DINKO GRGIĆ / In vino veritas!

In vino veritas  (u vinu je istina)

Svaki put kad se spremim izaći u grad da popijem kavu u svom omiljenom kafiću kažem sam sebi – popit ću samo kavu i pravac kući.

I svaki put kad naručim kavu i srknem onaj prvi gutljaj koji bi trebao biti sladak, taj gutljaj zagrebe grlo. Nešto nedostaje. Tada pogledam konobara i diskretno mu kažem da mi da i ‘prilog’ uz kavu.
.
On uz smiješak izvadi rakiju iz hladnjaka i sa ponosom kaže: Evo, ova kad je popiješ dezinficira i tijelo i dušu!
Taman kad dovršim jutarnji ritual u kafić uđe jedan poznanik kojeg nisam dugo vidio i sve se otme kontroli. Srdačno se pozdravimo i naručimo po još jednu ljutu.
.
Nakon upita za zdravlje pitam: Di si sad, šta radiš?
On razočaran odgovori: U Njemačkoj. Eto, morao sam ići, ovdje nisam mogao ostati. Politika i ova situacija u gradu me otjerali, nisam mogao naći posao tu, u gradu.
.
Okrenem se konobaru i naručim još jednu rakiju.
.
-Pa jesi li probao se zaposliti u neku državnu instituciju, pitam ga ja zbunjeno.
-Ma jesam, odgovori on, ali ništa.
.
Onda ti nisi sposoban za državnu službu, jer da si ti sposoban ti bi uspio naći posao ovdje, ne odmah optužiti našu vlast.
Ako ima mjesta za njih 3-4 u nekom uredu onda ima mjesta i za tebe. Nije tebi nitko kriv što se ne znaš snaći, kažem malo povišenim tonom i naručim nam po još jednu.
.
U tom trenutku se od susjednog stola začu nekoliko glasova odobravanja: Tako je, nije njemu nitko kriv što ne zna ništa raditi!
Tada se ja okrenem konobaru i prstom mu pokažem na tu skupinu ljudi da i njima posluži po ‘rakijicu‘.
.
-Ali, ja sam završio fakultet, već pomalo braneći se reče poznanik.
 -Ma di si ti završio fakultet, spremno ga ja dočekam, već znajući šta će reći.
.
Iznenađeno i tiho reče poznanik: Pa u Mostaru!
Ha. ha, potcjenjivački ja kažem, u Mostaru?! Pa vi, mlatimudani, idete po Mostaru, Zagrebu, Splitu, Sarajevu i trošite novac svojim roditeljima 3,4,5 godina, umjesto da idete u Široki Brijeg i tamo dobijete diplomu za deseti dio cijene, kao i svi naši normalni i pošteni uhljebi.
.
Tada onako iznerviran kažem konobaru: Daj nam još jednu duplu ljutu!
.
Moj sugovornik se povuče i još tiše reče: Pa radio sam ja i u privatnom sektoru, ali naši poslodavci i nisu baš pravi poslodavci, jer ne uplaćuju mirovinsko, godišnji, itd.
.
Tad ispijem zadnji gutljaj rakije iz čašice, uputim mu blagi u sućutni pogled i kažem mu: Prijatelju, radi li tvoja žena?
-Ne, domaćica je, odgovori on, iznenađen što ja mijenjam temu.
.
Dalje ga pitam: Da li ti smatraš da je to pravo zanimanje sa punim radnim vremenom?
-Da, reče on.
.
-A kad si ti njoj dao plaćeni godišnji odmor, pobjednički ga upitam i naručim još jednu rakiju.
.
I što se tiče mirovine koju ti očekuješ na kraju svog radnog vijeka, što misliš tko će financirati tu mirovinu?
-Naša djeca, odgovorim ja umjesto njega i nastavim: I zar zaista želiš živjeti na grbači svoje djece? Po meni, naši poslodavci našoj djeci čine uslugu.
.
Tada netko iz kuta reče: Ma, pusti ga, neka ide tamo u Njemačku i neka tamo ostvari svoja prava, nije ništa drugo ni zaslužio.
.
Ja se tad dignem od stola, odem do šanka, popijem još jednu usputnu rakijui počastim kolegu u kutu i glasno i iznerviran kažem: I još da kažem, mene da se pita ja bih za 1. maj uveo obavezan radni dan, jer je ipak to praznik rada i to bi se trebalo proslaviti, radeći taj dan.
.
I tada napustim kafić mrmljajući i protestirajući, sebi u bradu.
.
Eto zašto ne treba ići na kavu u grad.
Jer, alkohol izvuče istinu na vidjelo iz čovjeka, a istinu nitko ne voli.
.
Dinko Grgić
.

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply