrati tamo gdje je financijski stabilniji.
Čuvari ognjišta
– Svjestan sam da nije u šoldima sve, ali i dalje sam relativno mlad da mogu naporno raditi i dobro zaraditi, a bojim se da bih kući ponovno morao naporno raditi, a ne bih uspio zaraditi koliko mi je dovoljno. Iako sada čujem mnogo bolje vijesti, plaće se povećavaju, mnogi odlučuju otvoriti obrt. Ja još razrađujem neke ideje i ne isključujem to da ću ih uskoro početi realizirati, međutim, i to bih nastojao raditi tako da dio vremena provodim i u Njemačkoj jer mi to tržište nudi mnogo više širine u odnosu na domaće – kaže.
I dok se polako od njega opraštamo, vraćamo se na početak teksta, na opustjela sela, viku djece, igrališta puna rekreativaca, mladih i starih koji će se nakon napornog, radnog dana okušati u sportskom nadmetanju. Na dosta druženja smo bili ove godine i puno je priča o važnosti povratka kući, čuvanja ognjišta, obnove dotrajalih kuća, ali kad sve to treba konkretizirati, nekako utihne priča do idućeg ljeta. Brojne priče sad će utihnuti, dolazi nam jesen i sve će nekako usporiti, a prazna sela prizivat će opet svoje kćeri i sinove koji su trbuhom za kruhom jednom davno otišli u daleki svijet.
