Dana 11. 05. 2020.g., srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je za medije, da misa za žrtve Bleiburga, najavljena za 16. svibnja u Sarajevu, ne može ostati samo unutrašnje pitanje Rimokatoličke crkve, jer je sama najava događaja izazvala veliko uznemirenje javnosti.
“Bez želje da ijednoj crkvi ili vjerskoj zajednici sporimo pravo na služenje, moram da kažem da smo i samom najavom takve mise duboko uznemireni. Najava mise za žrtve Bleiburga ‘na sva zvona’ sugeriše sumnju da neko preko vjerskog obreda pokušava da rehabilituje ustaški pokret od čijeg zla se srpski narod ni nakon 75 godina biološki nije oporavio”, istakao je Dodik.
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik smatra da do te mise ne bi trebalo doći, posebno ne u Sarajevu, iz kojeg su ustaše u Drugom svjetskom ratu u smrt poslale pune vozove Srba.
Tako se Milorad Dodik priključio Željku Komšiću i Šefiku Džaferoviću, koji su putem medija pozivali kardinala Puljića, da odustane od predslave navedene svete mise u Sarajevu, stvarajući i kreirajući putem medija, prvenstveno pritisak na Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini u odnosu na njezino djelovanje, dajući sebi za pravo, da putem medija mogu dirigirati katoličkim vjerskim vođama u BiH, kada i za koga se sveta misa održati može. No, nije sve na ovome stalo. Zbog izjava pojedinih političkih subjekata, stranaka i njihovih lidera sa bošnjačkim predznakom stvorio se i kreirao pravi linč na kardinala Vinka Puljića, Katoličku Crkvu u BiH, te vjerujući narod te Crkve, katolike i Hrvate, koji su prikazani ni manje ni više, kao fašisti i ustašofili.
Već je ranije HDZ BiH i Hrvatski Narodni Sabor napade na kardinala Puljića i Katoličku Crkvu u BiH vidi kao, “dio sustavnih napada na Katoličku Crkvu u BiH i Hrvate”!
Posebno zabrinjava činjenica, da je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik za medije kazao, da „misa za žrtve Bleiburga, najavljena za 16. svibnja u Sarajevu, ne može ostati samo unutrašnje pitanje Rimokatoličke crkve, jer je sama najava događaja izazvala veliko uznemirenje javnosti“. Riječi Milorada Dodika mnogo su dublje i predstavljaju do sada najizravniju povredu Temeljnog ugovora između BiH i Svete Stolice, ali i Dodikovu najavu izravnog miješanja države u crkvena i vjerska pitanja, koja su u isključivoj nadležnosti Katoličke Crkve.
S obzirom na činjenicu, da su po Konkordatu, BiH i Katolička Crkva u BiH neovisne, a nastojeći odrediti pravni okvir odnosa između Katoličke crkve i Bosne i Hercegovine; – pozivajući se Bosna i Hercegovina na ustavna načela svojega stvaranja, a Sveta Stolica na dokumente Drugoga vatikanskog sabora i na odredbe kanonskoga prava; – imajući u vidu višestoljetnu prisutnost Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i njezinu sadašnju ulogu na društvenom, kulturnom i obrazovnom području; – poštujući međunarodno priznata načela o odvojenosti vjere i države i o slobodi vjere, BiH se obavezala na poštivanje vjerske slobode Katoličkoj Crkvi u BiH, te jamčenje katolicima i njihovim društvima i ustanovama potpunu slobodu djelovanja i javnoga nastupa, bilo usmeno bilo pismeno, a posebno u onome što se odnosi na bogoštovlje – svete mise i obrede. BiH jamči Katoličkoj crkvi slobodu obavljanja bogoštovlja, nepovredivost mjesta za bogoštovlje itd., kako je i definirano u Konkordatu!
Zbog čega se ovo nepoštuje ostat će veliko pitanje!
„Najava mise za žrtve Bleiburga ‘na sva zvona’ sugeriše sumnju da neko preko vjerskog obreda pokušava da rehabilituje ustaški pokret“ – izjavio je Dodik!
I dok mu narod u RS-u nema gotovo pa što ni jesti, a Banja Luka je postala ništa drugo doli Bleiburg za tamošnje Hrvate, Milorad Dodik je kompatibilan sa licemjerizmom – ekletantan primjer čovjeka u javnosti na čijem licemjerizmu mnogi mogu naučiti.
I dok je najavu svete mise za žrtve Bleiburga ocijenio kao rehabilitaciju ustaštva preko vjerskog obreda, u RS-u gdje Dodik suvereno caruje i vlada, prošle godine u RS-u dogodio se pravi čin rehablilitacije ratnog zločinca Draže Mihailovića, koji je Dodik osuditi propustio!
Prošlo je godinu dana, od kako su se 10. ožujka 2019.g., postrojili organizatori četničkog Ravnogorskog pokreta iz Višegrada, a svoje okupljanje u Višegradu popratili četničkim pjesmama uz veličanje ratnih zločina iz posljednog rata u BiH, kao i iz Drugog svjestkog rata. Četnici su se prošle godine, u nedjelju ujutro, na dan 10.03.2019. godine, postrojili u centru Višegrada, odakle se tada čula pjesma: „Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“!
Na tom lokalitetu u Višegradu uhvaćen je general Dragoljub Draža Mihailović. Mučkim hvatanjem od strane OZNA-e ubijeni su Čičini pratioci Nikola Majstorović, Dragiša Vasiljević i Blagoje Kovač. Tim povodom kao i svake godine Ravnogorski pokret Višegrad obilježava taj dan bitan za njihovu povijest.
Postrojavanje tada ravnogorskog četnickog pokreta u Višegradu predstavljalo je zapravo slavljenje genocida, odnosno trijumfalizam koji se odvija paralelno sa njegovim negiranjem. Dodikova reakcija je izostala!
Bivši šef misije OSCE-a Bruce Berton je reagovao tada na okupljanje pripadnika četničkog pokreta u Višegradu. Berton je tada ocijenio da dokle god postoje ovakvi slučajevi, bh. društvo ne može naprijed. On je tada pozvao i vlasti BiH da reaguju.
“BiH društvo ne može naprijed dokle god ima onih koji samo gledaju u prošlost, glorifikuju ksenofobiju, rasizam i pokušavaju revidirati historiju. Ovakvom ponašanju nema mjesta u modernom, demokratskom društvu. Vlasti moraju istražiti ovo”, poruka je bila tada Brucea Bertona.
Dana 12. 03. 2019.g., dakle samo dva dana kasnije, iz Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, dali su „ekskluzivno“ pripćenje: „Tužiteljstvo BiH formiralo je predmet o postrojavanju četnika u Višegradu“ – priopćili su tada iz te pravosudne institucije, te da se navedeni predmet odnosi na događaje od 10.03.2019.g., te na dešavanja povezana sa postrojavanjem pripadnika Ravnogorskog pokreta.
Aktivna islamska organizacija (AIO) koja je duži vremenski period označena kao prijetnja po sigurnost BiH prekinula je rad i djelovanje u BiH, potvrđeno je bilo iz Vijeća ministara BiH. Međutim, Četnički ravnogorski pokret (ČRP) i dalje djeluje na području BiH, a Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) nije u proteklom periodu poduzimala mjere i radnje u vezi s razoružavanjem ovog pokreta.
Vlasti su ranije upozoravale na opasnost ovih organizacija za koje su navodili da šire nacionalnu mržnju te da posjeduju ilegalno oružje i minsko-eksplozivna sredstva. U Strategiji BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma za period 2006.-2009. godine navodi se kako Četnički ravnogorski pokret i Aktivna islamska organizacija predstavljaju sigurnosnu prijetnju BiH.
Dragoljub (Draža) Mihailović isto poznat kao Čiča (Ivanjica, 26.04.1893. – Beograd, 17.07.1946.g., je bio zapovijednik kraljevske Jugoslavenske vojske u otadžbini tijekom Drugog svjestkog rata (četnika) osuđen je i strijeljan1946., zbog ratnih zločina i suradnje s okupacijskim vlastima. Smatra se kako je odgovoran za smrt za više od 50 000 ljudi, uglavnom političkih protivnika.
Točan broj Muslimana, Hrvata i drugih nesrpskih žrtava koje su tijekom rata pogubili četnici nikad nije službeno utvrđen. Bosanskohercegovački povijesničar Šemso Tucaković je u svojoj knjizi Crimes Against Bosnian Muslims 1941-1945 procjenio da je od ukupnih oko 150 000 Muslimana pogubljenih tijekom rata, oko 100 000 ubijeno od strane četnika, pri čemu navodi imena oko 50 000 Muslimana za koje se pouzdano zna da su žrtve četnika.
Ugledni Vladimir Žerajević je 1998.g. iznio približnu brojku od oko 29 000 muslimanskih i oko 15 000 hrvatskih žrtava, odnosno 32 000 Hrvata i 33 000 Muslimana. Zdravko Dizdar na temelju novih podataka, ali i uračunavajući još neistražene žrtve, navodi čak 200 000 Hrvata te 100 000 Muslimana koje su ubili četnici.
Neki od najtežih četničkih zločina u provođenju genocida nad Hrvatima i Muslimanima tijekom Drugog svjetskog rata su:
srpanj 1941., Bileća i Stolac – oko 1150 Hrvata i Muslimana;
Pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941.g. – 568 poimenice imenovanih žrtava i neodređen broj neidentificiranih Hrvata;
Pokolj u Bosanskom Grahovu 27.07.1941. – 62 hrvatske žrtve
Pokolj u Krnjeuši 09. i 10. kolovoza 1941.g. – oko 240 pobijenih Hrvata
kolovoz 1941. g., Brkovci (istočna Hercegovina) – oko 300 Muslimana
kolovoz i rujan 1941. g., Boričevac (Lika) i Kulen Vakuf i (Zapadna Bosna) – oko 2500 Hrvata i Muslimana
studeni 1941. g., kraj Donjeg Lapca – 44 Hrvata
prosinac 1941. i siječanj 1942. g., istočna Bosna: Foča i Goražde – oko 2050 odnosno 5000 uglavnom Muslimana, Srebrenica oko 1000, Vlasenica 2000 – 3000, Rogatica i Višegrad po oko 1000 Muslimana
kolovoz 1942. g., istočna Bosna i dio Sandžaka (uglavnom oko Foče) – oko 1000 Muslimana
kolovoz 1942. g., istočna Bosna (Ustikolina i Jahorina) – oko 2500 uglavnom Muslimana
rujan 1942. g., Foča – oko 2200 Muslimana
rujan 1942. g., Zabiokovlje – oko 160 Hrvata
listopad 1942. g., Mostar – oko 200 Hrvata i Muslimana
listopad 1942. g., Hercegovina (Prozor – Rama) – oko 1250 Hrvata i Muslimana
listopad 1942. g., Zagora – oko 240 Hrvata
veljača 1943. g., istočna Bosna i dio Sandžaka (Foča, Čajniče, Pljevlja) – oko 9200 Muslimana
siječanj i veljača 1943. g., Zagora (Kijevo, Vrlika, Otavice, Imotski) – 140 Hrvata
lipanj 1943. g., središnja Bosna – 42 Muslimana
veljača 1944. g., Zagora – 67 Hrvata
svibanj 1944. g., Goražde – oko 50 Muslimana
do lipnja 1944. g., u okolici Rogatice – 4635 uglavnom Muslimana
listopad 1944. g., sjeveroistočna Bosna – 25 Hrvata
prosinac 1944. g., Vinodol (Brbir, Grižane, Tribalj) – 32 Hrvata
siječanj 1945. g., Bosna (Kladari, Carevac) – 27 Hrvatica
Brojni zločini koje su četnici počinili tijekom Drugog svjetskog rata počinjeni su izravno ili neizravno prema uputama dobivenim od vođe pokreta, Mihailovića. Podređeni zapovjednici redovito su Mihailoviću slali izvješća o broju ubijenih muškaraca i žena, katoličkih svećenika muslimasskih imama, srušenih i spaljenih crkava, džamija i sela. Ti zločini nisu bili stihijski i povremeni nego isplanirani s namjerom postizanja onih ciljeva koje je Draža Mihailović iznio u svojim “Instrukcijama”. Većina tih zločina bila je dio provedbe genocida nad Muslimanima u Bosni i na Sandžaku te nad Hrvatima u dijelovima koji su trebali postati dijelom Velike Srbije. Naročito su obilježja genocida imali brojni i sustavni zločini nad Hrvatima Dalmatinske zagore te istočne Like i zapadne Bosne, te nad Muslimanima istočne Bosne i Sandžaka. Ovo potonje se objašnjava s nastojanjem postizanja etnički čistih granica dotadašnje Srbije s Bosnom i Crnom Gorom.
Autor: Josip Šimić-Đinđić
