FRANJO TUĐMAN / Prvi hrvatski Predsjednik & Prvi hrvatski Lopov?!

Franjo Tuđman je otac korupcije. Vlado Šeks kum. A Ivo Sanader i Andrej Plenković njezina su djeca.

Tako bi, u interpretaciji predsjednika oporbenog HSS-a Kreše Beljaka, trebalo izgledati rodoslovno stablo hrvatske korupcije. Začeto u prvim danima stvaranja hrvatske države, razrađeno u početnim verzijama Ustava, utemeljeno u zakonima koje je donosio i u praksi koju je provodio HDZ. I finalizirano u aferama Fimi medija, Remorker, Tuneli, Imostroj, Verona, Planinska, Hypo, Dubrovačka banka i Hotmail. Druge zemlje imaju korupciju. U Hrvatskoj, rezonira Beljak, korupcija ima i društvo, i državu.

S tim se, naravno, ne slažu u HDZ-u. Akademik Željko Reiner Beljaka je podučio da “nije dostojan Tuđmanu ni cipele obrisati”. I bivša mostovka Irena Petrijevčanin Vuksanović stala je u obranu prvog hrvatskog predsjednika. Ustvrdivši da je riječ o “lažnim, neutemeljenim i sramotnim izjavama usmjerenima protiv aktera hrvatske političke scene, a što je najtužnije, protiv prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je znao preuzeti inicijativu u teškim vremenima kad je to trebalo”.

Je li, dakle, čovjek koji je “znao preuzeti inicijativu kad je trebalo” ne samo Otac domovine – kako mu vole tepati njegovi poklonici – nego i rodonačelnik korupcije u Hrvatskoj?

Jedna stvar čini se neprijepornom. Paralelno s procesom skidanja tisućugodišnjeg prokletstva sa samostalne hrvatske države, Tuđman je riješio potpuno promijeniti gospodarski krvotok zemlje.

I stvorio kastu sebi odanih tajkuna koja je devedesetih u Hrvatskoj provela pljačku stoljeća.

U vrijeme dok je zemlja još ratovala, a trećina Hrvatske bila okupirana, oni su kroz pretvorbu i privatizaciju – uz zdušnu političku zaštitu ljudi iz Tuđmanovog ureda – na poklon dobivali poduzeća. I onda ih isisavanjem novca, prevarama i muljanima, najčešće upropaštavali.

Širokobriješki poduzetnik Miroslav Kutle, do devedesete tek vlasnik kafića i restorana Globus na Zagrebačkom velesajmu, nanizao ih je najviše. Konzervativnije procjene govore o 35, one slobodnije, koje uključuju i tajne ortačke ugovore, i prikriveno vlasništvo, o čak 167 tvrtki.

Uz presudnu pomoć Gojka Šuška i Ivića Pašalića, Kutle je ušao u vlasništvo Jadrantekstila, Dalme, Mirne, Kaštelanske rivijere, Dione, Slobodne Dalmacije, Tiska, Gradskog podruma, Dubrovačke i Istarske banke…

Rijetko kada svojim vlastitim novcem, još rjeđe s pozitivnim ishodom po sudbinu tih tvrtki.  Njegova Globus grupa imala je više od 10 tisuća zaposlenika, a kompanija kojoj je bio na čelu u nizu je djelatnosti osigurala monopol.

Pritom mu je posebno na meti bio Split. Gdje je u posjedu imao tri trgovačka lanca, sve gradske robne kuće, najutjecajnije novine, TV Marjan, Radio Dalmaciju…U igri je u jednom trenutku bio čak i da privatizira Hajduk.

Sve to zahvaljujući činjenici što je u odsutnom trenutku zadužio Tuđmana i njegov HDZ. Izdašno koncem osamdesetih financirajući osnutak i prve dane političke stranke koja će devedesetih zavladati Hrvatskom. Kada je 1998. Hrvoje Šarinić upozorio Tuđmana na monopol kojega su Kutle i Pašalić izgradili u gospodarstvu, bankarskom sustavu, politici i tajnim službama – definirajući to čistim gangsterajem – Tuđman mu je uzvratio činjenicama.

– Što mi pričaš gangsterski sustav s Kutlom na čelu? Kutlino carstvo ne bi bilo bez Pašalića, ne bez Pašalića, nego bez HDZ-a, u redu, ali ni HDZ-a ne bi bilo bez Kutle u početku – zabilježio je transkript razgovora vođenog na Pantovčaku 4.svibnja 1998.

Kutle je doista bio omiljeni Tuđmanov tajkun. Iako ne i jedini. Tu su i Janjevac Josip Gucić, koji je također dobio izdašan kolač nakon dolaska HDZ-a na vlast. Pa Hercegovac Luka Rajić, vozač u Dukatu koji je devedesetih postao njegov vlasnik. I za kojega i danas kruže priče o tonama jugo-dinara koje je iz Hrvatske prevozio u BiH i tako se navodno domogao svojeg prvog milijuna.

Tu je dakako bio i Imoćanin Ivica Todorić, koji se do 90-te bavio proizvodnjom cvijeća, a kojemu je HDZ-ova tajkunska privatizacije širom otvorila vrata Konzuma, Jamnice, Zvijezde, Leda….I kojemu je, uzgred budi rečeno, kornete za sladolede prodavala tvrtka Tuđmanove kćerke Nevenke.

Korupcije je, nema nikakve sumnje, bilo i prije Tuđmana. I u staroj, i u Titovoj Jugoslaviji. Nesumnjivo pri zapošljavanju, dijelom i pri dodjeli stanova, u pravilu u dolasku na upravljačke fotelje. No, nikada u toj mjeri, i nikada u tako kratkom vremenskom razdoblju netko korupcijom nije poharao zemlju kao Tuđmanovi tajkuni.

Prvi hrvatski predsjednik težio je apsolutnoj vlasti. Ipak je bio Titov general, tog se šinjela zapravo nikada nije uspijevao riješiti. Stasao u partizanima, formiran u zapovjednim strukturama poslijeratne JNA, Tuđman je odrastao na stupovima totalitarnog društva. Slobodno tržište nije poznavao. Na demokraciju je gledao s rezervom, tek kao sredstvo za dolazak na vlast. Nezavisni mediji su mu bili smetnja, ne bogatstvo.

Otuda i želja da dekretom dodjeljuje tvrtke sebi odanim poduzetnicima. Otuda i tvrdoglavo nepriznavanje oporbenih gradonačelnika. Otuda i ukidanje koncesije Stojedinici. Otuda i sva ona kupovanja oporbenih vijećnika, prozivanja “bezglavih smušenjaka” i zazivanja “crnih, zelenih i žutih vragova”.

Tuđman je imao mudrosti djeci i unucima ustaša i partizana ponuditi pomirenje. I tako udariti temelje hrvatskoj državi. Šteta što nije imao dovoljno mudrosti da u te temelje ne ugradi i korupciju.

Ovako, ona je ostala istočnim grijehom i njega, i njegovog HDZ-a. Koji će ga, po svemu sudeći, još dugo vremena trebati okajavati. Slobodna Dalmacija

Franjo Tuđman partizan