Dea: Kako sam preživjela 21 operaciju, 3 kliničke smrti i 200 anastezija

Bio je to dan kao i svaki drugi. Dea Đurđević (28) uputila se ranom zorom prema beogradskom studiju televizije Pink, gdje vodi jutarnji program. No nakon toga 7. veljače, za popularnu televizijsku voditeljicu više ništa neće biti isto. Tog jutra cijela je Srbija, a i zemlje u regiji, ostala u šoku. Jovana Joksimović, njezina kolegica suvoditeljica, inače supruga pjevača Željka Joksimovića, nije mogla zaustaviti suze dok je gledateljima govorila kako je Dea imala tešku prometnu nesreću.

Na nju je, nakon što je imala lakši sudar, u trenutku dok je izlazila iz svog automobila naletio gradski autobus i otkinuo joj je ruku. Brzom reakcijom liječnika ruka je, srećom, spašena, a za Deu je uslijedila najveća životna bitka, tijekom koje je pred njom bilo zabranjeno plakati. Jer je tako sama htjela. Tko bi učinio drukčije, nije je mogao posjetiti. Gotovo u rekordnom roku vratila se pred kamere, puna entuzijazma i one svoje prepoznatljive topline u očima.

Još je jednom dokazala da je neustrašivi borac i prava heroina koja nam svima može poslužiti za primjer, piše Slobodna Dalmacija. U svom prvom intervjuu za hrvatske medije od kobne nesreće, Dea je otvorila dušu i progovorila o trenucima koji bi mnoge slomili, ali ne i nju. Nedavno se navršila godina dana od teške nesreće u kojoj ste umalo izgubili ruku kad vas je udario autobus. Vaša nevjerojatna snaga volje za životom zadivila je mnoge ljude, sami ste u jednom intervjuu rekli kako ste pobijedili smrt. Odakle tolika snaga? Neki bi na vašem mjestu odavno odustali.

Vi ste postupili upravo suprotno i postali heroj nacije, ali i pravi medicinski fenomen. – Dok sam ležala u bolnici, cijelo sam se vrijeme vodila jednom mišlju, a to je da zaslužujem živjeti, da još mnogo stvari nisam učinila i da još mnogo želja nisam ispunila. Nosila me dobra energija bliskih prijatelja, liječnika oko mene, ali i ostalih ljudi koje poznajem i ne poznajem, a koji su se konstantno brinuli za mene i slali poruke podrške. Dva mjeseca sam bila u životnoj opasnosti i nikada nisam pomislila da ću umrijeti, iako je bilo izgleda da će se to dogoditi. Ja sam takva, onda kad je najteže, skupljam najviše snage i guram najjače. Koliko ste ukupno operacija prošli i koliko vas još čeka? – Imala sam 21 operaciju, preživjela sam tri kliničke smrti, a više od dvjesto puta sam bila u anesteziji.

Svako pomicanje moga tijela moralo je biti u anesteziji zbog velikog broja ozljeda koje sam imala. Nadam se da više neću imati operacija, premda su većina onih koje sam imala bile iznenadne, tako da ništa sa sigurnošću ne mogu kazati. Bili ste u bolnici nekoliko mjeseci. O čemu ste razmišljali u tim trenucima? – Na početku sam dosta vremena provela sama i u izolaciji jer je svaka infekcija značila smrt. Tada sam zamišljala svoje najbliže, zatim kako radim i družim se s ljudima… Kasnije, kada sam opet učila hodati, noćima i danima sam zamišljala da se šetam i plešem. Često sam razgovarala sa psihijatricom jer sam kao posljedicu toga što sam bila svjesna nesreće dobila posttraumatski stresni poremećaj, poznatiji kao PTSP. S njom sam vježbala kako prebroditi noćne more, traume, mirise, fleševe, tako da sam i tada dosta radila na sebi. U kakvom je stanju sada vaša ruka? Što kažu liječnici?

– Sada je u boljem stanju, uspjela sam pomaknuti dva prsta, što je i za njih bilo zadivljujuće. Naime, nemam dvije trećine bicepsa, iznad lakta imam šipku umjesto kosti i presađeni su mi živci i vene iz ruke, ako izuzmemo prišivanje ruke tijelu, koje je maestralno obavio doktor Marko Bumbaširević. Ali veliki posao su obavili i stručnjaci s Vojnomedicinske akademije u Beogradu (VMA) jer sam, osim otkinute ruke, imala polomljenu zdjeličnu kost na dva mjesta, lom pršljenova kralježnice, paralizu nogu, kontuziju srca i pluća. Doktori su moje ozljede okarakterizirali kao ratne ozljede. Zaista je srpsko zdravstvo pobijedilo kada je riječ o mojim ozljedama.

Sada sam u fizio-timu i oni se izvrsno brinu o terapijama i treninzima na koje idem. Gotovo u rekordnom roku vratili ste se pred kamere, što uistinu fascinira. Je li vam teško uskladiti sve te terapije i uz to pripremati jutarnji program te još k tome biti satima na malim ekranima? – Pink je moja druga kuća i jedva sam čekala vratiti se. Lakše je kad radiš i stvaraš, tome sam težila. Željko i Milica Mitrović imaju apsolutno razumijevanje za sve moje terapije i obveze, bolove i potrebe. Zaista je velika sreća raditi u takvoj tvrtki, gdje se tvoji poslodavci toliko brinu. Njih dvoje i glavni i odgovorni urednik Goran Gmitrić dolazili su mi stalno u posjete, bili su tu kad god su mi zatrebali, prije nego što sam ih i pozvala za pomoć.

Čak ste ponovno sjeli za volan automobila i prije nekoliko dana počeli voziti. Kako ste se osjećali kad ste ponovno ušli u auto, pogotovo što ste onoga kobnog dana kad se sve dogodilo išli njime na posao. – Moja želja je bila sjesti za volan, u čemu sam dobila podršku dečka Mladena, majke, a i psihijatrice. Jako je teško kad ne možete sami jesti, obući se, istuširati… Vožnja auta je nešto što mi vraća samostalnost i normalan život. Naravno, on je prilagođen mom invaliditetu u smislu da je automatik i ima kamere. Dobro se snalazim i nisam imala nikakav problem kad sam ga prvi put poslije nesreće vozila. Dok idete prema zgradi televizije, morate proći pokraj mjesta gdje se dogodila nesreća. Poželite li zatvoriti oči kad prolazite tim dijelom Beograda ili se hrabro suočite sa stvarnošću? – Uh… Prvi put mi je bilo iznimno teško proći pokraj toga mjesta i vraćala su mi se sjećanja. Ali s vremenom mi je postalo lakše jer sam uspjela pobijediti onaj ružan osjećaj tjeskobe koji sam osjećala. J

e li vozač autobusa nakon svega stupio s vama u kontakt, jeste li imali prilike o svemu porazgovarati? – Nikad me nije kontaktirao. Tko vam je tijekom oporavka bio najveća inspiracija, davao vam snagu i riječi ohrabrenja? – Mladen, moja majka Nena i baka Ljubica. Oni su me hrabrili, smijali se sa mnom, prenosili mi poruke i sve što se događalo u vanjskom svijetu. U početku mi je bio zabranjen mobitel, birale su se informacije koje će mi se reći da mi se srce ne bi previše uzbudilo i samim time narušila medicinska slika. Jedino što nitko nikad nije smio napraviti kad mi dođe jest – plakati. To nisam dopuštala. Ako bi netko zaplakao, izbacila bih ga iz sobe. Sebično je ostavljati čovjeku na samrti tugu u sobi.

Svi su morali biti veseli. Ja sam preživjela ono što preživljava jedan prema milijun. To je za radost, ne za plač! Otvoreno govorite o tome kako redovito razgovarate s vašom psihijatricom, koja vam pomaže da ne sanjate nesreću. – Da, Zvezdana mi je pomogla da prebrodim mnoge teškoće i pomaže mi da se uspješno borim s PTSP-om. Također je razgovarala s majkom i Mlađom jer kada je jedan preživio nesreću, preživjela ga je cijela obitelj. Svi se moraju znati nositi s boli i kako se ponašati prema ozlijeđenoj osobi. Ne znam zašto je psihijatar i dalje tabu-tema kod nas na Balkanu. Zaboga, što smo sve preživjeli, svatko bi trebao imati po jednoga. Pretpostavljam kako ste na osobnom primjeru počeli više cijeniti život. Koje su to neke male stvari koje prije možda niste zapažali a sada ste ih itekako svjesni? – Nisam shvatila koliko su važne neke naizgled obične stvari. Svi jurimo i žurimo kako bismo nešto napravili, postigli i ostvarili, a u svemu tome preskočimo, zaboravimo ili ne obratimo pažnju na neke sitnice koje čine život.

Znate li kako je teško kad mjesecima ne vidite sunce? Kad ne možete nikoga zagrliti, poljubiti? Kad se ne možete sami umiti? Kad ne možete nikoga vidjeti, a i ako se netko pojavi, vidite mu samo oči jer je cijeli u zelenom kombinezonu? Kad svaku noć imate samo jednu jedinu želju – da se ujutro probudite? Ne znate, hvala milom Bogu. Od nesreće se mnogo više grlim, ljubim, gledam ljude koje volim, uživam u njima i kada ništa ne govorim. Gledam u sunce i svako se jutro budim sretna zato što sam se probudila. Na fakultetu političkih znanosti diplomirali ste novinarstvo, poslije ste završili i master-studij na fakultetu za državnu sigurnost. Jeste li ikad razmišljali o tome da novinarsku karijeru jednom zamijenite poslom u policiji ili nekom drugom sličnom sektoru?

– Pa, s godinama je moguća i promjena profesije, ali za sada uživam u novinarstvu i radim posao koji volim. Osim toga, imam i udrugu “Budimo sigurni”. Sa stručnjacima držim javne tribine o sigurnosti u prometu širom Srbije. Na njima govorim o svom iskustvu i detaljno govorim i pokazujem fotografije od 7. veljače 2019. godine pa sve do danas. Malo nas je poremetila pandemija koronavirusa, tako da će se tribine nastaviti kada ona prođe. Kako je trenutačno živjeti u Srbiji pod policijskim satom? – Meni je ovo druga godina u izolaciji. Čim sam počela malo normalnije živjeti, dogodilo se ovo. Teško je, činilo se da su građani na samom početku malo neozbiljno shvatili ovaj virus, ali sada već strahuju, pogotovo kada su vidjeli novoformirane bolnice, ali i masovna testiranja jer sve veći broj ljudi obolijeva. Mislim da je policijski sat dobra mjera i da se naša vlada dobro bori s koronom.

Koliko vam se promijenio život nakon nje? Uspijevate li i dalje ići na terapije? – Ova izolacija je ništa u odnosu na prethodnu godinu. Na izolaciju gledam kao na priliku da provedem kvalitetno i lijepo vrijeme sa svojim partnerom, ali i majkom. Da radim na sebi. Što se tiče terapija, radim ih online s trenerom i čini mi se da sam dobra u tome. Jedino gdje izlazim je Pink, tamo sam dva puta tjedno, a čak spremam emisiju i od kuće. Puno Hrvata redoviti su gledatelji Pinka, od “Zadruge”, “Braka na neviđeno”, “DNK-a”, “Premijere” pa do Informativnog programa, kojeg ste i sami dio. Volite li doći kod nas?

Slušate li neke hrvatske pjevače, ima li neka pjesma koja vam je posebno draga i motivirajuća? – Jako mi je drago zbog toga, zaista ste me učinili sretnom tim podatkom. Nažalost, nikad nisam bila u Hrvatskoj i nadam se da će biti prilike. Pratim informativnu, sportsku i medijsku scenu vaše zemlje. Imate sjajne sportaše. Veliki sam ljubitelj sporta, pa redovito pratim vaše nogometaše, košarkaše, a imate i sjajne skijaše. Volim poslušati Petra Grašu i Tonija Cetinskog, oni su mi čista emocija.

www.vecernji.ba