FRA LOVRO KARAULA / Čovjek koji je život posvetio i dao za narod i Boga

Ove godine navršilo se 220 ljeta od rođenja jednog od najistaknutijih bosanskih franjevaca 19. stoljeća – fra Lovre Karaule. O njegovu životu, oduševljenosti vjerom i nesebičnu radu u narodu i za narod progovorio je njegov prezimenjak fra Marijan Karaula.

Fra Marijan Karaula, vicepostulator kauze sluge Božjega fra Lovre Milanovića, svećenik franjevac i publicist, rođen je 27. ožujka 1954. u Ljubunčiću kraj Livna.

Kao svećenik bio je na službi u različitim župama. Osim toga djelovao je i kao član uredništva Svjetla riječi, a potom bio i glavni urednik i ravnatelj, urednik Kalendara Sv. Ante i Biserja Sv. Ante, a pokrenuo je i Glasnik Sv. Ante.

Svoje pisane članke objavljivao je u domaćim časopisima i revijama, napisao je i nekoliko knjiga te održao nekoliko izložbi fotografija.

Fra Marijan Karaula

Bez imalo straha

Predstavljajući svoga prezimenjaka fra Lovru koji je rođen 1800. u Žiroviću kraj Livna, a mučenička smrt zadesila ga je kao 75-godišnjaka, fra Marijan je naglasio da je riječ o čovjeku koji je za života toliko toga uradio te da je svoje mjesto među najistaknutijim bosanskim franjevcima 19. stoljeća zaslužio, ne samo po tome što je u sebi imao ono što inače ispunja takve osobe – oduševljenje za vjeru, ljubav za Red i Provinciju, svijest o važnosti obrazovanja, brigu za dobrobit i oslobođenje vlastita naroda… itd. – nego je to i u vlastitom životu djelatno pokazivao te potvrdio svojom mučeničkom smrću.

Kao svećenik fra Lovro je u svojoj provinciji vršio različite službe – bio je župnik, gvardijan, tajnik biskupa, izaslanik Provincije u Carigradu itd. Ipak, naš sugovornik ističe kako je od broja njegovih službi mnogo važniji način na koji ih je on obnašao te naglašava kako su oni koji su pisali o njemu napominjali da je povjerene zadatke vršio odgovorno, ozbiljno, s radošću i ljubavlju te da bi u tom smislu doista bi mogao biti izvrstan uzor svojoj današnjoj redovničkoj subraći, ali i svim svjetovnim osobama kojima je povjerena neka služba.

Sugovornik kaže kako je fratar Karaula iz sveg srca volio svoju bosansku franjevačku Provinciju ne bojeći se nikakvih žrtava i posve svjestan opasnosti. Kao ilustraciju za to naveo je njegove riječi koje je izgovorio kod kotarskih vlasti u Livnu boreći se protiv ugnjetavanja kršćana: „Znajte dobro da ja nemam što izgubiti osim glave, a i ovu sam već doslije nosio 74 godine i nanosio se, ali malo dobra upamtio, vazda u borbi bio, pa kad je i izgubim za pravdu, neću je požaliti. A ne mislite da će tada vama lakše biti. Ko mačem siječe, od mača će i poginuti, ko čini nepravdu, stignut će ga nepravda.“

Graditelj škola i crkava

Prema fra Marijanovim riječima, sredinom 19. stoljeća u Bosni se među franjevcima pojavio pravi zanos za osnivanjem osnovnih škola, a u tome je fra Lovro imao zapaženu ulogu – on je potaknuo druge fratre na otvaranje škole u Fojnici 1847., a kroz nekoliko sljedećih godina otvorene su i u: Kreševu, Livnu, Varcaru, Docu kod Travnika.

„Od vremena do vremena su dobivali otud pomoć i zaštitu. Ta uporna, ali neustrašiva nastojanja franjevaca nisu bila bez opasnosti, nosila su čak i rizik da budu ubijeni što se, nažalost, u fra Lovrinu slučaju i potvrdilo“, pojasnio je sugovornik

Nikako ne treba zaboraviti kako je fra Lovro veliki dio sebe davao za podizanje crkava, župnih stanova i samostana. No, treba napomenuti kako su do sredine 19. stoljeća u Bosni vrijedili propisi da se ništa novo (od bogomolja) ne može graditi, a dozvole za popravku postojećih su iziskivale velike sume novca. „Fra Lovru bismo mogli smatrati svojevrsnim pionirom među bosanskim franjevcima upravo na ovom području gradnji sakralnih objekata. Jer, vrlo je zaslužan za dobivanje dozvola za gradnju nekoliko samostana i crkvi od osmanskih vlasti u Carigradu, a onda i za njihovu izgradnju. Tako je samo u livanjskom kraju podigao dvije župne crkve – u Vidošima i Ljubunčiću, a u ovom je kraju i njegovo najveće graditeljsko djelo: samostan i velebna crkva na Gorici“, kazao je fra Marijan.

Naručeno ubojstvo

U fra Lovrino vrijeme kršćanski narod u Bosni i Hercegovini bio je progonjen i zanemarivan i mogli su se požaliti samo franjevcima koji su pomoć pak očekivali od Austrije. „Od vremena do vremena su dobivali otud pomoć i zaštitu. Ta uporna, ali neustrašiva nastojanja franjevaca nisu bila bez opasnosti, nosila su čak i rizik da budu ubijeni što se, nažalost, u fra Lovrinu slučaju i potvrdilo“, pojasnio je sugovornik i u nastavku ispričao kako je došlo do mučeničke smrti.

U proljeće 1875. Dalmaciju je pohodio austrijski car Franjo Josip I. i tu su prigodu iskoristili fratri da mu 18. travnja u Sinju usmeno tek naznače patnje svoga naroda. „Naime, iako ih je car vrlo ljubazno primio i saslušao, to ipak nije bila baš zgodna prigoda za opširniji prikaz svih nedaća pa je fra Lovro odlučio napisati opširnu Spomenicu o svim zulumima kojima su bili izloženi kršćani livanjskog kraja i preko mađarskog primasa uputiti je caru.

Iako je poslana potajno, uskoro za nju malo tko nije znao. Livanjske su muslimanske vlasti već odavno bile gnjevne na fra Lovru zbog njegova zauzimanja za kršćane, doživljavale su ga kao opasna čovjeka, a pisanje Spomenice smatrali su njegovom veleizdajom.

Odlučili su ga ubiti“, kazao je fra Marijan dodajući kako su plan ispunili na Ilindan 1875. kada se fra Lovro, proslavivši misu pro populo (za narod) na groblju iznad sela Prispa u ljubunskoj župi gdje je bio župnikom, vraćao u župnu kuću.

„Jahao je na konju i molio krunicu. U malom lugu ispod Žirovića dočekala su ga trojica livanjskih muslimana, oborila s konja i ugušila. Iako su ubojice mislile da ih nitko nije vidio, desetak mjesnih čobana bili su svjedoci gnusnog ubojstva i kasnije to javno posvjedočili.

Tadašnji austrijski vicekonzul Josip Dragomanović kazao je franjevcima na Gorici kako je fra Lovrino ubojstvo bilo naručeno od osmanske vlasti u Sarajevu“, prepričao je sugovornik.

Zahvala molitvom i sjećanjem

Svake godine kao spomen na pogibiju franjevca Lovre slavi se sveta misa i to na najbližu nedjelju Ilindanu. Ispričao je kako se ove godine ta misa slavila 11. put te da je već postala lijepa vjernička tradicija kada se u Žirovićkom lugu okupi znatan broj vjernika.

Kako je fra Marijan Karaula vicepostulator kauze sluge Božjega fra Lovre Milanovića, porazgovarali smo i o tome ima li izgleda da će biti pokrenuta kauza i za slučaj fra Lovre iz Livna. On je najprije izrazio žalost zbog činjenice da Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini još uvijek nema svoga službeno proglašenog svetca ili blaženika, osobu koja je rođena, živjela i djelovala na ovim prostorima. „Bilo je i u ovoj našoj katoličkoj zajednici također i onih koji su kao biskupi, svećenici, redovnici, redovnice ili pak civili, podnijevši mučeničku smrt ili ne, živjeli svoj svakodnevni život vrlo čestito, pobožno i sveto.

Mnogi su od njih zacijelo zavrijedili da budu i službeno čašćeni kao svetci ili blaženici. Među takvima su sigurno dvojica franjevaca, mučenika, s redovničkim imenom fra Lovro: fra Lovro Milanović i fra Lovro Karaula! Hoće li se i kad će se završiti pokrenuti kanonski postupak za fra Lovru Milanovića te pokrenuti za fra Lovru Karaulu, ponajprije ovisi o upravama crkvene i redovničke zajednice čiji su bili članovi; ovisi o tomu što čine da se to dogodi! Ili ne čine“, ispričao je.

 

Fra Lovro Karaula

Za kraj smo se zapitali što bi svaki vjernik laik, svaki redovnik i svećenik mogao naučiti iz života, djelovanja i mučeničke smrti fra Lovre Karaule, a fra Marijan je odgovorio: „Kad je fra Lovro polazio u Prisap na tamošnjem groblju slaviti misu, napisao je da ju je rekao za puk, pro populo. Iskoristio je to njegov životopisac dr. fra Bonifac Badrov da, znajući kako je živio i što je u svom životu (u)činio, svoju neveliku knjižicu o fra Lovri završi riječima: ‘Za njega je živio, za njega je i umro!

‘ Razmišljajući o tome što bih odgovorio na postavljeno pitanje, sjetio sam se govora koji je 1938., u prigodi svoga rođendana, održao kard. Alojzije Stepinac hrvatskim intelektualcima, a u kojem je, uz ostalo, kazao: ‘Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato što koristi njihovu džepu.

Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.’ Takva je, posve je sigurno, bila ljubav fra Lovrina prema njegovu narodu i u tome bi mnogima mogao biti uzor“, zaključio je naš sugovornik.

Piše: Tina Matić Ilić, Katolički tjednik

Nedjelja.ba

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply