Enver Imamović, povjesničar ili diletant? ‘U srednjovjekovnoj Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata!’

Do početka tek osme minute prve epizode bošnjačkoga nacionalističkoga serijala Bosna – sudbina prekrojene zemlje (BSPZ) Semira Halilovića i javne radio-televizije BiH izrečeno je toliko mitova i učinjeno toliko radikalno-manipulativnih zahvata u bosanskohercegovačku prošlost da bi ozbiljan povjesničar na temelju toga moga napisati cijelu jednu knjigu, a moja je malenkost tomu posvetila tek prvi od planiranih više tekstova.

Međutim, velika je vrijednost ovoga serijala što na jednom mjestu donosi gotovo sve historiografske mitove bošnjačke nacionalističke provenijencije nastale u posljednja tri desetljeća.

Zbog toga ću se, u skladu sa svojim mogućnostima i s koliko-toliko stečenim znanjem dobivenim čitanjem historiografskih djela, u relativno redovnom roku, uz pokoji među-tekst druge tematike, nastojati (po)zabaviti cijelim „dokumentarnim“ serijalom.

Ruku na srdce, ne treba biti povjesničar da bi se već „na prvu loptu“ uočile nebrojne manipulacije i cjelokupna mitomanija serijala. Dovoljni su zdrav razum i elementarno poznavanje povijesti. Tako onomu s razmjerno jakim živcima u osmoj minuti BSPZ-a slijedi prava „povlastica“.

Tada nas, naime, gost-govornik, inače bošnjački arheolog i stručnjak za antičku povijest, Enver Imamović „podučava“ da sve „što govore činjenice“ je „da je Bosna uvijek bila zemlja bosanskog naroda koji se u raznim vremenima zvao raznim imenima. U najstarija vremena“, nastavlja Imamović, „to su bili Iliri, a poslije, u srednjem vijeku, zvani ‘Bošnjani’. Ponavljam, ‘Bošnjani’! Nema Srba, Hrvata! Ima ih kao trgovaca, ali nema naroda, samo Bošnjani!“. (Zamislite da u nekom povijesno-dokumentarnom serijalu HRT-a neki hrvatski povjesničar izjavi da je Hrvatska još od kraljice Teute bila zemlja isključivo hrvatskoga naroda koji se je u različitim, pa i pred-hrvatskim, stoljećima zvao različitim imenima). Na prostoru Bosne i Hercegovine u srednjem se vijeku, na veliku Imamovićevu žalost, spominju i Srbi i Hrvati (i ostali, ali s malim početnim „o“), i to na način na koji je teško povjerovati da se radi isključivo o trgovcima iz susjednih zemalja. Krenimo od poslovičnih „ameba“.

Mnogi povjesničari prvi spomen Srba u ovom dijelu Europe vežu upravo za sjeverni ili sjeveroistočni prostor današnje Bosne i Hercegovine. Naime, franački kroničar Einhard u Analima Franačkoga Kraljevstva (741. – 829.) donosi opis bijega donjopanonskoga kneza Ljudevita iz Panonije u onaj dio bivše rimske Dalmacije u kojem su tada (822.) navodno vladali Srbi. Neven Budak pretpostavlja da se je tu moglo raditi o istočnom ili središnjem dijelu Bosne (2019: 181-182) ili, kako se tvrdi u dokumentarnom serijalu Hrvatski kraljevi, o današnjoj sjeveroistočnoj Bosni.

Velikosrpska historiografija neutemeljeno je to područje nastojala smjesti što dalje na sjeverozapad današnje BiH (ne bi li zaokružila cijeli budući (zapadno)štokavski prostor kao navodno isključivi prostor „bioloških“ Srba) odbacujući tezu da se je, uslijed lake pokretljivosti ratničkih skupina, te uz mogućnost plovidbe Savom, Ljudevit vjerojatno „uputio … dalje na istok … tamo gdje ga carska ruka više nikako nije mogla dohvatiti“ (Ančić, 2001: 19). Budak napominje da Vita Hlodowici (oko 849.) „podatak o Srbima izostavlja iz svojega“ opisa Ljudevitova bijega (2019: 111).

Taj se je bijeg lako mogao okončati i istočnije od današnje BiH, možda na prostoru u blizini Ljudevitovih saveznika Timočana. Srpski povjesničar Tibor Živković na jednom je mjestu pretpostavio da je Ljudevit utočište kod Srba mogao naći negdje na ušću Vrbasa (2001: 61-62), kako bi na drugom mjestu upozorio da valja imati na umu kako iz Einhardova izričaja ne proizlazi da su Srbi nužno kompaktno naseljavali taj prostor, i uopće velik dio bivše rimske Dalmacije, već da su držali ili vladali nekim njezinim dijelom (2011: 393-395).

Potonja je Živkovićeva opomena višestruko važna, a s njom je i neizravno suglasan britansko-srpski povjesničar Stevan Pavlović koji ne tvrdi da su u ranom srednjem vijeku Srbi „kompaktno naselili“ prostor između rijeka Bosne i Ibra, „već da se njihovo ime proširilo na pučanstvo tih krajeva, što je u punom skladu s današnjim stanjem znanja o ranosrednjovjekovnim etničkim zajednicama“ (Ančić, 2005: 73).

Pored toga, ozbiljna nas historiografija podučava kako su političko i etničko nerijetko bili isprepleteni pa i međusobno uvjetovani. Danas mnogi povjesničari često naglašavaju da su u srednjovjekovnoj Europi politički impulsi davali poticaje etnogenezama, možda i više nego što su etničke zajednice davale poticaje stvaranju i razvoju onodobnih političkih tvorbi ili „država“. U svjetlu ovih zaključaka treba razmatrati i podatak o prvobitnoj Bosni, „zemljici“ koju De administrando imperio (DAI), djelo koje se najčešće pripisuje bizantskomu caru Konstantinu VII. Porfirogenetu, smješta u onodobnu Srbiju.

K tomu, valja imati na umu da se je DAI pisao sredinom 10. stoljeća kada je srpski knez Časlav proširio svoju vlast prema zapadu, odnosno na njemu susjedne sklavinije (u sličnom svjetlu treba čitati i DAI-ev „etnički diskurs“ o sklavinijama južno od Cetine). Čini mi se da Halilovićev serijal izbjegava ovaj podatak DAI-a jer on ne odgovara njegovu nacionalističkomu narativu, no time je blamaža njegova djela još veća. Ta se je blamaža mogla izbjeći da je Halilović naraciju svojega dokumentarca utemeljio na relevantnoj historiografskoj literaturi, odnosno interpretacijama ozbiljnih povjesničara.

Tako čitajući djela ozbiljnih povjesničara vrlo lako možemo saznati da se je srpski etnonim, barem naizgled, rabio za dio Imamovićeva „drevnoga“ „bosanskoga naroda“, i to u trima ćiriličnim ispravama bosanskoga bana Mateja Ninoslava pisanima u prvoj polovici 13. stoljeća. S obzirom na to da dihotomije „Srblin“ – „Vlah“, koju nahodimo u Ninoslavovim ispravama, nema u starijim dokumentima (povelja bana Kulina iz 1189.), Raukar zaključuje da se je tu radilo u neizravnom („posredništvom dubrovačke kancelarije“) utjecaju raškoga diplomatskoga nazivlja na ono bosansko. Drugim riječima, on je mišljenja da izričaj „Srblin“ nije bosanskoga podrijetla niti da je odražavalo narodnosno ustrojstvo Banovine Bosne (Budak – Raukar, 2006: 355-356). Možda je odražavalo „narodnosno ustrojstvo“ istočnoga ili jugoistočnoga dijela bosanske banovine?

S Raukarom se, doduše neizravno, ne slaže Mladen Ančić koji u svojem tekstu „Od zemlje do kraljevstva“ smatra da je srpski etnonim zamijenjen izričajem „Bošnjani“ uslijed širenje i jačanje političke tvorbe „pod vlašću vladara kojemu je ostala oznaka ‘bosanskoga’ bana“ (2015: 46-47). Na jugoistoku današnjega bosanskohercegovačkoga teritorija, u istočnoj Hercegovini, uz opće slavensko i vlaško ime, srednjovjekovni izvori razmjerno često spominju i srpsko ime.

Tako se 1418. u ispravi kneza Grgura Vukosalića spominju Dubrovčanin, Vlah i „Srblin“; 1447. dubrovački dokument spominje stanak dubrovačkih i srpskih kmetova; 1451. povelja kneza Vladislava Vukčića Kosače spominje Vlahe i „Serble“; Vladislavov otac Stjepan Vukčić Kosača 1454. također spominje Vlahe i Srbe (Foretić, 1969: 93-94). (Zanimljivo je kako je „stanoviti Vladič Ratković“ 1454. svoj zavičaj splitskomu bilježniku „opisao kao ‘kneštvo Stjepana Bošnjanina’“ (Ančić, 1999: 53)). S obzirom na to da je prostor današnje istočne Hercegovine dugo bio dijelom Srbije, da se je na njezinu istočnom i sjeveroistočnom dijelu ukorijenila srpska

Pravoslavna crkva te da je još od razvijenoga srednjega vijeka conditio sine qua non srpskoga etničkoga identiteta pripadnost toj autokefalnoj crkvi, ovim se spomenima srpskoga imena ne treba čuditi.

Ostavljajući pitanje (za povjesničare) je li se ovo ime možda pojavljivalo (i) kao socijalna odrednica (kao „zakon Srbljem“ za ovisno sebarsko/seljačko stanovništvo nemanjićke države), kako je možda slučaj u dvije kasnosrednjovjekovne povelje nastale zapadno od Neretve (povelja Jurja Vojsalića (Hrvatinića) braći Jurjevićima i Vukićeviću iz 1434. i tzv. Vlaški zakon Hanža Frankapana iz 1436.), a ne isključivo kao etnička i/ili konfesionalna (Srbin = pravoslavac) odrednica, valja se okrenuti srednjovjekovnim spomenima hrvatskoga imena na prostoru suvremene BiH.

Sjeverozapadno, zapadno i jugozapadno ozemlje današnje BiH kroz duga je stoljeća srednjega vijeka, prije širenja Banovine/Kraljevine Bosne na ta područja, bilo dijelom Kneževine i Kraljevine Hrvatske (kako „neovisne“ kraljevine, tako i kraljevine u sklopu personalne unije s Ugarskom). DAI spominje četiri hrvatske županije koje su se djelomično ili isključivo nalazile na prostoru današnje BiH (Pset, Plivu, Livno i Imotu). Mladen Ančić, na temelju arheoloških nalaza s karolinškim obilježjima, smatra da je istočna granica ranosrednjovjekovne Hrvatske Kneževine/Kraljevine, u jednom svojem, dijelu išla tokom rijeke Vrbas na čijoj su desnoj obali sačuvana dva stara toponima izvedena od hrvatskoga imena (1999: 31-33, 2001: 27). On, također, drži da se je ranosrednjovjekovna Kraljevina Hrvatska u svojem jugoistočnom dijelu prostirala do Neretve (2001: 170), a slično smatra i Budak (Budak–Raukar, 2006: 135; Budak, 2019: zemljovid na str. 328). U doba veće moći i stabilnosti, Kraljevina Hrvatska je možda svoj teritorij širila i istočnije od Vrbasa, prema rijeci Bosni. Ančić smjelo zaključuje da je Bosna bila tek sklavinija „na rubovima Hrvatskoga kraljevstva“, te da se „Pretežit hrvatski utjecaj na politički razvoj“ kasnije „zemlje“ Bosne jasno vidi „već i iz naziva njihovih vladara, koji su se odreda kitili titulom ‘banova’.“ Banska se titula, nastavlja Ančić, „učvrstila … samo u onim krajevima gdje su ratnički Hrvati vodili glavnu riječ u političkom oblikovanju ranosrednjovjekovnoga društva ili, pak bitno utjecali na taj proces“ (2001: 171). Zanimljivo je da Raukar u knjizi namijenjenoj studentima povijesti piše da „u srednjovjekovnim bosanskim vrelima nema izričaja ‘Hrvat’“ (Budak–Raukar: 2006: 361).

Suprotno tomu, Ančić pokazuje kako se Hrvati izrijekom spominju kao (etno)politički faktor na području Donjih Kraja u povelji/darovnici bosanskoga bana Stjepana IV. Vukoslavu Hrvatiniću izdanoj između 1326. i 1329. (1997: 113, 1999: 34-35). Krajem 13. i početkom 14. stoljeća u tom je dijelu današnje BiH „lokalni moćnik, stanoviti ‘župan’ (‘comes’) Hrvatin Stjepanić“ priznavao vlast „bana Hrvata“ Pavla Šubića Bribirskoga s kojim je bio u rodbinskim vezama (2001: 59, 1999: 34, 36). Hrvatin, čije je ime evidentno izvedeno od hrvatskoga etnonima, rodonačelnik je velikaške obitelji Hrvatinića, a njezin je najpoznatiji pripadnik veliki vojvoda bosanski i herceg splitski – Hrvoje Vukčić.

Zanimljivo je da se je Hrvojev otac Vukac Hrvatinić u jednom dokumentu s početka vladavine bosanskoga bana Tvrtka „svrstao u skupinu svjedoka ‘dobrih Bošnjana’ iako su u istom dokumentu svjedoci ‘Od Donjih Kraja’ navedeni zasebno“, a „isti je taj vojvoda Vukac za jednoga od svojih sinova … izabrao ime s jasnim etničkim konotacijama – Hrvoje“ (1999: 37-38). Upravo je na ukupno političko i kulturno-vjersko djelovanje Hrvoja Vukčića, koji je upravljao velikim prostorom hrvatsko-bosanskoga preklapanja i prožimanja nemoguće, i neprimjereno, gledati nacionalističkim očima 19. i 20. stoljeća (o spomenutom djelovanju više u Ančić, 1999: 38-43). Ančić, također, zorno pokazuje kako se je na prostor današnje jugozapadne, zapadne i sjeverozapadne BiH bosansko ime tek postupno širilo i istiskivalo ono hrvatsko, s tim da taj proces praktički nije okončan sve do, a ponegdje i dugo nakon, osmanskoga osvajanja (1999: 44-51).

U tom je kontekstu zanimljivo da nije zabilježeno da je neki srednjovjekovni stanovnik livanjskoga kraja svoj zavičaj smjestio u „Bosnu“, „kako se događalo u drugim krajevima koji su došli pod bosansku vlast“ (2001: 28). Tako su livanjsko-vrlički velikaši Ciprijanići svoj zavičaj 1402. smještali u Hrvatsku (18, 25), a nakon dolaska toga kraja pod vlast bosanskoga vladara tamo još dugo, a u stanovitoj mjeri ni danas, nije zaživjelo bosansko ime kao oznaka za ozemlje.

Bosanski kralj Stjepan Tomaš, koji je proširio i/ili obnovio bosansku vlast nad dijelovima današnje jugozapadne i sjeverozapadne BiH, „od samoga početka svoje vladavine“ u svojoj tituli uključuje i „Hrvate“, pa njegova puna titula u povelji Dubrovčanima 1444. glasi: „Štefan Tomaš kral’ božiom milost’jo Sr’blem’, Bosni, Primor’jo, Hom’sci zemli, Dal’ma’ci, Her’vatom, Donim’ Kraem, Zapadnim’ stranam’ i k tomu“ (1999: 52, 53). Iako se pod „Hervatom“ (Hrvatima) vjerojatno misli na ozemlje, nema sumnje da je na tom ozemlju bilo (i) Hrvata.

Pored toga, zanimljivo je da se i na samom sutonu srednjega vijeka u Jajcu, negdanjem središtu Donjih Kraja, nahodi hrvatska samoidentifikacija, ali i spomen „Bošnjaka“ (1999: 46) (ne, naravno, onih Bošnjaka iz osmanskoga razdoblja). Na području Sane 1418. spominje se Hrvatin Mrenović, sluga bosanskoga kralja Ostoje (Bokan, 1974: 51). Iako ozemlje Bužima u srednjem vijeku nije bilo dijelom političkoga entiteta koje poznajemo pod imenom „Bosna“, valja napomenuti da je tamo pronađen kasnosrednjovjekovni glagoljski natpis koji izrijekom spominje Hrvate i hrvatsku zemlju (Valentić, 1969: 141).

Jedan se od dijaka/pisara bosanskoga vladara, koliko mi je poznato, također zvao Hrvatin. Među sarajevskim „toponimima koje je u baštini ostavio srednji vijek“ nahodimo toponim Hrvatin, koji prema Ančiću „nedvojbeno potječe iz rječnika etničkoga identiteta“ (2001: 199). Brojni su srednjovjekovni antroponimi izvedeni od hrvatskoga etnonima na području današnje Hercegovine (Foretić, 1969: 94; Vidović, 2019). Teško je zaključiti da ta imena i prezimena nisu imala ama baš nikakve veze s Hrvatima, već da su bila tek uobičajena slavenska ili vlaška imena.

O mnogobrojnim rano-novovjekovnim spomenima hrvatskoga naroda i hrvatskoga imena na prostoru današnje BiH, kao o svojevrsnoj neizravnoj potvrdi srednjovjekovne prisutnosti Hrvata u toj zemlji, pisao je hrvatski jezikoslovac Mario Grčević u svojoj knjizi Ime Hrvat u etnogenezi južnih Slavena (2019) pa upućujem svakoga da pročita to zanimljivo djelo. Iako je Slavica Stojan na predstavljanju Grčevićeve knjige u Dubrovniku s pravom rekla da smo takvo djelo čekali cijelo jedno stoljeće, valja priznati da teško koja knjiga može iscrpiti zadanu tematiku. Tako, pored nekih ovdje navedenih podatka, Grčević izostavlja da „engleski putopisac 17. stoljeća Paul Ricaut“ tvrdi kako „Bosanski poturi … čitaju Evanđelje na hrvatskom jeziku, nabavljajući ga u Moravskoj i u susjednom gradu Dubrovniku“ (Ančić, 2001: 191). Koliko se sjećam, Grčević također ne spominje da su, kako navodi srpski povjesničar Bratislav Teinović (2019: 7), franjevci Olova krajem 16. stoljeća rabili Evanđelje „harvatschim yazichom stumacena“. Međutim, kako Halilovićev uzdanik Imamović negira prisutnost hrvatskoga naroda u srednjovjekovnoj Bosni, ovdje valja spomenuti tek jedan od mnogih podataka iz Grčevićeve knjige.

Riječ je tomu da rano-novovjekovni osmanski pisac Mustafa Ali, koji je nekoliko godina 16. stoljeća proveo u Bosni, Bošnjake-muslimane pribraja hrvatskomu „plemenu“ (Grčević, 2019: 81). Imamoviću bi valjalo postaviti pitanje jesu li mnogobrojni spomeni Hrvata i hrvatskoga imena na prostoru BiH u ranom novom vijeku (vidi Grčević, 2019: 71-90) ostavština srednjega vijeka ili puka posljedica osmanskoga „uvoza“ ljudi iz Hrvatske. On bi, u velikobošnjačkom stilu, vjerojatno rekao da su to sve bili „Bošnjaci“ te da su Hrvati „zemlje Bosne“ tek puki „izum“ s kraja 19. stoljeća.

Bilo kako bilo, ovdje nemam namjeru ni implicitno ni eksplicitno tvrditi da su Bošnjaci tek islamizirani Hrvati i Srbi, kako je tvrdila (gotovo iščezla) velikohrvatska, odnosno (još uvijek žilava) velikosrpska historiografija. Razvidno je da je bilo (i) islamiziranih Hrvata i Srba, koji su islamizacijom (u kraćem ili duljem roku) zapravo „ispali“ iz srpske, odnosno hrvatske etnogeneze, proto-nacionalne i, kasnije, moderne nacionalne integracije.

Iako je teško govoriti o brojčanim odnosima, valja imati na umu da je „kroz stoljeća razvijenog i kasnog srednjeg vijeka“ u srednjovjekovnoj Banovini/Kraljevini Bosni, osobito u njezinu središtu, bilo mnogih „kojima je temelj kolektivnoga identiteta“ počivao na „svijesti o pripadnosti političkoj zajednici kojoj je na čelu stajao bosanski vladar, sa svim onim što je takva svijest podrazumijevala“ (Ančić, 2001: 199). Uz to, valja imati na umu da se srednjovjekovne „Bošnjane“/“Bosance“, barem ne sve (ako ne i većinu njih), ne može smatrati pukim regionalnim odrednicama za Hrvate i Srbe!

Međutim, teško da ćemo od Imamovića naučiti (i još teže da ćemo njega naučiti) o višeslojnost kolektivnih i individualnih identiteta srednjovjekovnoga pučanstva na prostoru BiH ili, pak, o raznim značenjima naziva „Bošnjani“, „dobri Bošnjani“ i „Bosanci“. Još teže ćemo od njega naučiti da „je politički okvir koji je sa sobom nosio i novi oblik identiteta, onaj ‘bosanski’, doživio poraz i nestao pod oružjem osmanskih osvajača 1463.“, te da je upravo to razlog zbog kojeg „proces otpočet u XIII. st. nikada nije priveden svom logičnom kraju, izgradnji doista punog etničkog identiteta ‘Bošnjana’. Umjesto toga nedovršenog ‘bosanskog’ identiteta nove su političke prilike nametale i stvaranje novoga oblika iskazivanja svijesti o pripadnosti“ (Ančić, 1999: 63). S toga stanovišta, kako piše Raukar, povjesničarima nije „dopušteno pretpostavljati o smjernicama što ih je razvoj bosanskoga društva mogao imati da nije došlo do dubokog prijeloma 1463.“ (Budak–Raukar, 2006: 362), no mi koji nismo povjesničari „možemo“ pretpostaviti da bi, u tom hipotetskom slučaju, između Hrvata i Srba živio mahom katolički, a jednim manjim dijelom i pravoslavni, narod „Bošnjana“ ili „Bosanaca“ čiji bi pripadnici svojim sinovima vjerojatno dodjeljivali imena poput Stipan/Stjepan/Stefan, Tvrtko, Ostoja, Ivan, Petar, možda i Hrvoje, Nemanja, Dušan (a ne Alija, Bakir, Abdulah, Muhamed), a ti sinovi zasigurno ne bi slavili ni „šehide“ ni osmanske vojne podvige.

Ovakva pretpostavka bi, naravno, bila tek „što bi bilo da je bilo“ dječja maštarija, ali se u istom dječjem stilu možemo opravdati i reći: Halilović i Imamović su prvi počeli!

Autor: Viktor Matić I VLM

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply