Jedan od značajnih franjevaca Bosne Srebrene zasigurno je fra Lovro Karaula (1800. – 1875.). Živio je u vremenu osmanske okupacije, bio je aktivan u društveno-političkom životu i životu svoje franjevačke zajednice, a do mučeničke smrti ostao je neustrašiv borac za ljudska prava. Boreći se za pravedniji i bolji položaj obespravljenih, prigodom dolaska austrijskoga cara Franje Josipa u Sinj 1875. u Spomenici je izrekao nevolje katoličkoga puka. Za to se brzo saznalo, a kasnije ga je koštalo i života.
Ostavio je duboke tragove u župama u kojima je pastoralno djelovao. Godine 1861. postao je župnik u Ljubunčiću. Želio je izgraditi crkvu, no gradnja je tekla otežano, jer je narod smatrao da je najbolje ono što je starinsko – slušati misu u tijesnim kolibicama i skrovitim mjestima. O gradnji župne crkve predaja kaže:
U Ljubunčiću je harala kuga, krepavalo je blago i kad su jame pune bile blaga, kuga je morila i čeljad. Gdje bi ujutro na kući osvanula crna ‘tica, tu bi umrlo čeljade. Ljudi sela Ljubunčića otišli su do fra Lovre koji je živio u zaseoku Gornje Selo i pitali: ‘Što ćemo, ujače?’, a on im je kroz prozor odgovorio: ‘Davno sam vam govorio da na Glavici napravite crkvu, jer tu je greblje vaši’ pradjedova’. Ljudi su poslušali i čim je temelj zakopan, kuga je prestala.
Dozvola za gradnju
Fra Lovrin kip koji prstom pokazuje Glavicu nalazi se u dvorištu ispred župne crkve. Zapisnik o gradnji crkve u Ljubunčiću čuva se u Arhivu samostana na Gorici. Svojim je znanjem i spretnošću dobivao fermane za gradnju crkava među kojima i za gradnju na Gorici i u Vidošima. I gradnja crkve na Gorici ispričana je u predaji:
Turci su zabranjivali gradit’ i najskromniju crkvicu. Naročito su im smetala crkvena zvona. Uputi se sultanu u Carigrad fra Lovro Karaula. I dadne sultan fra Lovri ferman na kome je stajalo da smije napravit’ crkvu kolika je volovska koža i stavit’ zvono, ali ono malo, što se s njime zvoni kod pričesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno sjeti, isječe volovsku kožu u oputu i opaše pozamašan prostor. Na to se odma’ skupe Turci. Kad su htjeli zabranit’ gradnju, fra Lovro im pokaza ferman. Pisalo je da se može gradit’ crkva kolika je volovska koža i da se na nju smije staviti zvono. Sultanova se naredba morala poštivati i jedan Turčin prvi uze kramp i počne kopati temelj.
Opjevani fratar mučenik
Sjećanje na fra Lovru sačuvano je i u jednoj guslarskoj pjesmi koja je izvedena 20. srpnja 1977. prigodom mlade mise fra Miroslava Ištuka u njegovu rodnom selu Žiroviću, ujedno fra Lovrinu mjestu rođenja i pogibije. Autor i izvođač bio je Jozo Ištuk Paškin iz Žirovića. Cilj joj je opjevati istinu o fra Lovrinu životu i smrti. No, pjesma se u nekim elementima razlikuje od onoga što se može pronaći u zapisima franjevaca toga vremena. U pjesmi se spominje da je fra Lovro:
Dosta skroman i ljubazan bio,
Sve narode jednako volio.
O fra Lovrinu povratku u rodnu zemlju nakon školovanja narodni pjevač kaže:
U Bosnu se svoju povratiše
Da bi svome sad pomogao puku,
S kojim dijeli nevolju i muku.
(…)
Jer ne želim ništa drugo biti,
Nego svoju vjeru zaštititi.
I prije ću glavu izgubiti,
Nego pravdu igdje zatajiti.
Kako u povijesnim zapisima, tako i u pjesmi, pobožan je borac spreman trpjeti, ali isto tako moli za obraćenje i oprost neprijateljima. Narodnom je pjevaču poznata i tzv. Barišićeva afera i fra Lovrin odlazak u Carigrad, spominje ga kao graditelja crkava i škola, koji je zahvaljujući svojoj mudrosti, učenosti i snalažljivosti izgradio svoj ugled i u Carigradu.
Način na koji je franjevac umoren guslaru je dobro poznat, no zanimljivo je da pjesma spominje tri, a zapisi četiri izvršitelja. Novina je u pjesmi što su čobani koji su svjedočili ubojstvu čuli kako fra Lovro moli i proročki govori kako će završiti, a ubojstvo se neće moći sakriti.
Moliše se starac Karaula,
Tri čobana iz luga su čula:
‘Nemojte me moja braćo mila,
Teška ćete učiniti dila
I nemojte moji dobri Turci,
Otpaštat će vam djeca i unuci.
Jer koji je stvorio nebesa
On će svoja pokazat čudesa:
Ludi ćete trčat po ulici,
Ovaj slučaj pričat ćete djeci
S kakvom ste me smrću umorili
I na pravdi stara uništili,
Mene ćete stara pogubiti,
Al’ sramotu nećete sakriti…’
Njegovo su ubojstvo vidjeli čobani koji su u lugu čuvali blago. Gvardijan je sutradan tražio da ih kotarski bilježnik sasluša, no prema pjesmi samo je jedan čoban, Jure Ištuk, smio iznijeti istinu i potom podnijeti mučenje. Na Veliki petak 1945. stari Jure ispustio je dušu i na samrti uputio poruku svima da slave fra Lovru kao sveca i gotovo proročki vidio ono što se događa danas, mnoštvo vjernika koji se svake godine okupljaju za Ilindan, slaveći Boga po zagovoru ovog velikog mučenika.
I dok zemlja oko sunca kreće
Naš fra Lovro umrijet nikad neće.
Smrt podnese za ta naša prava,
Za sva djela neka mu je hvala.
Još mu cvjetaj ljubičice plava,
Pokojniče neka ti je slava…
Na mjestu njegove pogibije brojni su ozdravili. Kad je na dan smrti pošao reći misu, zapisao je: pro populo (za narod). Bile su to zadnje njegove napisane riječi. Do kraja vjeran svojim idealima za narod je živio, za narod je umro, što ga čini velikim i omiljenim među katoličkim pukom livanjskoga kraja koji njegov lik neumorno čuva.