DINKO GRGIĆ / Nadmudrivanja

Samo u nekoliko situacija i okolnosti u životu čovjek se može napraviti glup i pokušati pronaći način da tu situaciju preokrene u svoju korist, a da mu se to kasnije ne obije od glavu.

Jedna od tih situacija je kad žena upita muža da joj da novo auto da ode do prijateljice na kavu. Tada muž može sasvim mirne savjesti i onako grubo reći: Haaa!

Praveći se da ne čuje i slagati joj da se nešto čudno čuje u motoru i da je bolje da uzme staro auto dok se novo ne popravi. Žena će shvatiti da je to što traži od svoga muža zaista previše i neće mu više dodijavati.

Druga situacija u životu je kad djeca upitaju tatu da im da nekoliko novaca da kupe nešto što imaju sva djeca i oni moraju to imati jer moraju biti u trendu.

Tada otac bez grižnje savjesti može reći: Nemam sada dovoljno novaca i preokrenuti temu da to njima ionako ne treba i da su ostala djeca razmažena i da ne želi da i njegova obitelj bude takva.

Kao i u prvoj situaciji djeca će shvatiti da je to što traže besmisleno i više neće trošiti energiju na tu raspravu.

Međutim, ja sam pokušao pronaći i još jednu okolnost u životu da se napravim glup, a da mi se kasnije ne stignu posljedice toga čina.

Jednoga savršeno lijepog dana šetao sam parkom sa rukama u džepovima i gledao malu djecu kako se bezbrižno igraju. Laganim koracima sam grabio naprijed i u daljini ugledam dvije službene osobe sa gomilom papira kako žurno i ljutito idu prema meni.

U meni se javio osjećaj straha misleći se u sebi da sam napravio nešto loše. Instinktivno sam počeo prebirati po glavi da nisam možda nekog ubio, a da sam to smetnuo sa uma ili da ću nešto loše napraviti, a da uopće nisam svjestan da to radim.

Kada su došli do mene i kada su bili sigurni da ih ne izbjegavam, sa kiselim osmijehom na licu su me pozdravili sa ‘Dobar dan, gospodine!’.

Uljudno sam odgovorio: Dobar dan i vama, zbunjeno ih gledajući. Predstavili su se kao službene osobe i upitali me znam li zašto me zaustavljaju.

Još prebirajući u glavi šta sam to mogao loše napraviti, a zaboravio sam na to, rekao onako spuštene face: Evo grom me ubio, ovdje na ovom mjestu, ako znam!

Jedna službena osoba me prostrijelila pogledom i hladno rekavši: Gospodine, znate li vi da morate nositi masku!?

Uh, odahnu ja brišući sve one crne misli koje su mi se rojile u glavi, osjećajući kao da mi neki teški kamen od osamsto tona pada sa ramena. U sebi sam mislio ‘sad vas đava odnio’ šta su me prepali.

Službenici se na moju reakciju pogledaše, te jedan od njih (inače ženska osoba) reče: Znate li vi koliko je to ozbiljan prekršaj? Znate li vi da u svijetu vlada pandemija? Znate li da to što ne nosite masku na licu ugrožavate živote drugih ljudi?

Drugi službenik (inače muška osoba) se pomalo iznenađen reakcijom kolegice izmaknu od nas čekajući moju reakciju.

Mlako sam odgovorio: Znate, ja sam inače sebična osoba i ne zanimaju me drugi ljudi i njihovi problemi.

Taman sam htio krenuti dalje kad mi službenica zapriječi put govoreći da će zvati policiju ako se ne zaustavim. Iznenađen sam se zaustavio, rekao da nema potrebe zvati policiju, i inspiriran njenom vatrenošću odlučio sam ostati i diskutirati sa dotičnom. Njezin kolega ju je uzalud pokušavao smiriti, ali bez uspjeha.

Upitao sam službenicu: Molim vas recite mi koliko ove maske pomažu u ovoj pandemiji?

Ljutitim glasom mi odgovori: Ne znam i ne zanima me, nisam doktor i nije moje da to govorim, nego ja samo želim da radim svoj posao!
Hm, reče ja i upitam je: Pa šta onda želite od mene?

Želim vam napisati kaznu zbog nenošenja maske, reče ona i počne pripremati papire i olovku misleći valjda da ću se prepasti i da ću od straha surađivati sa njima.

Nimalo pokoleban njenim nastupom sam zamolio: Molim vas nemojte pisati kaznu nema potrebe za tim i pokušajmo ovo riješiti kao ljudi.

Njezino ponašanje je počelo prelaziti u histerično vikanje i prijetnje te me upita kako mi je ime. Njezin mirni kolega vidjevši da je situacija eskalirala i da više nema povratka obrati se njoj rekavši da me on poznaje i da mi je ime Ivan, što se izdaleka vidjelo da to nije točno.

Službenica ga pogodi pogledom i reče: Molim te, kolega, ušuti! Kolega se skupi kao rogač i povuče dva koraka unatrag sklonivši pogled sa nas.

Vidio sam da s vragom nema šale, isprsio sam se podigao bradu i sa visoka sam je robusno upitao: Znate li vi tko sam ja?

Ona je još robusnije rekla: Ne, ne znam tko ste vi, i trenutak poslije se uhvati za glavu shvaćajući koliko je pogriješila. Shvatila je da je prerano otkrila da nema moje podatke i da nije više u prednosti u  nadmudrivanja sa mnom.

Na lice sam nabacio samozadovoljni i široki osmijeh i trenutku njezinog prosvjetljenja koliko je pogriješila sam dao petama vjetra. Bježao sam ostavljajući je u neznanju kako mi je ime i prezime.

Na trenutak sam se okrenuo i vidio da službenik nešto viče i da mlatara rukama, a službenica čupa kosu od bijesa jer mi nije uzela podatke da mi napiše kaznu.

Tako bježeći u glavi sam sebi govorio kako sam glup jer sam mislio da se sa takvim osobama može razumno razgovarati i obećao sam sebi da se više nikad neću praviti glup u takvoj situaciji.

Dinko Grgić

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply