Redakcija portala “Telegraf” nedavno je poslala poziv čitateljima da se jave sa svojim životnim ispovijestima, kako bi “olakšali svoju dušu” i kako bi, baš kao na forumima, u komentarima na objavljenoj ispovijesti mogli vidjeti što drugi ljudi misle o njihovom izboru i razmjenjivati mišljenja.
Prenosimo ispovijest Radmile (53), koja živi u Nemačkoj:
“Kad živiš ‘preko bare’, svi misle da si pun para i da samo sipaš. Bilo je tako devedesetih, jer tada je u Srbiji i Bosni bilo nemoguće zaraditi više od nekoliko maraka mjesečno, otprilike, narod se krpio, a zapadna Europa koliko god bila skupa, opet je bila razina za zemlje na Balkanu. Dođeš ovdje s onim što ti ostane tamo, pa si car. Častiš, kupuješ poklone i svi sretni.
A onda ostariš. Netko se razboli, trošiš pare na doktore, krpiš kraj s krajem. Ja sam ostala bez muža, sin je skoro sve prokockao. Raspali smo se kao obitelj, ja sam sama pod stare dane ostala raditi.
Bratanica iz Kruševca me nedavno pozvala na svadbu. I rekla sam da ću doći. I bilo me sramota, života mi, da se obrukam.
Dvjesto eura sam ponijela, nemam više. Zapravo, imam više, ali moram nešto ostaviti sa strane, što da radim kad onemoca, tko zna što će se dogoditi sutra, čisto sumnjam da će mladi današnji rođaci da potrče da me liječe i pomažu.
Svadba je bila lijepa, ali čim sam dala omotnicu, vidjela sam oči koje se cakle. Svi su gledali u nekad bogatu rođaku iz Njemačke, u mene, svi su, naravno, očekivali da dođem u velikom stilu.
Ali nisam. A htjela sam. Htjela sam i željela sam, ali život je sve preokrenuo.
I onda smo sutradan pričali s mladencima što su sve dobili, govorili su kako im to nije bitno, ali bilo je, bilo je. Nekoliko puta su naglasili kako su im neki jadni rođaci iz Bosne donijeli 500 eura, kako su se zadužili, jer su dugo čekali da se nećakinja uda.
A ja tako.
Bila sam ljuta na sebe. Ne bih propala da sam im više odvojila. Bilo mi je krivo, jer me vole i lijepo me ugoste. A s druge strane, moram nešto ostavim da imam za ne daj bože …
Da li sam ispravno postupila? Ne znam. Nadam se da će biti boljih vremena, da se svi častimo, svi imamo i da se nikad ne razmišlja o sadržaju omotnice.
Ovako sam imala dojam da sam se obrukala, ne jer oni mene neće voljeti zbog dvjesta eura, nego jer mladosti želim više dam, želim da im pomognem, želim im novac ne bude problem. Samo puste želje su ostale … “, piše” Telegraph “…