DINKO GRGIĆ / Dilema

Kao i svaki radni dan službenik je došao na posao sa dopuštenim zakašnjenjem od pola sata na posao otvorio vrata svog ureda i na svom radnom stolu ugledao dopis.
Srce mu je zakucalo jače, tlak mu se povećao i zaboljela ga je noga. Bio je to giht, njegova bolest koja bi se pojavila čim nešto ne bi bilo u redu.

Odmah je u njega ušla neka nervoza.
Hm što li je to sad; pomislio je i nevoljko je došao do stola podigao spis i u njega je ušao neopisiv nemir.
Pročitao je papir i rekao naglas: pa zašto se ovo baš meni dešava i zašto baš danas u utorak, zašto se to nije desilo u petak pred kraj radnog vremena.
Bio je to dopis u kojem neka udruga građana traži od njegove službe da proslijedi stvar na viši nivo po hitnom postupku.

Kako je čitao dopis sve više ga je hvatala panika, i sve više ga je boljela noga i pitao se kako će se to sad odraziti na njegovo radno mjesto.
Jer ako uputi dopis na sljedeću razinu da li će se njegovi nadležni razljutiti i njegov posao će biti ugrožen ili ako ne uputi dopis dalje to će prouzročiti štetu građana koji traže njegovu hitnu reakciju koja će u javnosti loše izgledati i opet će njegov posao biti u pitanju.

Praznog pogleda je gledao u papir i iz džepa izvukao plosku u kojoj drži rakiju i potegao dobar gutljaj da razbistri um.

Nakon kratkog razmišljanja od pola sata pogledao je kolegu koji se pravio da nešto radi i upitao ga : a jeli kolega što ti misliš o ovome dopisu .
Kolega je ne gledajući u njega praveći se da se ništa ne događa samo slegnuo ramenima kao da ga se to ne tiče iako je u njemu sve bilo napeto kao struna jer i on bi mogao nastradati zbog toga dopisa.

Službenik je pomislio da je možda najbolje da stvar malo odleži dok on ode u kafić da popije kavu i rakiju da se malo smiri i da odluči što dalje.

Kolega je uputio sućutni pogled i ispratio ga do vrata.

Službenik je skupljen kao rogač ušao u kafić i samo klimnuo glavom da mu konobar donese smirujuće sredstvo.

Gledao je u ostale goste kako veselo razgovaraju u društvu i pomislio; blago njima oni se ne moraju nositi sa ovakvim problemima kao ja.
Ja moram odlučiti između mog posla i neke tamo skupine građana kojima nešto treba po hitnom postupku.
Pa zašto se s tim netko drugi ne zabavi, zašto baš ja,misleći je strusio rakiju.
I tako nakon 2 sata odgađanja i 3-4 pića ipak je morao uhvatiti se u koštac sa tim problemom.

Čim je ušao u ured kolega je počeo nešto tipkati da ga ne bi morao gledati u oči.
Službenik je sjeo za svoj stol uzeo dopis u ruke i opet zurio praznog pogleda u spis.

Njegov kolega mu tipkajući reče: znaš trebao bi to potpisati i poslati na viši nivo jer ipak građani su u nevolji i to im je zaista hitno potrebno.

Službenik odgovori: ma znam ja to sve ali moja glava je na panju a ne tvoja, lako je tebi govoriti jer tvoj posao nije u pitanju, jer ja ću dobiti otkaz i onda ću morati ići naći posao u privatnom sektoru gdje neću moći dolaziti na posao sa zakašnjenjem i gdje ću zaista morati zaslužiti svoju plaću, pa što će mi reći moja žena, kako ću njoj doći na oči.

I tako nakon što je službenik izvagao sve mogućnosti koje su se mogle dogoditi, što zbog savjesti, a većim djelom i rakije koju je popio drhtavom rukom je uzeo olovku i zatvorenim očima potpisao dokumente i dao je kolegi da ga preda dalje u proceduru

Nakon što se sve predalo dalje i sjedeći za stolom zabrinut za svoju budućnost, službenik je dobio novi dopis u kojem građani zahvaljuju na njihovoj žurnoj reakciji povlače svoj zahtjev jer nisu više mogli čekati i uzeli su stvari u svoje ruke i napravili što je bilo potrebno bez njihove pomoći.

Službeniku su počele nadirati suze na oči zbog takvih događaja.
O sudbino moja prokleta, mislio je; pa zašto ovaj dopis nije mogao doći malo ranije prije nego je prethodni otišao dalje u proceduru. Sad ću morati objašnjavati nadređenima cijelu stvar i mogu se oprostiti od svih benificija u svom poslu.

Već je vidio sebe sa ostalom radničkom bagrom kako oblači radno odijelo i ide raditi u neku tvornicu gdje moraš doći na vrijeme na posao i gdje moraš raditi punih 8 sati.

Proklinjao je svoju sudbinu i tu udrugu građana koja se eto drznula tražiti ono što joj pripada i to baš od njega koji sad mora birati između svoga posla i nečijeg života koji je eto baš morao biti danas ugrožen.

U tom trenutku utrčava kolega u i zadihano govori mu da nije ništa otišlo dalje jer je zapelo kod neke kolegice koja je morala potpisati i poslati dopis dalje u proceduru i da se ne mora ništa brinuti jer je sve stopirano na vrijeme.
I opet je život bio lijep sve je bilo u redu i sve se može nastaviti kao i prije.

Svaka sličnost sa stvarnim događajima je namjerna i ne stavlja u isti koš sve službenike koji rade u našim institucijama jer ima i onih koji se neće prepoznati u ovoj priči

Dinko Grgić

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply